I u Srednjem vijeku su pisma putovala s kontinenta na kontinent

Godine 1241. potukli su Mongoli mađarsku vojsku na rijeki Šaju i prodrli u Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo. Kralj Bela IV skonio se najprije kod austrijskog vojvode, a potom u okolici Zagreba. Obitelj je, međutim, poslao u Dalmaciju pa su mu se žena, kraljica Marija Laskari i djeca smjestili u tvrđavi Klis zajedno s više žena i potomaka mađarskih plemića koji su pali u borbi s Tatarima. No kad su Mongoli izbili na Dravu i kralj je sa svojom pratnjom napustio Zagreb i uputio se prema moru jer je strah od Mongola tada bio neopisiv. Nijedna europska vojska ih nije uspjela zaustaviti, a u njihovoj provali su mnogi gledali ostvarenje biblijskog proročanstva o dolasku Antikrista. Bela je tako stigao u Split skupa s hrvatskim banom Dionizijem, biskupom vackim Stjepanom i kološvarskim Bartolomejom, zagrebačkim Stjepanom, prepoštom Stolnog Biograda, Benediktom i mnogim drugim uglednicima. Ipak unatoč kraljevskom dočeku, ubrzo je pukla ljubav između kralja i njegovih splitskih podanika koji nisu na vrijeme sagradili galiju u koje se kralj s obitelji i najbližim suradnicima namjeravao povući, uvjeren da je od Tatara siguran jedino na moru. Tako je Bela IV svoje boravište prebacio u Trogir, odakle je prešao na otok Čiovo.
Nedugo potom u okolicu Splita su stigle prve mongolske izvidnice. Što se tad dogodilo Toma Arhiđakon ovako opisuje:«Kad se Tatari pojaviše na visovima povrh Splita, nasta opći strah. Ugri koji su vidjeli Tatare i s njima se borili i znali za njihovu svirepost, izgubiše glavu od straha i svi bježahu u grad da nađu zaklona među bedemima, uzdisahu i glasno plakahu. Splićani ih primiše ali ih je bilo previše da ih sve nastane po kućama pa su morali ostati na ulicama. Nije ostalo mjesta u podrumima, čak i onima smradnima koje nisu ovi zaposjeli«.

Panika u Splitu
Mongoli su u međuvremenu opsjeli Klis no kad su saznali da tamo kralja nema, nastavili su prema moru. Prema Tomi, Mađari su širili po gradu strašne priče o tome kako Mongoli grade ratne strojeve kojima će razrušiti bedeme. Oni bi to vjerojatno i mogli učiniti jer su od Kineza saznali način proizvodnje baruta, no okrenuli su se prema Trogiru znajući da je tamo kralj. Bela IV je pak ostvario svoju želju i u Čiovu se ukrcao na brod koji se držao podalje od obale. Što bi bilo dalje pitanje je, jer je ostalo zabilježeno da su Mongoli ubili svakog koga su zatekli u poljima izvan grada no onda su odjednom otišli. Došla im je, kako kažu povjesničari, vijest o smrti Velikog Kana pa je njihov vođa Kadan naredio povlačenje u južnu Rusiju. U spomen kraljevog boravka ostao je bio nadgrobni nadpis njegovim dvjema kćerima, Katarini i Margariti koje uslijed nepoznatog nam razloga preminule i bile sahranjene u splitskoj katedrali. Nadpis su, međutim, u XVIII stoljeću dali ukloniti Mlečani nastojeći svuda uništiti tragove hrvatske i hrvatsko-ugarske države. No prije toga ga je zapisao Lucius.
Iako u ovoj istinitoj povijesnoj priči ima mnogo zanimljivih elemenata, vrijedi izdvojiti jednu koja danas ostaje uglavnom neprimijećena, a to je komunikacija. Život u »informatičkom dobu« često nas čini uvjerenim da ljudi u prošlosti nisu skoro nikako komunicirali, pogotovo na veće udaljenosti. Pa ipak je mongolskim vojnicima u srednjoj Dalmaciji, vijest o smrti njhovoga kana uredno stigla s drugog kontinenta.

