Nadam se da je vrijeme straha vezanog uz bilo koju dimenziju identiteta čovjeka iza nas

Paket zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištima mora biti donesen s visokim stupnjem društvenog konsenzusa. Ne mogu ni zamisliti da bismo, snagom neke isforsirane parlamentarne većine, dobili zakon o sveučilištima kojemu se protivi zagrebačko Sveučilište, dakle sveučilište koje predstavlja približno 50% našeg sveučilišnog potencijala

Kada će biti raspisani parlamentarni izbori? Je li rujan  realna opcija, kako se može  neslužbeno čuti? Hoće li biti  prije referenduma o ulasku u  EU?
– O datumu parlamentarnih  izbora mi u Vladi već poduže  nismo razgovarali. Sjećate se,  te smo razgovore imali  početkom godine kada smo kazali  kako valja sačekati kraj pregovora. Sada je taj kraj tu.  Nadam se da ćemo o tome  uskoro razgovarati i o tome  obavijestiti javnost. Konkretniji odgovori na ova pitanja će,  nadam se, uskoro biti definirani unutar vladajuće koalicije. Osobno mislim da  određivanje datuma novih izbora nije, i ne bi trebala biti  najvažnija briga jednog potpredsjednika Vlade. Zašto?  Zato što su naša prva briga,  dakle moja i mojih kolega potpredsjednika, naša posebna  zaduženja u Vladi, ma do kad  mandat Vlade trajao. Teret  određivanja ovih datuma  većim dijelom nose, i trebaju  nositi, vodstva političkih stranaka u vladajućoj koaliciji.  Valja očekivati i to, a i to je  legitimno, da će ta vodstva pri  određivanju datuma izbora  itekako voditi računa i o šansama vlastite stranke na predstojećim izborima. Osobno ću  se zalagati za to da zalaganje  za povećanje izbornih šansi  vlastite stranke ne ide na štetu  kvalitete eurointegracijskog  procesa, a osobito kvalitete i  ishoda referenduma, kojeg  valja dobro pripremiti kako bi  građani uistinu znali za što se  opredjeljuju. To praktički  znači da ću se zalagati za što  veću vremensku distancu između datuma izbora i datuma  referenduma, što neće biti lako postići s obzirom na to da je  preostalo malo vremena do  krajnjeg ustavnog roka u kojem se izbori moraju održati.  Možda je u tom smislu najmudrije zalagati se za izbore   početkom jeseni.
Očekujete li da se do srpnja  Ustavni sud očituje o ocjeni  ustavnosti izmjena Ustavnog  zakona o pravima nacionalnih manjina, odnosno očekujete li izići na izbore po novom  ili po starom?
– Ja se protivim ama baš  svakom mijenjanju izbornih  pravila pred same izbore. Iz  istih razloga protivio sam se i  pokušaju preuređenja izbornih jedinica u razdoblju  kraćem od godine dana prije  izbora, iako je postojalo, a i  dalje postoji, mnogo razloga  da se te jedinice preurede kako bi zastupnike birao približno jednak broj birača. Dakle, sve što je trebalo i moglo  biti urađeno, moralo se uraditi  ranije ne kršeći Ustav. To, kako ja razumijem stvari, ne  smije biti urađeno u vrijeme koje  znači kršenje Ustava. Stoga  očekujem da će izbori biti provedeni po važećem, dakle novom, to jest izmijenjenom zakonu, zakonu donesenom u  ustavnom roku. 
EU: Manje propagande,  više edukacije
Vlada je donijela novi plan  zapošljavanja pripadnika nacionalnih manjina do 2014.  Nije, međutim tajna da se  odredbe o zapošljavanju pripadnika manjina na lokalnim  razinama zanemaruju. Uz to,  dopunski izbori su provedeni  nevoljko, sa zakašnjenjem i,  stječe se dojam, pod pritiskom iz EU. Mogu li pripadnici  srpske manjine u RH biti eurooptimisti ako će pristupanjem EU odjednom nestati taj  element pritiska da se ljudska  i politička prava poštuju zbog  Europe?
