Ružić je s Tofašom potpisao novi dvogodišnji, a Žuža jednogodišnji ugovor
Tomislav Ružić i Jurica Žuža prvi su put zaigrali zajedno u juniorima KK Zadar 1996. godine. Osvojili su tada naslov prvaka Hrvatske, treći uzastopni za Zadar. Tomislavu je to bio prvi, Jurici drugi, budući da je 15 mjeseci stariji. Poslije toga su još tri godine igrali zajedno u seniorima, nakon čega su ih košarkaški putovi odveli na različite strane. Tome je bio u Turskoj i Francuskoj, Jure u Grčkoj, Italiji i Ukrajini. Obojica su jedno vrijeme proveli u Ciboni, te su se kasnije vratili u Zadar, no svatko u različitom razdoblju. Teško da su mogli zamisliti da će ponovno zaigrati zajedno u tridesetim godinama i to u Turskoj. Tome je, naime, nakon odlaska iz Zadra, prošlo ljeto potpisao za Tofaš iz Burse, dok je Jure tamo dospio preko Ukrajine i Zadra u siječnju ove godine.
– Znam da su ga zvali i pitali za mene, tako da je on zapravo bio poveznica između mene i kluba. Zahvalan sam mu što mi je pomogao. I ja bih u takvoj situaciji pomogao svakom našem igraču. Na kraju krajeva, došao je po mene avionom – smije se Jurica, budući da je baš u tom razdoblju Tome iskoristio kratku stanku za dolazak kući.
Drugi dio sezone odradili su vrlo dobro, kao i cijela momčad, no cijela sezona Tofaša stala je zapravo u posljednjem kolu. Nakon što su pobjedom u Antaliji u pretposljednjem, napokon dostigli izravnog konkurenta u borbi za osmo mjesto koje vodi u doigravanje, trebao im je još jedan korak. Pobijedili su Erdemira i nadali se porazu Antalije na gostovanju kod drugoplasiranog Galatasaraja, koji je prije toga u Istanbulu izgubio samo jednu utakmicu. No, to se nije dogodilo.
– Nažalost, ispalo je da smo na taj način ostali bez doigravanja. Nismo mogli utjecati na rezultat te utakmice. Mi smo svoje napravili, koliko god smo mogli, ali nije bilo dovoljno. Antalija je dobila Galatasaraja u gostima, što stvarno nitko nije očekivao – kaže Ružić.
Čudan rezultat
A priča ide ovako. Galatasaraj je mogao pobijediti i u četvrtfinalu doigravanja igrati protiv Olina, od kojega je izgubio obje utakmice u ligaškom dijelu, te bi zato, prema pravilima turske lige, u seriju na tri dobivene utakmice krenuo sa zaostatkom 0-1. A mogao je i izgubiti, što se i dogodilo, te je četvrtfinalu igrao protiv Bešiktaša, kojega je ranije dvaput pobijedio pa je startao s 1-0. Jednostavna računica. Sumnja u regularnost nametnula se sama od sebe, no u konačnici nije izbio nikakav skandal.
– Tako je to u današnjem društvu. Svi će uvijek reći da je bilo namještanja, ali mi to ne možemo znati. Možemo samo pretpostavljati što se tamo događalo. Galatasaraju je to možda odgovaralo da ne bi išli u Olin, jer je to jedan od najtežih terena za igrati u Turskoj. Publika je tamo jako blizu terena. Ali s druge strane, mislim da, ako želiš biti prvak Turske, ne možeš birati protivnike nego jednostavno igrati i ići na pobjedu u svakoj utakmici. Mogli su odraditi svoj posao pa nitko ne bi ni postavljao nikakva pitanja što se tiče toga. Mi smo dobili posljednja tri kola, tako da nam nitko ne može ništa prigovoriti – kaže Žuža i dodaje.
– Čak je i gazda kluba bio s nama u svlačionici i čekao rezultat iz Istanbula. Nitko nije ostao previše razočaran, ni mi ni navijači, ali uvijek će ostati to pitanje što se tamo dogodilo i zašto. Kolo prije kraja smo dobili Antaliju u gostima i to relativno lagano pa onda momčad, koja želi biti prvak, izgubi kući od takve momčadi. To nema baš neke logike. Taj upitnik će uvijek ostati, ali što je tu je.
