»Kada se medijska prašina slegne, sve ostaje isto do sljedećeg incidenta!«

Potaknuti nedavnim nemilim događajem kada je više osoba fizički napalo maloljetnika razgovarali smo o gorućim temama vršnjačkog nasilja, sve prisutnijem cyberbullyingu, potencijalnim uzrocima, kao i o prostoru za društveni napredak s dr. Polonom Bencun Gumzej, zadarskom specijalisticom školske medicine i Jagodom Gautom, psihologinjom u OŠ Šime Budinića.
Kako kaže dr. Bencun Gumzej, posljednje u nizu nasilnih činova koji se događaju među mladima je samo jedno u neprekinutom nizu. Kada se tako nešto dogodi, podigne se velika medijska buka, to postaje jedna od udarnih vijesti, pitaju se stručnjaci, drže okrugli stolovi.

Nerazmjer snaga
– I kada se medijsko zanimanje i prašina slegne, sve ostaje isto do sljedećeg incidenta. Ozbiljnija dugotrajna inicijativa izostaje. Ne kažem da ne postoje programi, ne kažem da se razni stručnjaci ne trude, ne kažem da škole ne rade svoj posao, ali očito da nešto radimo krivo! Opći dojam jest kako je nasilje među mladima u porastu, započinje dr. Bencun Gumzej i dodaje kako nema sustavnog istraživanja o porastu nasilja tijekom zadnjih 20-ak godina, ali da je sigurno da je nasilje među mladima i vršnjačko nasilje u školama pojava koja postoji jako dugo, ako ne i oduvijek.
Nasilje među djecom i mladima je jedan vrlo kompleksan fenomen koji uključuje mnoštvo različitih pojava: od antisocijalnih ponašanja mladih, delinkvencije, od sporadičnih do organiziranih tučnjava i obračuna.
– Posebna kategorija vršnjačkog nasilja koja je puno češća nego što želimo priznati i vidjeti jest bullying i njegova moderna verzija cyberbulling. To su posebne pojave definirane opetovanim, dugotrajnim nasiljem uz postojanje nerazmjera snaga što žrtvi narušava dostojanstvo i izaziva osjećaj bespomoćnosti. Ovo je pojava koja ima korijene i dotiče se svih dijelova društva: obitelji (ono što dijete nosi iz kuće, načini na koje obitelj rješava agresivnost), škole (koliko je usmjerena na znanje, a koliko na odgajanje), stanja u medijima (crne kronike, nasilni filmovi, senzacionalizam) i u konačnici stanja cijelog društva, stava, ponašanja, tolerancije nasilja i ozračja javnog mnijenja gdje je zakon jačega prisutan na svim nivoima društva, naglašava dr. Bencun Gumzej te potom ukazuje na poražavajuću činjenicu da jako puno ljudi smatra da su ljutnja, bijes i agresivnost dio ljudske prirode i odrastanja.
Ključ mentalnog zdravlja jest, nastavlja, u razumijevanju, prihvaćanju i izražavanju »negativnih« emocija. Izuzetno je bitno od najranijih dana pružiti djeci konstruktivno vodstvo odraslih u ovom za sve kompliciranom području.

«Bitno je naći krivca«
– Svi moramo biti svjesni svoje uloge i modela koji pokazujemo djeci oko nas. Jer djeca uče kopiranjem i upijanjem naših modela. Svi odrasli koji s djetetom provode više od pola sata utječu na dijete! Što više vremena s njim provodimo i što bliskiji odnos imamo, to je naš utjecaj veći. Većina odraslih nije svjesna ovoga, a ako i jeste, ne preuzimaju potpunu odgovornost za svoj utjecaj, ističe dr. Bencun Gumzej učenje promatranjem.
Kada se dogodi neki događaj koji podigne medijsku pažnju, svi traže krivca, što je zapravo način na koji pojedinci ili institucije prebacuju odgovornost.
– Čut ćete: sve polazi od obitelji: Kriva je obitelj!, škole ne poduzimaju ništa da spriječe nasilje: Kriva je škola!!, djeca nam odrastaju izložena nasilju u medijima: Krivi su mediji!. Kakvo nam je stanje u politici i društvu, nije čudo: Krivi su političari! Za sve je kriva dostupnost droge: Krivo je pravosuđe! Prepoznajete obrazac? Bitno je naći krivca i ne zapitati se svatko za sebe, koja je moja osobna odgovornost za ovo? Svi ovi stavovi, mišljenja i komentari zapravo govore o tome koliko mi odrasli ne želimo preuzeti svatko svoj dio odgovornosti. Ne postoji jedan krivac i jedan uzrok ove kompleksne pojave, ona je proizvod dugoročnog iskustva svakog pojedinog djeteta i grupe vršnjaka. Svi mi imamo svoj dio odgovornosti. Jer svako dijete koje pribjegne nasilnom ponašanju ne postaje takvo preko noći, kazuje dr. Bencun Gumzej i tumači kako je nasilno ponašanje djetetov način pokazivanja »negativnih« emocija.