– Mi smo u Vladi činili štošta  u okviru, pa i pod pritiskom,  pregovaračkoga procesa. To bi  se moglo kazati i za taj plan  zapošljavanja. Ali, i u odnosu  na taj dokument, kao i u odnosu na brojne druge u  ostalih  tridesetak pregovaračkih poglavlja, treba biti realan. Naime, osim što je dokument donesen pod svojevrsnim pritiskom, on istovremeno ukazuje  i na našu stvarnost u kojoj  nismo uspjeli oživotvoriti svoja vlastita  politička opredjeljenja i zakonske obveze u  vezi sa zapošljavanjem pripadnika nacionalnih manjina.  Nadamo se da ćemo izlaskom  iz krize steći povoljnije uvjete  za ostvarenje plana. Valja voditi računa i o tome da je to  jedna od stvari o kojoj ćemo  mi pripadnici nacionalnih manjina itekako voditi računa.  Inzistirat ćemo na realizaciji  Plana, dakako, u skladu s realnim mogućnostima svake konkretne sredine.  
Po Vesni Pusić referendumsko pitanje bi trebalo glasiti  “Da li Hrvatska i politički  pripada Europi, kao što odavno znamo da je povijesno i  geografski njezin dio”. Nije li  to “navođenje svjedoka”? Je li  formulacija pitanja uopće  presudna? Za kakvu se formulaciju vi zalažete?
– Nemam konkretan odgovor u smislu da bih ja imao  neko svoje referendumsko pitanje. A da ste u pravu s bojazni o „navođenju svjedoka”,  to je sasvim sigurno. Nije,  međutim, „navođenje svjedoka” nikakva rijetkost u referendumskoj praksi. Pitanje je  samo koliko toga ima. Pitanje  je, dakle, mjere. Uostalom,  sjećate li se kako je glasilo   referendumsko pitanje temeljem kojega je naš Sabor  proglasio nezavisnost od ostalih članica tadašnje jugoslavenske zajednice? Jedno od  tadašnja dva referendumska  pitanja je glasilo: „Jeste li za to  da Republika Hrvatska, kao  suverena i samostalna država  … može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama?” Kad pročitate  ovakvo pitanje stječete dojam  da se prije građane pitalo žele  li stupiti u tu zajednicu nego  žele li izići iz nje, zar ne?  Danas, kada znamo kolike su  dobre strane članstva u Uniji,  ne vidim osobitu potrebu za  “navođenjem svjedoka”. Čini  mi se važnijom dobra, otvorena i široka, javna informativna i raspravna aktivnost koja bi manje ličila na propagandnu kampanju, a više na  edukaciju građana. 
DIP je objavio podatke kako se na izborima za predstavnike nacionalnih manjina  i članove vijeća nacionalnih  manjina natječe ukupno  6.500 kandidata, dok se bira  311 vijeća i 227 predstavnika.  Pritom je na nekim izbornim  listama kandidirano manje  kandidata nego što ih se bira  u Vijeće, a zbog izostanka  kandidatura članovi vijeća  neće se birati u 7 gradova i 15  općina, dok se predstavnici  neće birati u 2 županije, 10  gradova i 15 općina. Kako  komentirate izostanak kandidatura? Je li to u razmjerno  (ne)utjecaju vijeća odnosno  predstavnika nacionalnih  manjina na izvršne vlasti u  općinama, gradovima, i županijama?
– Općenito mislim, a to sam  i javno kazao na sjednici Vlade na kojoj smo odredili datum izbora za manjinska vijeća, da bi u predstojećim izbornim aktivnostima valjalo  analizirati dosadašnja iskustva dvaju proteklih mandata.  Pretpostavljam da će te analize zahtijevati korekciju Ustavnoga zakona. Naime, čini  mi se da za ovu, inače dobru,  ideju prema kojoj bi vijeća  nacionalnih manjina bila savjetodavna tijela predstavničkim tijelima županija, gradova i općina, ne bi trebalo, ni  birati, ni angažirati tako velik  broj ljudi. Nije njihova uloga  tako velika, a niti postoji realna potreba, niti uvjeti za angažmanom tako velikog broja  ljudi, napose u uvjetima ograničenih financijskih sredstava.  Slab odaziv ljudi na tim izborima sam po sebi je dovoljan signal da postojeće  rješenje nije dobro.    