Čuo se Žuža i s Lukšom Andrićem, igračem Galatasaraja.
– Rekao mi je da će oni napraviti sve da pobijede, jer bi htjeli igrati protiv Olina, koji ih je dvaput dobio, a u drugoj utakmici je bilo čudnih sudačkih odluka pa su im se htjeli revanširati. Međutim, nisu uspjeli ili nisu htjeli…
Osim te čudne završnice, gdje je Tofaš izgubio mjesto u doigravanju, budući da je od početka sezone bio u donjem dijelu tablice?
– Cijelo vrijeme smo bili u zaostatku. Imali smo tri utakmice u gostima, koje smo mogli dobiti da smo samo odigrali malo bolje i koncentriranije u završnici. Tijekom prvog dijela sezone smo stalno padali u završnicama. Poveli bi 5-6 i više razlike, ali u četvrtoj četvrtini kao da bi stali igrati. Pala bi nam koncentracija, počeli bi raditi neke nepromišljene poteze i na taj način smo izgubili te tri utakmice, koje smo stvarno lako mogli pobijediti i samim time bez neizvjesnosti osigurati doigravanje – smatra Ružić.
Kakve su bile reakcije čelnih ljudi kluba na konačni rezultat, s obzirom da ste prije početka sezone kao cilj istaknuli najmanje osmo mjesto?
– Pomiješane. Drago im je što smo se do samoga kraja borili za doigravanje i da smo u drugom dijelu sezone igrali kao momčad i to mnogo bolje nego u prvom dijelu. S druge strane, normalno je da je postojala određena doza razočaranja i nezadovoljstva, kao kod svakog sportaša kada ne ostvari zacrtani cilj.
Kobni Galatasaraj na kraju je u finalu poražen od hrvatske kolonije u Fenerbahceu.
– Fener je od početka sezone igrao kao momčad, imali su neku kemiju, a naravno i vrlo kvalitetan i širok roster. Kod njih se nikada ne zna odakle prijeti najveća opasnost i tko može iskočiti taj dan. Po mom mišljenju su očekivano i zasluženo osvojili naslov prvaka.
Moglo i bolje
Kada podvuče crtu, Ružić nije zadovoljan prošlom sezonom. Osim na momčadskom, moglo je bolje i na individualnom planu.
– Krenuo sam dobro, ali je bilo dosta manjih ozljeda tijekom sezone, koje su mi remetile ritam. Prvo lakat pa zglob pa leđa i tako cijelu sezonu nisam uspijevao uhvatiti pravi ritam. Kad god bih krenuo, nešto bi me presjeklo. Dosta vremena sam se borio s tim pa bih u neku ruku mogao biti i zadovoljan kako sam odigrao, ali iskreno, nisam zadovoljan svojom igrom.
Žuža je, pak, igrao u nešto boljoj formi, ali je njegova sezona bila vrlo turbulentna, jer je nosio dresove čak tri kluba, Kryvbasketa, Zadra i Tofaša.
– U Ukrajini je bilo sve odlično, dok se nije dogodio onaj šok. Bili smo drugi na tablici, igrali odlično i odjednom je došao predsjednik i rekao da nema više novaca i da će morati otpustiti strance. U glavi sam bio spreman da se idem odmoriti pet dana kući i vratiti natrag, ali nakon tog događaja došlo je do transfera u Zadar. O tome je sve već rečeno. Možda bi mi bilo žao da nisam došao i vidio u kakvoj se situaciji klub zaista nalazi. Mogu samo reći da se nalazi u jako lošoj situaciji. Nadam se da će se uskoro izvući, a vidi li se svjetlo na kraju tunela, to ne znam. Pričali su mi da je loše prije nego što sam došao, ali dok nisam ušao unutra, nisam vjerovao da je toliko loše.
Jedino je ta epizoda u Zadru bila negativna po pitanju igre.