Virtualni svijet
– Ne može se izuzeti i ne spomenuti povijesni kontekst pandemije koja trese cijelu našu zajednicu i koja modelira svaki i najmanji dio našeg života. Dotiče i utječe na živote djece i mladih. Osim svega što znamo, mislim da nismo svjesni koliko su mladi izgubili vodstvo odraslih. Svijet mladih prebacio se na virtualnu komunikaciju, škola je virtualna, druženje je virtalno, zabava je virtualna. Nastavnici nemaju kontakt s djecom i mladima, vrlo malo ih vide, pitaju išta izvan konteksta obrazovanja. Roditelji su zabrinuti za egzistenciju i većinom nisu u stanju pratiti dječiji virtualni svijet. A mladima trebaju odrasli koji su kontinuirano i stvarno prisutni, zainteresirani za ono što im se događa. Djeca i mladi trebaju puno vremena provesti s nekim da povjeruju, opuste se i ohrabre pitati i podijeliti ono što im se događa, tražiti pomoć. Ovako kako je trenutno postavljen svijet mladih, oni su doslovce bez kontinuiranog vodstva odraslih, prepušteni sami sebi, objašnjava dr. Bencun Gumzej rijetko spominjane možebitne posljedice »novog normalnog«.
– Svi roditelji, uz rijetke iznimke, vole svoju djecu. Međutim, za razvoj funkcionalnog ljudskog bića potrebno je puno više od ljubavi. Vrlo često roditelji izuzetno vole svoju djecu, ali ih u psihološkom smislu ne vide, ne poznaju i ne poštuju. I to je ono što djeluje pogubno, kada roditelji ne vide, ne prihvaćaju i ne poštuju svoju djecu onakvu kakva jesu, djeca traže mjesto i način na koji će biti viđena i poštovana. Nažalost, rijetki ovo dobiju unutar institucije škole, puno češće među vršnjacima ili na ulici, objašnjava dr. Bencun Gumzej te potkrijepljuje istraživanjima čiji rezultati pokazuju da djeca koja pokazuju agresivno ponašanje (zlostavljači) češće dolaze iz obitelji u kojima roditelji imaju autoritativni stil odgoja, skloni su intenzivnom kažnjavanju i restriktivnim odgojnim mjerama.

