Masline plaču za svojom izgubljenom ljubavi

Dragi moji prijatelji, čeka vas malo iznenađenje. Ovo što slijedi razlikuje se od svega što sam o maslinama ranije napisao. Nova situacija i novi stavovi. Iako dijelovi priče na momente zvuče depresivno, budite mirni, ja nisam u depresiji. Ali žalostan jesam. Jako žalostan.
Slijedi nekoliko uvodnih riječi. Zverinac se s pravom naziva otokom maslina. Kud god krenete posvuda masline. Ja, liječnik po zanimanju, dok sam radio, nisam puno mario za masline, bio sam usredotočen na medicinu i pacijente. O maslinama je brinuo otac. Jedini moj doprinos bio je desetak dana pomoći u branju. A ulje? O njemu nisam mislio. Otac bi kazao: sinko kamenica je otvorena, uzmi koliko ti treba. I ja sam uzimao.
Osjećale su moju ljubav i zahvalno mi uzvraćale
Nakon umirovljenja preselio sam u Zverinac i naslijedio tridesetak maslina. U jednom trenu sve se promijenilo. Na prvi pogled zaljubio sam se u te moje masline. Od tog časa posvećujem se njima. Obilazim ih, friziram, češljam, ljubim. Masline zahtijevaju puno pažnje, puno brige i puno rada. Rezidba, gnojenje, čišćenje trave i korova, zaštita od moljca i maslinove mušice…itd. Ja, tada u dobroj fizičkoj kondiciji, sve poslove obavljao sam uspješno. I nisam na tome stao. Obnavljao sam stare i zapuštene i gledao kako je bilo za nepovjerovati kojom brzinom se obnavljaju i postaju masline ljepotice. Posadio sam desetak sadnica, a neke od njih su ove godine dale i svoj prvi plod. Moje masline osjećale su moju ljubav i zahvalno mi uzvraćale.
Ovo do sada napisano veseliji je do priče. Dragi moji prijatelji, vi to sigurno znate, ali svejedno podsjetit ću vas u koliko sam navrata pisao o maslinama. Puno puta. Uvijek u slavu tog svetog drva, u slavu masline. Govorio sam o našem genetskom nasljeđu pa se neću ponavljati. Vrijeme prolazi, a moje zdravlje se pogoršava. Sve teže dolazim do maslina. Sve teže im pružam ono što od mene očekuju. I došlo je do onog do čega je moralo doći – ja više nisam mogao doći do njih. Supruga i ja živimo sami. Bez muške ruke održavanje maslina jako je teško, gotovo nemoguće. A djeca? Imamo mi dvije prekrasne kćeri. I one su nositeljice našeg genetskog koda, i one jako vole masline, no one su daleko i malo ili nimalo nam mogu pomoći. Volju i puno ljubavi imaju, a to je već nešto.
Hvala pašancu Željku
Sada je stanje ovakvo. Da bih održavao masline i obavljao nužne poslove uvijek moram nekoga moliti. Uvijek nekog kumiti. Na otoku nas je malo. Sve stariji ljudi koji teško dolaze na kraj i sa svojima. Ove godine moje su rodile osrednje. Došla je berba i s njom problemi. Došli su moji prijatelji Nijemci i pobrali polovicu. A drugu polovicu? Ja sam star i moji prijatelji su stari. Svakog nešto boli, a masline čekaju. Teško je na otok dovesti ljude da ti poberu nekoliko maslina. Jako teško. Na kraju pomogao mi je moj pašanac Željko i s mojom Suzanom dovršio berbu. Željka moram javno pohvaliti i javno mu se zahvaliti. Vrijedan nadasve. Vrlo vješt s pilom. Nisam vidio, ali mu vjerujem da su sada puno ljepše. Još jedanput Željko, hvala ti.
A sada nešto o meni. Kako sam ja reagirao? Kako se ja osjećam? S ovim problemima ne mogu se više nositi. Moja ljubav prelazi u rezignaciju. A plamen ljubavi polako se gasi. Još samo tinja, još je ostalo samo ono što se ničim ne može izbrisati. Ostalo je genetsko nasljeđe stvarano generacijama naših predaka. Realno gledajući, u mojoj situaciji besmislena je svaka borba jer bitka je izgubljena. Rat je izgubljen. Ali još nisam izvjesio bijelu zastavu. Održava me nešto što se ne može kupiti nikakvim novcem. Održava me osjećaj sreće kada mogu kćerima kazati: uzmite to je naše ulje. Ili pokloniti prijatelju litru ulja i kazati: To je moje ulje – najbolje ulje na svijetu. A masline, što kažu masline? Masline plaču za svojom izgubljenom ljubavi.