Bilo bi dobro prihvatiti  REKOM
SDSS je, primjerice u Zadru, prije početka popisa stanovništva pozvao građane  srpske nacionalnosti da se izjasne kao pripadnici SPC. Je  li takav poziv neprimjeren  jer  implicira da dobar Srbin mora biti vjernik?
– Iako ne znam sve detalje  vezane uz taj poziv zadarskog   SDSS-a, čini mi se da nije bio  baš tako loše sročen. A naravno da, kao i u vezi s drugim  nacionalnim i vjerskim opredjeljenjima i osjećanjima, povezanost vjerskog i nacionalnog nije tako bliska ni  međusobno uvjetovana. Jer,  dakako, u Hrvatskoj ima nemali broj ljudi, istaknutih  Srba, dakle Srba koji itekako  afirmiraju svoju srpsku nacionalnost, a koji uopće nisu vjernici. Usto, po svemu što do  sada znamo, daleko je manje  Srba koji se izjašnjavaju pripadnicima neke druge vjere.  Možda je najčešće riječ o takozvanim malim vjerskim zajednicama. S druge strane, naravno, ima itekako istaknutih  pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj koji nisu Srbi nego,  najčešće Crnogorci ili Makedonci. Drugo je, dakako, pitanje motiva zbog kojih se  SDSS u Zadru uopće odlučio  na poziv građanima prije popisa stanovništva. Za to imam  puno razumijevanje. Naime,  opće je poznato kako je u  ratnim i poratnim okolnostima nemali broj građana  srpske nacionalnosti, u Hrvatskoj, a ne samo u Zadru, na  različite načine izbjegavao iskazati svoja istinska nacionalna i vjerska opredjeljenja. A i  proklamirali smo da u ovom  popisu želimo dobiti od ljudi   slobodne i iskrene odgovore,  zar ne? Nadam se da vrijeme  straha vezanog uz bilo koju  dimenziju identiteta čovjeka,  unatoč svemu, ipak ostaje iza  nas i to mi se čini najvažnijim. 
Nedavno ste potpisali podršku osnivanju REKOM-a.  Ima li po vama realne šanse  da parlamenti država bivše  Jugoslavije prihvate osnivanje Komisije?
– Iskreno, ne znam, ali se  nadam. Bilo bi dobro da prihvate zbog samih golih činjenica o ljudskim žrtvama. Neka  potom svatko ima svoje slobodne interpretacije kakve  god želi, ali će pri tome imati  mogućnost, a želi li biti vjerodostojan, i obvezu, pozivati  se na točna imena, prezimena,  mjesta i godine rođenja, mjesta, vrijeme smrti i slično.
Na tribini “Ljudska prava i  hrvatska europska perspektiva” u Zadru kazali ste kako  „sustav zaštite ljudskih prava  treba biti stabilan”. Što stabilnosti tog sustava po vama  čini stavljanje, do sad nezavisnih, pravobraniteljstava  pod pučkog pravobranitelja?  Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana  Lukač Koritnik i organizacije  koje se bave pravima žena su  decidirano protiv.
– Bojim se da se, prije svega,  radi o nedovoljnoj međusobnoj informiranosti. Isključivi  motiv ovih promjerna je unaprijeđenje pravobraniteljske  funkcije u Hrvatskoj u cjelini,  makar je i do sad pravobraniteljstvo u nas dalo dobre  rezultate. Prijedlogom novoga  zakona uspostavlja se tješnja  povezanost između pučkog  pravobranitelja i triju posebnih, koja je do sada nedostajala. Uvodi se i pravobraniteljstvo za starije osobe. U  sustav ulazi i Centar za ljudska  prava. Možda je najvažnije to  što čitav taj sustav i nadalje  ostaje istinski neovisan u odnosu na izvršnu vlast.