Grupni fenomen
S druge strane, popustljivo ponašanje, pretjerano tolerantan, liberalni stav roditelja također je povezan s agresivnošću i antisocijalnim ponašanjem kod djece. Nasuprot tome, povezanost u obiteljima djece koja su žrtve nasilja jako je izražena, što može biti pokazatelj prezaštićivanja. Osim toga, djeca koja trpe nasilje procjenjuju da je komunikacija među članovima njihove obitelji i općenito funkcioniranje obitelji lošije, a verbaliziranje emocija se rijetko događa.
– Nije rijetkost da kada krenete istraživati nasilje otkrijete da je i žrtva, dijete koje doživljava nasilje, nerijetko i nasilnik prema nekom drugom. Takva djeca češće dolaze iz obitelji u kojima roditelji imaju neprijateljske stavove i manje su uključeni u živote svoje djece. Oni češće procjenjuju da su njihovi roditelji nekonzistentni u provođenju discipline (pretjerano zaštićivanje s naizmjeničnim zanemarivanjem). Odnosi snaga u obitelji manje su strukturirani i nedostaje topline, saznajemo od dr. Bencun Gumzej.
Škola bi trebala biti (ponekad i jest) mjesto u kojem dijete, ukoliko nema sreću odrastanja u adekvatnoj obitelji, može dobiti razumijevanje i uvažavanje te vještine nošenja s negativnim emocijama i rješavanja sukoba.
Međutim, skandinavska istraživanja o vršnjačkom nasilju zadnjih 10-ak godina sve više ukazuju na to da je vršnjačko nasilje (bullying) grupni fenomen, dio dinamike grupe, a ne stvar individualne osobnosti djeteta nasilnika/žrtve.
– Kada se grupa, odnosno razred ne uspijeva organizirati oko zajedničkih vrijednosti (pravila,učenja, pripadnosti) i aktivnosti, onda maltretiranje i isključivanje jednog člana postaje zajednička grupna vrijednost, okosnica aktivnosti oko koje se formira kohezija grupe. Vršnjačko nasilje, bullying nije samo stvar koja se događa između nasilnika i žrtve, u ovome sudjeluju sva djeca: neki su podupirači i provode ideje nasilnika, drugi su publika koja se smije, snima i navija, treći su pasivni i nezainteresirani za to što se događa a postoje i oni koji pokušavaju braniti žrtvu. Međutim, svi oni sudjeluju i kreiraju dinamiku grupe! Nitko od ovih aktera neće uzviknuti: »Ovo nije normalno«, prekinuti kodeks šutnje i reći što se dešava odraslima. Sva djeca znaju razlikovati dobro i loše (već u dobi od 6 mjeseci), ali odustaju od toga jer je važnije pripadati grupi! Na taj način se događa proces dehumanizacije žrtve što je podloga za manjak empatije i suosjećanja, podloga za opravdavanje nasilja (umirivanje savjesti), objašnjava dr. Bencun Gumzej i naglašava kao ključni i najvažniji čimbenik figuru samog učitelja, nastavnika, profesora i atmosferu koja vlada u školi kao instituciji.

Nekritičko prihvaćanje nasilja
Također, ističe da je pripadanje grupi u adolescentnoj dobi izuzetno važno.
– Ideja da smo mi kao pripadnici grupe bolji i u pravu, žrtvi automatski pripisuju negativne osobine i smatraju je odgovornom za nasilje, vide ju u negativnom svjetlu, nekog tko ne zaslužuje pomoć i empatiju, govori dr. Bencun Gumzej dodavajući kako je to kad je riječ o cyberbullyingu još izraženije.
Podsjeća i na negativne efekte medijskog nasilja, kao i na važnost kontinuirane provedbe intervencija i preventivnih programa.
Osim toga, svi koji sudjeluju u životu djeteta trebali bi biti educirani i poslužiti im kao uzoran model ponašanja.
– Nedavni incident je, nažalost, nastavak trenda nasilnih ponašanja među mladima koji (čini se) ima stalnu tendenciju rasta. Nezadovoljna sam nekritičkim prihvaćanjem nasilja kao primjerenog načina reagiranja koje uočavam kod djece u različitim situacijama. Nažalost, iako se u svim obrazovnim ustanovama o nasilju govori i tretira ga se posve neprihvatljivim, i kod djece i kod odraslih stalno nalazimo primjere kada se nasilje tolerira ili čak smatra primjerenim odgovorom u konfliktnim situacijama, upozorava i Gauta te dodaje da je jasno kako problem nije pojedinačna obitelj, institucija, grupa.
Kako tumači, naše društvo na formalnoj i zakonskoj razini nasilje tretira kao neprihvatljivo, ali se u javnom životu, na svim razinama susrećemo s nasiljem (verbalnim, psihološkim, fizičkim) koje koriste, kako anonimni ljudi, tako i javne ličnosti (političari, sportaši, glumci) i ta dvostruka mjerila mladima šalju zbunjujuću poruku.
– Svaka škola ističe nultu toleranciju na sve oblike nasilja. U svim razrednim odjelima kontinuirano se provode preventivne aktivnosti u vidu radionica, tematskih predavanja, pozivanja stručnjaka iz različitih područja koji mogu kompetentno govoriti o opasnosti i štetnosti svih oblika nasilja. Ako uzmete za primjer elektronsko nasilje, svake školske godine radimo i s djecom i s roditeljima na usvajanju znanja i informiranju o opasnostima rizičnih ponašanja na društvenim mrežama. Pa ipak, svake godine imamo potrebu barem jednom reagirati zbog neprimjerenog komuniciranja djece na društvenim mrežama, doznajemo od Gaute.
Jako je velik utjecaj obitelji.