– Situacija u i oko kluba je bila takva, nije bilo baš ni prilike, a nisam dugo ni ostao. Uostalom, uvijek treba malo vremena da se prilagodiš na momčad i novog trenera. Sve u svemu, zadovoljan sam sezonom. Ispalo je najbolje što je moglo. Pronašao sam dobru momčad u Turskoj, igrao sam dobro, u klubu su zadovoljni i potpisao sam novi ugovor. Jednostavno, moram biti zadovoljan.
Kontakti bez milosti
Kako zadarski centarski dvojac zajedno funkcionira na terenu, s obzirom da oboje, premda različitih karakteristika, igraju na istoj poziciji?
– Trener je vidio da na treninzima, kada igramo zajedno, druge petice jednostavno nemaju šanse. Točno pokrivamo pozicije u obrani, znamo kako se tko kreće i kako se treba postaviti. Njima je to malo slabija strana. Kad god igramo zajedno na treningu to stvarno dobro izgleda, ali trener to ne može posložiti na utakmicama zato što na parketu mogu biti samo tri stranca istovremeno. To mu predstavlja određeni problem – kaže Ružić.
Žuža se nadovezuje.
– Ispalo je tako da smo na utakmicama uglavnom jedan drugoga mijenjali. Na treningu je to izgledalo presmiješno, jer su oni malo drugačije školovani nego mi. Mi se poznajemo još iz kadetskih i juniorskih dana. Ja znam što on može, on zna što ja mogu i dovoljno smo iskusni da to koristimo.
Obojica su zadovoljni minutažom. Ružić je igrao u prosjeku 29 minuta u 29 utakmica, više u prvom dijelu sezone, dok je Žuža u 13 utakmica prosječno na terenu provodio 19 minuta.
– U današnjoj europskoj košarci ne znam tko može igrati 35-40 minuta. To je moguće, ali onda imaš 10-15 minuta praznog hoda. Bolje je za 20 minuta zabiti 18 poena, što je vrhunski, nego da prazno hodaš 10 minuta gore-dolje. Turska liga je jako teška, utakmice su zahtjevne, puno se udara, gura, čupa, igra se dosta fizički i jako je teško izdržati 40 minuta. Takva je nekada bila košarka, sada toga više nema. Kada sam došao, pet dana nisam mogao spavati od bolova u ramenima, leđima, koljenu, listu… Nisam se mogao okrenuti, kako legneš, tako se ujutro probudiš. Kada sam se navikao, onda je ipak postalo lakše.
Ružić povlači paralelu s Francuskom, gdje je igrao tri sezone.
– Francuska je kazalište za ovo. Tamo krivo pogledaš nekoga i sviraju ti faul. Ovo je mnogo, mnogo teže. Tu su kontakti bez milosti. Ponekad te može izvući talent, ali ako se protivniku ne možeš suprotstaviti snagom tijela, odgurnuti ga, udariti, izgubit ćeš se. Jednostavno, moraš biti čvrst u kontaktu i ne popuštati.
Žuža dodaje.
– U svakom slučaju, bolje je odigrati 20-25 minuta, jer osim što možeš više dati momčadi, manja je mogućnost ozljeda i manje se potrošiš pa si odmorniji za sljedeći trening i utakmicu. S obzirom da smo mi igrali jednu utakmicu tjedno, bilo nam je lakše, ali da igraš dvije utakmice tjedno u ovakvom ritmu pa još 40 minuta, nema šanse. I onda se netko pita zašto su igrači ozlijeđeni. Kako neće biti? Danas je sve u doziranju, kako bi svi igrali i dali svoj maksimum. Zato momčadi imaju po 12 igrača i rotiraju što više mogu, nema više igre s pet igrača.
Liga sve kvalitetnija
Tursku ligu već sada mnogi svrstavaju odmah iza španjolske na ljestvici najjačih europskih liga. Razlog su ponajviše velika ulaganja u košarku i sport općenito.
– Turski klubovi imaju predsjednike koji mnogo ulažu i pokušavaju odmah stvoriti jaku momčad. Evo, najsvježiji primjer je dolazak Derona Williamsa u Bešiktaš. S druge strane, postoje i klubovi poput Tofaša, čiji je sponzor Fiat, koji također imaju novaca, ali idu godinu po godinu, korak po korak. Neće odmah uložiti 10 milijuna eura u momčad pa što bude. Tofaš svake godine ulaže sve više. Ovo mu je četvrta uzastopna godina u prvoj ligi i ide postepeno. Baš zato što je već imao problema s financijama i ne želi da mu se dogodi ponovno ista stvar. No, turska liga je definitivno sve kvalitetnija i svake godine dolazi sve više dobrih igrača – kaže Ružić.