Regionalni razvoj –  potreba Zagreba
Pisalo se kako ste protiv  predloženog paketa zakona  koji uređuju visoko školstvo i  kako je SDSS tražio doradu  zakona. Što po vama treba  doraditi? Boji li se s pravom  dio akademske zajednice privatizacije komercijalnih fakulteta i zapuštanja ulaganja  u društvene znanosti?
– Točno je da sam  se zalagao, i zalažem se, da se nastave razgovori o ovim zakonima i prije nego se upute u  vladinu i saborsku  proceduru.  Zašto? Paket ova tri zakona; o  znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištima, predstavlja  ključnu društvenu kariku, iznimno važnu za ukupno stanje  stvari u zemlji u cjelini. To su  zakoni koji stoga moraju biti  doneseni s visokim stupnjem  društvenoga konsenzusa. U  jednoj sam prilici kazao da bi  nam u toj stvari dobro došao  nekakav nacionalni odbor  sličan onome za Europu kojemu predsjedava  Vesna Pusić.
Uostalom, ne mogu ni zamisliti da bismo, snagom neke  isforsirane parlamentarne  većine, dobili zakon o  sveučilištima kojemu se protivi zagrebačko Sveučilište,  dakle sveučilište koje predstavlja približno 50% našeg  sveučilišnog potencijala.
Osnovana na inicijativu  Srpskog narodnog vijeća,  Tesla banka trebala bi imati  posebno povoljne  kredite za  financiranje programa obnove ratom stradalih i nerazvijenih područja, te poticati  povratak izbjeglih osoba kroz  kreditiranje programa malog  i srednjeg poduzetništva i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Koliko povoljan  krediti može utjecati na povratak Srba, i je li potreba za  postojanjem ovakvih programa Tesla banke  znak da  HBOR ne radi dobro svoj posao?
– Ne radi se samo o potrebama srpskih povratnika i  HBOR-u, nego o znatno  širem pitanju. Mi smo, naime,  gotovo sasvim zaboravili na  činjenicu da je Vlada među  razvojne prioritete uvrstila regionalni razvoj u cjelini, a u  njemu napose istakla područja od posebne državne  skrbi. I još nešto; regionalni  razvoj Hrvatske danas je,  možda još i veća, potreba Zagreba i ostalih urbanih središta, nego potreba tih područja od posebne državne  skrbi. Upravo razvoj tih područja može riješiti mnogostruke probleme Zagreba i ostalih gradova. A ova bi banka,  dakako ne sama i ne bez pomoći ostalih državnih institucija, trebala samo pripomoći u oživotvorenju tog  dobrano zanemarenoga opredjeljenja.

Prepreke u očuvanju kulturnog blaga dalmatinskih Srba

U jednom je intervjuu Milorad Savić, povjesničar  umjetnosti i konzervator, osnivač Muzeja u Benkovcu  kazao kako je iz „etnografskog dijela izložbe obrovačkog  muzeja izbačeno gotovo sve što je iz srpskih sela, a u  gradskoj knjižnici u Benkovcu nije moguće naći ni jednu  jedinu knjigu srpskog autora ili o temama te kulture”, te  kako je u Smokoviću crkva Sv. ?orda još uvijek srušena;  dok se u Skradinu u crkvi Sv. Spiridona nedavno zbog  radova na ulicu srušilo pročelje. Kad će na dnevni red  doći obnova spomeničke i valorizacija kulturne i  tradicijske baštine Srba na širem zadarskom području?