Utjecaj obitelji i okruženja
– Utjecaj obitelji i okruženja uvijek prevladava, ako ga kompariramo s mogućnostima utjecaja škole. Obitelj je osnovna zajednica koja nas formira u ključnim životnim razdobljima, a utjecaj vršnjaka u periodu puberteta i adolescencije postaje iznimno važan. Škola ima utjecaj, ali mislim da taj utjecaj nije primaran u životu djece, kazuje Gauta.
Često se primjećuje i nedostatak empatije, pasivnost promatrača.
– Nažalost, puno se priča o ulozi promatrača u situacijama nasilja i učenicima se stalno naglašava da je neprihvatljivo promatrati, a ne djelovati. Ipak, brojni su razlozi zbog kojih u takvim situacijama djeca ne reagiraju: strah da će i oni postati žrtve, sram, potreba da budu članovi grupe i sl. Naravno, uvijek ima učenika koji će priskočiti u pomoć ili barem obavijestiti odrasle. U ovom slučaju vidi se koliko je važna uloga »promatrača«. Da prolaznici nisu prekinuli nasilje, posljedice za dječaka i sve uključene bile bi neizmjereno teže, objašnjava i oprimjeruje Gauta.
Posebnu pozornost valja usmjeriti na cyberbullying.
– Tijekom posljednjih 10 godina udio poslova/reagiranja koja se vežu uz cyberbulling u mom poslu narasla je, prema procjeni, 100 %. Djeci do 12 godina apsolutno bih onemogućila pristup društvenim mrežama. Nažalost, opet manjinsko razmišljanje, govori Gauta koja je vatreni protivnik komuniciranja pomoću društvenih mreža.
– Svi smo odgovorni i trebali bismo svojim (odgovornim) ponašanjem slati poruke jer se najbolje poučava vlastitim primjerima. Odgovor mora dati društvo u cjelini i svatko od nas pojedinačno, zaključuje Gauta.

Iz kakvih obitelji NE dolaze žrtve i počinitelji nasilja?
U obiteljima u kojima majke izražavaju svoje misli, osjećaje i uvjerenja na direktan, iskren i adekvatan način i pri tome uvažavaju i dozvoljavaju iskazivanje mišljenja i osjećaja djeci. Jako je važan faktor uključenosti očeva u život djece. Djeca koja imaju očeve koji su prisutni, imaju razumijevanje za probleme djece i nisu agresivni u rješavanju sukoba rijetko su počinitelji ili žrtve nasilja.

Mladi protiv nasilja
– Ovim putem Forum mladih SDP-a Zadar najoštrije osuđuje napad na maloljetnika koji se dogodio u gotovo samom centru grada Zadra. Nažalost, nasilje među mladima je u porastu, fizičko i online što dokazuje snimanje samog napada i postavljanje istog na društvene mreže od strane žrtvinih vršnjaka. Djeca i mladi, pod utjecajem sveprisutnog nasilja, prema istom su ravnodušni te njihova reakcija izostaje. Potrebno je educirati djecu od najranije dobi kako reagirati kad vide nasilje, a da sebe ne dovedu u opasnost. Mladi su sustavno zanemareni, u školama nedostaje stručnog kadra koji bi se bavio djecom i mladima problematičnog ponašanja te škole de facto gube svoju odgojnu funkciju. Grad Zadar, kao osnivač osnovnih škola, mora naći mehanizme edukacije i sustavnog rada s djecom te osigurati potreban kadar školama kako bi se sačuvalo fizičko i mentalno zdravlje djece i mladih. Dječaku želimo brz oporavak, priopćila je Helena Mikulandra uime Foruma mladih SDP Zadar.
– Prvenstveno kao čovjek, a potom i u ime Mladeži HDZ-a grada Zadra, strogo osuđujem počinjeno djelo. Smatramo da je nedopustiv bilo kakav oblik nasilja. Izražavamo žaljenje zbog ovog događaja i suosjećamo sa stradalim dečkom i njegovom obitelji, rekla je Nataša Barišić, predsjednica Mladeži HDZ-a grada Zadra.