Grci u Podvelebitskom kanalu
I u mnogo ranijjim povjesnim razdobljima, vijesti, izvješća, pisma i obavijesti, putovale su između različitih naroda i kultura, sporo ali dostižno. Nama bi posebno trebalo biti zanimljivo sačuvano pismo huritskog kralja Dušrata svome zetu, poznatom faraonu Amenofisu IV Ehnatonu iz 1375. godine stare ere u kojem svoj narod naziva vlastitim imenom Hurrwuhe, a »Huritima« su ih zvali Akađani. Ti Hurrwuhi rabili su crveno-bijelo-plavo ukrašavanje, troplete, a dosad je nađen i jedan heraldički prikaz šahovnice.
Izvješća grčkih priručnika za plovidbu – periplosa, često spominju i jadranska prostranstva iz čega vidimo da su njihovim pomorcima bila poznata još u šestom stoljeću stare ere. I to ne samo glavni pomorski i trgovački putovi, nego i primjerice, Podvelebitski kanal sa svojim lukama, starom Seniom, današnjim Senjom, Sv. Jurjem koji se nazivao Lopsica ili Stinicom zvanom Ortoplinia.
Grčki istraživači upućivali su se i na dalja putovanja i s njih donosili pisana izvješća. Jedno od takvij bilo je djelo »O Oceanu«, Piteje iz današnjeg Marseillesa koje na žalost nije sačuvano u originalu ali ga navode drugi klasični pisci. I uglavnom mu ne vjeruju ni riječi, dok se danas njegova izvješća uzimaju kao vjerodostojna. Krenuo je na put 325. godine prije Is. i uputio se prema britanskom poluotoku Cornwallu gdje je bilo glavno središte proizvodnje kositra u Europi. Feničani su branili plovidbu do tamo paje pretpostavka da je Piteja kroz Galiju putovao rijekama ili kopnom. U Cornwallu je promatrao proces proizvodnje kositra koji se lijevao u ingote u obliku slova H i tako izvozio u Sredozemlje. Posjetio je i unutrašnjost Britanije i Irske te zapazio kako se tamo zbog kiše žito vrši i skladišti u zatvorenim prostorima. Stanovnike je opisao kao priproste, a kuće su im od trstike i balvana. Hrane se jednostavno i piju pivu koju zovu curmi. Piteja je u Sredozemlje donio i prve vijesti o Islandu na kojem ljeti dan traje 24 sata. Priče o toj »zemlji Thule« iza koje je more smrznuto, nikako nisu mogli prihvatiti antički geografi, dok su nama danas dokaz da je Piteja govorio istinu.

Potraga za izvorom Nila
Teže je provjeriti istinitost navoda Diogena, grčkog trgovca koji je, navodno, šestdesetih godina nove ere otkrio izvor Nila. Diogen je plovio tad već uhodanom pomorskom rutom do Indije kad mu je brod oluja odbacila do današnje obale Tanganjike. Tvrdio je da je putovao 25 dana dok nije stigao do jezera iz kojeg istječe Nil. Dotle je Diogenovo izvješće prilično vjerodostojno no potom on navodi Mjesečeve planine iz kojih se voda u jezera spušta sezonskim otapanjem snijega, a najbliže planinsko područje, Ruwenzori, udaljeno je od Viktorijinog jezera 320 kilometara. Ipak sigurno jest da je Diogen bio prvi europski istraživač koji je još tada putovao po prostranstvima istočne Afrike.
Izmjena informacija i podataka među ljudima, nešto je zamrla nakon propasti zapadne polovice Rimskog carstva ali isključivo na tom teritoriju. Istočna polovica se nastavila razvijati i graditi svoju specifičnu, romejsku kulturu koja je ubrzo došla u doticaj s mladim Islamom čime je u Sredozemlju došlo do novih odnosa. Kad su Muslimani zauzeli Pirinejski poluotok, stigle su na zapad antičke knjige s istoka, posebice o astrologiji i medicini, što se onda smatralo povezanim znanostima. S razvijenim Srednjim vijekom informacije su lako nalazile puta do primatelja o čemu nam svjedoči i priča o Mongolima u Dalmaciji.