– Nisam zamijetio taj intervju ali sam sklon vjerovati ovom  vrsnom znanstveniku, povjesničaru, muzeologu. Podsjećam,  riječ je o čovjeku koji je  gotovo čitav svoj radni vijek posvetio  tome muzeju. U ratu je činio sve kako bi spasio njegovu  građu. U prvi je mah bio osuđen pod neosnovanom  optužbom da ju je otuđio, što je nadležni sud ubrzo otklonio.  Osobno sam pridonio tome da ta istina izbije na vidjelo.   Nažalost, i danas Milorad Savić nailazi na  prepreke u svojem  nastojanju da sačuva vrijedno kulturno blago hrvatskih,  napose dalmatinskih Srba. U tome Savić nije sam. Bojim se  da na slične  prepreke nailaze i drugi ljudi okupljeni oko naših  vladinih i sveučilišnih institucija, nevladinih organizacija i  slično. Bojim se da na slične prepreke nailaze i hrvatskoj  javnosti poznatiji od njega kao što su, na primjer, Miljenko  Domjan ili Drago Roksandić. Kad je pred par godina pokrenut  „Benkovački list”, pa kad sam vidio da u prvih par brojeva  nema niti jedne jedine riječi iz koje bi se moglo naslutiti da su  na tom području ikada živjeli Srbi, nazvao sam glavnoga  urednika i pitao ga zašto je tako. Zamolio me da imam  razumijevanja za početničke uredničke poteškoće. S osobitim  ću zanimanjem  pogledati što se s tim dogodilo u daljnjim  brojevima.  
Dokle se stiglo s projektom uspostave Međunarodnog  sveučilišnog centra u Kuli Stojana Jankovića na kojem  zajednički rade Sveučilište u Zadru i Sveučilište u  Zagrebu?
– Nisu mi poznati detalji, ali slušam povoljne ocjene ljudi koji  izvode ili prate Projekt. Uostalom, činjenica da su u Projekt  uključena naša dva sveučilišta, zagrebačko i zadarsko,  Ministarstvo kulture i  relativno široki krug svjetski poznatih  stručnjaka i znanstvenika, napose  mladih, dobro je jamstvo za  uspjeh.

Prekršajna sankcija i liječenje ovisnicima, kaznena proizvođačima i trgovcima droga

Premijerka Kosor je nedavno javno objašnjavala kako HDZ  nikad nije bio za dekriminalizaciju bilo kakve količine bilo  kakve droge za osobnu upotrebu, te kako je takva izmjena  Kaznenog zakona bila stav radne skupine koji nije  prihvaćen. U ranijim izjavama ministra Bošnjakovića činilo  se kako je Vlada sklona dekriminalizaciji. Zašto Vlada ne  sluša radnu skupinu koju je zadužila? Pada li na jednom  „jointu” u vodu ideja o slobodi pojedinca u demokratskom  društvu koje, u hrvatskom slučaju, pojedinca, čije zdravlje  proklamirano brani, tretira kao državno vlasništvo?
– Bojim se da nije dobro krenula ova javna rasprava o  drogama u novom Kaznenom zakonu. Nije, naime, dobro da  imamo situaciju u kojoj se političari ponašaju kao da su  eminentni stručnjaci, a stručnjaci kao da su baš oni odgovorni   politički dužnosnici. U toj situaciji nije ni čudo što se stvara  dojam da je samo kriminalizacija pravi način borbe protiv  droge, a tome uistinu  nije tako. Jer,  i prekršajne sankcije  mogu biti itekako dobre – upravo primjerene. Valjalo bi,  zapravo, prije svega ustvrditi da na svaki od tri osnovna oblika  zloupotrebe droga, dakle na posjedovanje, proizvodnju i  preprodaju, valja reagirati, ali, naravno, ne na svaki jednako,  nego – primjereno. U protivnom, ići  ćemo „topovima na  komarce”, što će imati  dvije loše posljedice. Prvo, baveći se  početnicima i takozvanim lakim ovisnicima neće nam  preostati kapaciteta za „tvrđave” u svijetu proizvodnje i  trgovine droga. Drugo, mnogi „laki” bi i ostali tek na pokušaju  da ih  kaznena prijava štetno ne etiketira i svrstava u evidenciju  koja djeluje kao nadnaravna sila i cjeloživotna mora. Ukratko,  primjerena prekršajna sankcija jeste,  treba i može biti dobra  osnova za uspješno liječenje ovisnika – posjednika kao što i  primjerena kaznena sankcija proizvođača i trgovaca jeste,  treba i može biti  dobra osnova za njihov kazneni progon.