U Bursi ništa nisu prepustili slučaju. Nastojali su zadržati okosnicu momčadi iz prethodne sezone, na čelu s bosanskim trenerom Nihatom Izićem, te je još malo pojačati.
– Čim je završila sezona, potpisao sam novi jednogodišnji ugovor. I prije kraja su mi rekli da žele da ostanem, razgovarao sam s trenerom i on također je izrazio želju da ostanem. Prošle godine su promijenili cijelu momčad i sada to ne žele ponoviti. Ostali smo nas dvojica i jedan Amerikanac, doveli su dva nova, možda će još jednog Turčina i to je to. Neće biti mnogo promjena i to je dobro. Znamo što se radi, kakvi će biti treninzi i zato nam je mnogo lakše – kaže Žuža, a Ružić dodaje kako su mu već u siječnju dali naznake da ga žele zadržati i sljedeće sezone.
U razgovoru o Tofašu i Turskoj, Zadrani su zadovoljni gotovo svime, osim jednim malim detaljem.
– Moramo tamo već 7. kolovoza. Bilo bi lijepo ostati još tjedan dana kući, no to je profesionalizam.
Kao dugogodišnji profesionalci i to na europskoj razini, kakav savjet možete dati mladim igračima?
– Formula je vrlo jednostavna. Trening i samo trening. To je najbolje održavanje vlastitog tijela. Ako ispadneš iz treninga, dva-tri mjeseca ne radiš ništa i onda dođeš na pripreme, normalno je da ćeš se ozlijediti. Odmarao sam se mjesec dana, nisam se bavio drugim stvarima tipa igranjem basketa na asfaltu, što apsolutno nije dozvoljeno ni potrebno zbog koljena i leđa i onda sam počeo s treninzima. Najbitnije je raditi i održavati se non-stop. Preko ljeta najviše možeš napraviti. Kroz sezonu radiš samo ono što ti treba da bi se održavao, ali preko ljeta napraviš bazu. Poslije je to lako održavati do kraja sezone. Najvažnije je biti u tonusu, ne gubiti treninge i onda nema nikakvih problema. Bar je tako u mom slučaju, posljednjih četiri-pet godina nisam imao ozljede.
Dakle, ništa od angažmana na terenima Ljetne lige u dresu Maraska parka, kako se moglo čuti i pročitati?
– To je ekipa s kojom se družim i ima dosta igrača s kojima sam prije trenirao, Roko Alavanja, Toni Kozina, poznajem još nekoliko momaka i rekli su zašto me ne bi prijavili za Ljetnu ligu. Rekao sam im da neću igrati, ali oni su me prijavili, kažu, da zastraše protivnike – s osmijehom će Žuža.
– Naravno, nije mi palo na pamet igrati na betonu. Ne daj Bože da se nešto dogodi, na koji način bih to objasnio u klubu. Žao mi je što su ispali, ali sve je to dobra zabava.
Cibona veća od Zadra
Nezaobilazna tema – Zadar. Tomi je još uvijek dužan, Juri ne, ali i on je na čekanju.
– Rekao sam da mi nisu ništa dužni, osim onoga što smo potpisali, a to je da mogu otići u svakom trenutku kada dođe bolja ponuda. Oni su to poštivali i sve je u redu. Jedino sa Cibonom još vučem spor. Tu smo svi još na čekanju.
Kad ste se već dotakli Cibone, ovoga ljeta je još jedan Zadranin prešao u redove zagrebačkog rivala.
