Četvrtak, 12. prosinca 2024

Weather icon

Vrijeme danas

9 C°

Narkomanska patetika

04.04.2019. 14:25
Narkomanska  patetika


TUŽNO, ALI VEĆ POMALO ZAMORNO
Osim što se stalno ponavlja na svim mogućim internet portalima, priča  o nesretnoj Margiti Stefanović je postala zanimljiva i televizijskim  novinarima. O njoj se sve zna. Bila je solidna klavijaturistica jedne  odlične grupe, kažu da je bila lijepa što ja ne mogu potvrditi s obzirom na  to da sam jedini put kada sam ih gledao uživo u studentskom centru u  Zagrebu 1990. godine, bio udaljen od pozornice nekih 30-ak metara pa je  nisam dobro ni vidio. A da imam sve ploče Ekaterine Velike – imam.  Volim njihove pjesme, tekstove, fantastičan Mladenovićev vokal, ali realan  sam čovjek i imam osjećaj za mjeru, a ono što se u medijima ponavlja već  petnaestak zadnjih godina odavno je prešlo svaku mjeru.
Osim što se već objavilo nekoliko knjiga o njoj, već godinama nam pišu  nove i nove nekrologe u kojima se odavno već izgubio osjećaj za mjeru, a  sve je polako prešlo u nekrofiliju. „Crna princeza YU-rocka“, „R&R  heroina bivše Jugoslavije“ i slični naslovi svako malo objavljuju se u  medijima, a u cijeloj se priči najmanje spominje muzika te nesretne  grupe, a puno više detalja kako je bila narkomanka, od kojih je bolesti  sve bolovala i kako je malo po malo rasprodala sve što je imala i zadnje  dane skapavala u nekoj napuštenoj garaži. Imam osjećaj, da bi da je  slučajno umrla u krevetu od srčanog udara, već odavno bila zaboravljena  i spominjala se samo u rock enciklopedijama i na obljetničkim  koncertima. Ovako, tu se nadovezala i pokojna Sonja Savić sa svojim  lamentiranjima, o tome kako su oni „bili nesretni“, kako je „Beograd  okrutan grad“ i sve u tom stilu. Da se razumijemo. I ona je bila veliki  umjetnik, ali navrh glave mi je više te narkomanske patetike. „Mi smo bili  jako nesretni…“ Ma daj. Teško ste živjeli? Nesretan je onaj koji je kruha  gladan, onaj koji ima nepokretnog člana obitelji, teško bolesno dijete…
Bilo kako bilo, priča o Margiti bi trebala poslužiti kao primjer kako je  štetno konzumirati droge ovakve ili onakve, svejedno, ali ovo stalno  prežvakavanje jednog te istog, isticanje morbidnih detalja i ostale  perverzije, već polako počinju ići na živce.
OPET VESELE VIJESTI O LOVCIMA
U vijestima smo mogli čuti kako su opet lovci izazvali neku nesreću,  samo što ovaj put nije stradala nedužna životinja, nego neki migrant koji  se skrivao u grmlju. Kao kršćaninu žao mi je čovjeka kao i životinje, ali  opet, nekako mi je manje žao kada lovac propuca lovca jer tu se ipak radi  o sadistički promijenjenim ličnostima koji uživaju u ubijanju i kao takvi  bi trebali imati poseban tretman među ljudima i, naravno, trebalo bi im  ipak pružiti neku stručnu pomoć. I dok sam tako razmišljao, do ruku mi  je dopao jedan stariji broj Zadarskog lista, a u njemu jedna divna slika.  Fotografirali su neku neobičnu skupinu humanoida, njih petnaestak u  maskirnim uniformama, svi debeli i brkati s puščetinama u rukamin, a  ispred njih na zemlji, znam da mi ovo nećete vjerovati, jedna jedina  mrtva lisica. S jedne strane mi je drago što nisu skoro ništa ulovili, a s  druge – zamislite koji su to morbidni karakteri kada se tako slikavaju.  Osim toga, odakle im te uniforme? Koliko mi je poznato, to mi nekako  sliči na uniforme Hrvatske vojske, a ta uniforma je u neku ruku ipak  svetinja i ne bi je smio zloupotrebljavati svaki kompleksaš. U svakom  slučaju – ne volim lovce, a pogotovo ne kada nekoga upucaju. A one priče  o ljubavi prema životinjama, nadohrani istih i čuvanju lovišta, ostavite za  malu djecu koja će vam povjerovati. Sve su to teški kompleksi i  primitivizam u kombinaciji sa sadizmom.
…I JEDNA UTJEŠNA VIJEST
Da ne bi sve bilo crno, pobrinuli su se stanovnici Hrvatske, tj. onaj bolji  dio te populacije, koji je skupio novce za liječenje bolesne djevojčice iz  Rijeke. Taman pomislim kako smo ovakvi i onakvi, a onda se dogodi  ovakva akcija i pomislim kako ipak nije sve propalo i kako još ima nade,  da još postoji ljudska i kršćanska solidarnost, ali i inače sam sklon  utopističkim razmišljanjima pa bolje da ne pišem više ništa… Za danas…  A maloj Mili želim puno zdravlja.