Pisma portugalskom kralju
Ipak, povijest bilježi još nekoliko danas nevjerojatnih putova i informacija. Portugalski je kralj Ivan uputio 1488. Pedra de Covilhama kopnom u Indiju, a zadaća mu je bila i potraga za zemljom legendarnog Svećenika Ivana, kršćanskim kraljevstvom koje leži izgubljeno u dalekim prostranstvima Azije ili Afrike, okruženo muslimanskim državama. De Covilham je uspio izvršiti kraljev nalog; otkrio je put za Etiopiju, kršćansku zemlju u Afriki, a potom otišao u Gou.Odatle je kralju poslao svoje izvješće u kojem opisuje put od afričke do indijske obale koje arapski brodovi redovito povezuju. Upoznao je kralja da je portugalskim brodovima dovoljno stići do današnjeg Mozambika jer odatle, linije za Indiju sigurno funkcioniraju. Kralj je de Covilhamovo izvješće dobio 1491. godine.
Nevjerojatna su bila putovanja i talijanskog pustolova Ludovica di Vartheme. On je, osim ako nije potajno bio u nečijoj službi, putovao po svom guštu. Krenuo je 1502. i kopnenim putom stigao u Indiju gdje je obišao obje obale indijskog podkontinenta, a posjetio je i otok Ceylon. 1509. nalazi se u Burmi gdje ga je primio i tamošnji kralj Talainga. Tu se di Varthema upoznao s budizmom o čemu je opširno pisao pokazujući duboko shvaćanje ove religije. No, nastavio je put dalje dok nije stigao u Malaccu u Maleziji, važno trgovačko središte jugoistočne Azije, odakle je na kineskom brodu otplovio do Sumatre, Moluka i otočja Banda. Pomno je bilježio gdje se uzgaja papar, gdje klinčić, a gdje muškatni oraščić. Na povratku je svratio u indijsku luku Cochin gdje je već bilo uspostavljeno portugalsko uporište te je svoja zapažanja prenio portugalskom vicekralju Franciscu de Almeidi.

Šest engleskih pustolova
No pisma su s kraja na kraj svijeta i dalje stizala. Portugalski kapetan Francisco Serrao doživio je brodolom na Molučkom otočju i ostao živjeti tamo kao plantažer. Njegov je prijatelj bio Fernao da Magalhaes, poznatiji kao Magellan kojemu je Serrao često pisao i pozivao ga u posjete. Pretpostavlja se da su njegovi opisi Moluka i nesigurnost kuda prolazi linija razgraničenja iz Tordessillasa kojom je papa podijelio svijet između Španjolske i Portugala, dosta utjecali na Magellana i njegovu odluku za prvo poznato putovanje oko svijeta.
Pismo kraljice Elizabete I, Akbaru, vladaru Indije, također dokument s velikim posljedicama, putovalo je na poseban način. Skupina od šest engleskih pustolova: Ralph Fitch, John Newberry, William Leeds, James Storvey, John Eldred i Wiliam Shales, uputili su se u veljači 1583. na istok, ispitati mogućnosti za trgovinu. Tajno su nosili kraljičina pisma mogulskom vladaru, kao i kineskom caru. Eldred i Shales su ostali u Basri, a ostali su produžili za Hormuz gdje su došli u sukob s mletačkim trgovcem Stropeneom koji ih je portugalskim vlastima prikazao kao urotnike. Guverner ih je poslao u Gou na ispitivanje gdje su se Englezi pravili da su rimokatolici bojeći se još težih optužbi za herezu. Isusovac Marko nagovarao ih je da se priključe Redu u kojem je tamo već bio neki Englez, Stevens. James Storvey je prihvatio ponudu i kao jezuitski laik ostao u Goi baveći se slikarstvom. Ostalo trojicu je izbavio tajnik nadbiskupa Goe, Nizozemac van Linschotten koji je poslije potakao nizozemska osvajanja na istoku.
Newberry je na kraju stigao na Akbarov dvor i predao mu pismo koje je cijelo vrijeme skrivao ušiveno u odjeći. Leeds je ostao kod Akbara kao dvorski draguljar, a Newberry i Fitch su htjeli još proputovati Indijom, svaki za sebe. Negdje na tom putu Newberry je stradao pod nepoznatim okolnostima. Fitch se vratio u Britaniju nakom osam godina lutanja Azijom.
I premda bi do britanskog osvajanja Indije vjerojatno došlo i bez ove ekspedicije, kraljičino pismo označilo je početak tog procesa čije se posljedice i danas osjećaju u mnogim zemljama.