– Mi Zadrani, koji smo otišli gore, uvijek smo bili dobro prihvaćeni i ljudi su nas cijenili, jer znaju da smo prošli zadarsku školu košarke. Na kraju krajeva, kada te kupi jedan takav klub kao što je Cibona, a u našim okvirima je to sigurno najveći klub, to znači da nešto vrijediš. Pavlu želim svu sreću i nadam se da će se uklopiti, jer je Cibona ipak nešto veći rang od Zadra. Igrat će kvalifikacije za Euroligu i to je definitivno stepenica više. Cibona je mnogo veći izlog od Zadra i zato igrači odlaze tamo – smatra Žuža.
Malo je Zadrana, koji su posljednjih desetljeća imali pristojnu karijeru, a da nisu prošli kroz Cibonu. Nećemo ih nabrajati da ne bi nekoga izostavili, ali prsti jedne ruke bili bi sasvim dovoljni.
– Cibona igra Euroligu i ti, kao mladi igrač vidiš priliku da se kroz Cibonu pokažeš Europi i da vidiš gdje si u tim u okvirima, možeš li ili ne možeš. Želiš pokazati prvo sebi, pa onda i drugima da možeš igrati na tom visokom nivou. Jedini recept da Zadar dosegne taj nivo je da kroz godine i godine ulaganja i rada napreduje, a ne da se svake godine stvari mijenjaju i kreće sve ispočetka. Rezultat se ne može napraviti preko noći – ističe Ružić.
Žuža nastavlja u istom tonu.
– Oni se moraju zapitati zašto su se doveli u situaciju da nitko ne želi ostati i da moraju dovoditi mlade igrače sa strane, jer ih nemaju dovoljno u vlastitom omladinskom pogonu. Zadarski igrači su najmanje cijenjeni u vlastitom klubu. Što je taj klub ponudio nekom igraču, primjerice Pavlu, da ostane tu? Kažu iste novce, ali Cibona mu nudi siguran Eurokup, a možda i Euroligu. To je velika razlika. Prvenstvo Hrvatske nikoga ne privlači. Zadar se doveo u situaciju da nitko tu ne želi doći, zbog neplaćanja, ovoga ili onoga…
Ružić se nadovezuje.
– A vjerujte mi da se to čuje među igračima. Primjerice, prošle godine mi je došao jedan Amerikanac, za kojega se Zadar zanimao, a koji je preko prijatelja od prijatelja čuo kakva je situacija. I što sam mu mogao reći? Rekao sam da isplate nisu redovite, ali se na kraju ipak naplatiš. Ali kod Amerikanaca nema igre ako nisu redovito plaćeni.
Za kraj, Žuža se vraća na priču o domaćim igračima.
– Dosta se spominje ljubav prema klubu. Sve je to u redu, ali ne možemo od toga živjeti. Pred Zadrom je jako, jako puno posla želi li promijeniti trenutnu situaciju.
Prekid utakmice zbog vrijeđanja
Kakva je situacija s navijačima u Turskoj?
– Vrlo su vatreni. Usporedio bih ih s grčkima, ludi su za sportom. Na naše utakmice dođe u prosjeku 1500-2000 ljudi, ali na svakoj nogometnoj utakmici je pun stadion. Mi obično igramo prije, a nogometaši poslije, tako da se navijači samo presele iz dvorane na stadion, koji je preko puta. Bilo je i malo nereda protiv Bešiktaša pa su ih kaznili s 2-3 utakmice igranja pred praznim tribinama. Ali imaju kulturu navijanja i u pravilu na utakmicama nema vrijeđanja. Inače su takvi, vrlo pristojni – kaže Žuža.
Njegov suigrač se, pak, prisjeća situacije kada je baš zbog vrijeđanja došlo do prekida utakmice.
– Kada smo igrali protiv Bešiktaša, bila je krcata dvorana, jer se naši i njihovi navijači ne vole. Sudac je, kod 25 razlike za nas, prekinuo utakmicu zato što su naši navijači počeli psovati protivničke igrače. Čim je takva situacija, sudac ima pravo prekinuti utakmicu. Dvaput ih je upozorio, a onda prekinuo pa su se oni povukli u svlačionicu. Kada su se vratili, navijači su bacili petardu pa su suci htjeli isprazniti dvoranu. Onda ih je naš direktor nagovarao pa su ipak popustili pošto je bila velika razlika, a samo nekoliko minuta do kraja. Na kraju su nas kaznili s 10 tisuća turskih lira, što je otprilike 10 tisuća dolara i jednom utakmicom bez gledatelja.
