“Hajka”

Gotovo se filigranskom preciznošću može predvidjeti reakcija svakog hrvatskog političara ili bilo kojeg javnog djelatnika kada ga mediji predstave kroz priču koja mu/joj ne paše. Obično takvi koriste riječ – hajka. Sve što novinari pišu, brane se oni, obična je potjera, zlonamjerna režirana akcija s ciljem diskreditacije njihove časti i ugleda, oskrvnuće njihova poštenja, a sve u službi nekih mračnih sila koje potiču i upravljaju takvim medijskim inženjeringom. Tako je, prije Antuna Novoselovića, govorio ministar Lovro Kuščević. Prije Kuščevića ministrica Žalac. Prije nje ministar Marić. Prije Marića potpredsjednica vlade Martina Dalić, itd.
Svi su oni medijske napise o njima (ne)izravno nazivali hajkom na njihovu osobu. Diplomatkinja Mađerić, nakon što je provaljena kako preko facebook profila širi rasizam, sličnom je taktikom htjela sebe oprati tvrdnjom kako mediji zapravo preko nje ruše njezina šefa ministra Gordana Grlića Radmana, lažući usput da joj je profil hakiran.
Ah ti novinari! Kako bi bilo lijepo biti političar, pa poput Novoselovića bez ikakva dokaza i zdrave pameti, prozivati žive osobe da u plavim kovertama daju novac ljudima u svijetu nogometa, a da ti pritom ne padne dlaka s glave! Kada novinari to prenesu, preuzimajući na sebe rizik da će ih možda netko zbog toga tužiti, e onda su novinari dobri – oni su savjest javnosti, partneri oporbe, korisni kritičari društvene zbilje, oni koji upiru prstom u anomalije, itd. Ali, kada se mediji, vodeći se uvijek istom logikom ukazivanja na možebitne nepravilnosti ili neetične postupke tih istih političara, ovi ih u tren oka pretvore u predvodnike hajke koji čereče nedužne ljude tjerajući ih do ostavke na mjesto predsjednika političke stranke.
Antun Novoselović je svoje formativne godine razvoja u profesionalnom smislu prolazio kroz policiju. To je, dakako, časna profesija, ali po habitusu ne spada baš milje koji funkcionira liberalno-demokratski, nego zapovjedno-izvršiteljski. Taj je background prilično koštao jednog drugog stranačkog šefa, Tomislava Karamarka koji se izašavši iz policijske paradigme nije znao nositi s principima javne demokratske kritike. Kao čovjek koji običnu novinarsku istraživačku priču o njegovom poslovanju s Elektrom naziva hajkom, Novoselović pokazuje da se ni on ne zna nositi s konceptom demokratskog, otvorenog društva u kojemu novinar nije samo izvjestitelj s njegovih press konferencija, nego osoba koja istražuje, analizira, propituje, zaključuje i poručuje svojim tekstovima predajući ih sudu javnosti. Da nije medija i novinara koji na svojim leđima nose teret te profesionalne misije, hrvatsko bi društvo bilo zatvoreno, neslobodno, nekritično i apatično. Istine političkih moćnika i(li onih koji to žele postati, istine koje iznose suci, formalne institucije preko svojih priopćenja i "službeni izvori", bile bi jedine istine na kojima bi počivala sva društvena svijest. U takvome društvu, lišenom novinarske "hajke", Novoselović bi održavao presice, prozivao i optuživao koga hoće, a sam bi bio izuzet od javne kritike jer bi se to smatralo režiranom hajkom.
Gospodo političari, istinska demokracija nije samo gola forma! Nju čini sustav praksi i vrijednosti među kojima je sloboda medijskog djelovanja jedno od ključnih instrumenata za provedbu istih. Na to je nedavno i naše suce, koji se tako olako "laćaju" tužbi protiv novinara, upozorio Europski sud za ljudska prava, a zatim i Ustavni sud RH.
Ako Antun Novoselović medijske napise o njegovom poslovanju s Elektrom tretira kao hajku, odnosno ako ne razumije da njegovo poslovanje kao javne političke osobe s jednom javnom tvrtkom ima sasvim drugo značenje i težinu od iste poslovne suradnje nekog anonimnog obrtnika, onda je on zalutao u svijet demokracije.
No, činjenica da je dao ostavku, daje ipak nadu da možda i nije tako.