Knjiga s tavana stare kuće na Silbi

 
Negdje 1998., Libero mi moj dade knjigu koju, reče, pronašao je na tavanu stare kamene kuće na Silbi, bi skrivena u staroj valiži – baulu. Knjiga znamenita naslova »Hrvati u Svetoj zemlji«. Pogotovu reče radi korica, a onda i radi sadržaja. Na bijeloj podlozi pergamene utisnut crveni križ sa Zvonimirovom krunom i hrvatskim grbom. Čudno kako li ju je plamen mimoišao.. jer čekao ju je nesmiljeni rat, ne samo protivu tijela hrvatskoga.. nego i duha.. nego i duše… Rat koji će trajati pedeset godina. I koji još uvijek traje… Perfidno. Ali ova knjiga preživjela je oganj, skrivena u tim nesmiljenim bitkama… Listajući nemalo se iznenadih kad u moj život uđoše koraci davnih hodočasnika iz godine 1937. Jedan od njih bijaše nadbiskup zagrebački Alojz Stepinac, a drugi moj Arbanas otac Stanko Perović koji bi vodičem našem blaženiku kao čovjek kome Jeruzalem bi dom. Tada ni jedan ni drugi nisu mogli znati što će im se dogoditi, netko će tvrditi da su sami odabrali svoje nesreće jer čudesno bijahu stopljeni s Bogom i Domovinom.

Biti mučenik, biti blaženik
edan i drugi umrijet će za jednu religiju i jedinu Domovinu. Jedan će okusiti strahotu, rat,a nakon njega genocid svega hrvatskoga od ljudi do knjiga, bit će osuđen, zatvoren, otrovan i usmrćen.. biti mučenik, bit će blaženik danas na putu ka Svetosti… Drugi će lutati svijetom poput brata svoga jednako na smrt osuđena oca Bonifacija, autora jedne druge knjige »društva u svom ljudskom liku ili vrijednosti i društvene snage nove hrvatske izgradnje« i vođe Domagojevaca. Koji preživio je čudom Bleiburg, koji lucidnošću svoje misli podvrže hladnom skalpelu marksističke revolucije.. i bi proganjan zbog toga godinama.. umrijevši u tuđini zagledan preko mora u Dom svoj… Stanko će neumorno osnivati hrvatske misje, od Jeruzalema.. Sirije do Johannesburga. Uvijek s jednim pletenim koferom i nešto knjiga… Bit će mu dato od gospodina darovano vidjeti Dom svoj tek 1994. prije nego će zaklopiti oči. Pitat će nekog na cesti Đure Marušića, Gdje je kuća Vinka Perovića onog koji imao je trojcu braće fratara… Pohodit će grob brata Ive ubijena tenkovskom granatom na zvoniku crkve Male Braće u Dubrovniku… Oskudijevajući u dobrima ovoga svijeta, proganjani, napadani ova su dvojica hodočasnika znamenite knjige posvetila svoj genij obrani vjere i domovine, pravu svakog čovjeka da u njoj Hrvatskoj živi ljudski… Zbog toga proglasit će ih opasnim… Ludim.. jer kako nisu luđaci ljudi kojima se ma gdje bili priviđa karta Hrvatske. Bit će uništeni.. satrveni… Za režim u Domovini oni nisu bili ljudi, već simbol njima odvratnog imena »HRVATSKE SLOBODE«.

Zrak ljubavi
Pa čak i danas na kulturnoj sceni Domovine dominira gotovo sve što je u službi blaćenja vjere i Domovine… Posebice Kardinala. Poslije onih velikih dana i noći, sretnoga rata.. kad Hrvat prvi put PUCAO NIJE U HRVATA. Kad je u zraku koji udisali smo onda bio neki osjećaj sličan ljubavi.. zajedništvu… Kad se javila zadivljenost jedinstvom vjere i Domovine, vjere u pobjedu. Kad su se pomirili napokon i crni i crveni. Kad svi su vjerovali i teisti i ateisti, u boljitak. U one vrijednosti u koje su ova dvojica hodočasnika vjerovala, kojima su se cijelim žićem svojim darovala. (Umrli su zbog vjere u Isusa i Hrvatsku, u Boga i tištila ih je ta hrvatska nesloga…) Danas se nad nama nadvijaju stare podjele… Novo nesmiljeno doba.. iseljavanje.. mi to doba kupujemo.. prljav zrak udišemo… Važno je da vlada razdor. Ciljane riječi Beljaka i Stazića koji bi, eto još malo, ubijali Hrvate, jer očito ih nisu režimi prošli dovoljno pobili… A ne ponizna kršćanska plašljivost.. ne pomirba… Neka pobjeda pripadne drugima.. onima kojim ovu zemlju željeli nisu… Ali u toj knjizi na žutom papiru ispisanom zamrčenim crnilom.. u toj godinama skrivanoj od požara i lomača knjizi, stoji zapisana rukopisom jedna pjesma koju će Drago Marić i Bernard Kotlar komu knjigu dadoh na čuvanje, poradi karakteristike svog bića da gubim stvari, odgonetnuti.

Hoćemo Boga
Hoćemo Boga Djevice sveta
O slušaj Majko vjere nam glas
Naša se molba podiže i sreta
Na svom putu Tebe svoj spas
O majko blagoslovi
Žive nam vjere jek
Hoćemo Boga za oca svoga
Hoćemo boga za kralja uvjek
Hoćemo Boga, dušmani brojni
Protivu Bogu podižu bijes
Protiv Krista u red su bojni
Stali i pale idolu krijes
Hoćemo Boga u svoje škole
Nek blista križa presveti trak
Hoćemo djecu koja se mole
Kršćansku kuću, kršćanski brak
Hoćemo mladež iskrenu smjelu
Nek djecu resi ljiljana čar
Hoćemo Boga pri svom djelu
Hoćemo žive muževnosti žar
Hoćemo boga tamo gdje smo mi
Hrvati zajedno pomireni svi… Lijevi i desni.. crni i crveni, zeleni i bijeli, hoćemo domovinu da bi u njoj sijali, želi i kruh svagdašnji svoga truda jeli.. tako je pisao onda netko u vremenu olovnomu čuvajući zabranjenu knjigu u potkrovlju svome… Zato je duh Stepinca, besmrtan hod njegov još hodi.. ka miru.. ka slobodi.. Ne, njemu svetost ne treba… On jest SVETAC HRVATA jer bi mučen, trovan i pokopan poradi Naroda i vjere svoje raspet… Uskrsnuo odavno… I bdi nad stadom svojim dovjeka. Amen.