Nedostaje jedan za jaku petorku
Pod paskom trenera Šime Tomaševića svakoga dana, uz Ružića i Žužu, treniraju još dva Zadrana, Jakov Vladović i Tomislav Zubčić. Uz jednog dobrog šutera, bila bi to poprilično jaka petorka.
– Nedostaje nam još jedan, može i Šime odigrati – smije se Tome pa u ozbiljnijem tonu nastavlja.
– Već pet godina radim s njim, svi se znamo i ugodnije je raditi u dobroj atmosferi. Mora se raditi, sport nije više da dođeš na pripreme i to je to, nego moraš cijelu godinu raditi na sebi.
Jurica pojašnjava.
– Meni je ovo četvrto ljeto sa Šimom. U treningu sam već dva mjeseca, Tome se priključio malo kasnije, ali sve u svemu dobri smo. Imao sam sasvim dovoljno vremena za odmor, pet-šest tjedana i onda sam počeo trenirati. Svaki dan odradimo dva treninga, ujutro u teretani, navečer na Baninama i to je to. Moramo doći što spremniji, jer nas očekuje teška sezona. Liga se pojačala, a ove sezone moramo uhvatiti doigravanje. Uostalom i oni očekuju da dođemo u dobroj formi već na početak priprema. Zato i idemo ranije, kako bi prošli liječničke preglede i sve što treba. Stavi te na traku i odmah vidi gdje si, nema varanja.
Razbijen ritam spavanja
Što zadarski dvojac radi u Bursi u slobodno vrijeme?
– Tome inače voli duže spavati i kada je slobodan dan, nitko ga ne može probuditi prije 11-12 sati. A ja se probudim već u 9 i onda ga tražim – u šali će Jurica.
Tome potvrđuje.
– Kada je došao, razbio mi je ritam. Na slobodan dan sam mogao spavati koliko hoću, a on već rano ujutro zove da idemo na kavu. Živimo blizu, 200 metara jedan od drugoga, tako da smo non-stop zajedno. Kada imamo volje odemo na ručak, večeru, do trgovačkih centara, igramo igrice. Trenutno je u điru Angry words.
Obojica voze Fiatove automobile, koje im je klub dao na korištenje. Kako se snalaze u prometu “gradića” od 2 milijuna ljudi?
– Grad je stvarno velik, ali nije se problem snaći. Postoje glavne prometnice, znamo doći do dvorane za utakmice, dvorane za trening, šoping centra… Utakmice igramo u dvorani u centru, odmah do nogometnog stadiona, a dvorana za trening je u sklopu Fiatove tvornice.
Reprezentaciji treba kontinuitet
Što očekujete od hrvatske reprezentacije na skorašnjem Europskom prvenstvu u Litvi?
Ružić: Nadam se da će izboriti nastup na Olimpijskim igrama. Mladoj reprezentaciji treba što više nastupa na velikim natjecanjima, jer jednostavno mora imati kontinuitet da bi ti igrači sazreli. To su moje želje, a vidjet ćemo kakve su mogućnosti i kako će izbornik sve to posložiti. Dosta toga će ovisiti i o problemima s ozljedama, kojih, koliko čujem, ima dosta.
Treba li Hrvatskoj Amerikanac?
Žuža: Doveli smo se u situaciju da nema mladih igrača i da moramo uzimati sa strane. Nevjerojatno je i sramotno da nam mlada reprezentacija ispadne u diviziju B. To se nikada nije dogodilo i vjerojatno se više neće ponoviti. Na poziciji razigravača smo dosta kvalitetno popunjeni. No, ako će Amerikanac pomoći i ako će to donijeti korak naprijed, zašto ne? Neka pomogne, kao što je Holden prije nekoliko godina donio Rusiji naslov prvaka Europe u Španjolskoj. Nadam se da ćemo proći skupinu, a onda ćemo vidjeti kako će se dalje odvijati situacija. Sigurno će biti teško, tim više što je trenutno kompletna vanjska linija ozlijeđena. Ima tu još nekoliko mlađih igrača, ali nitko od njih nema to iskustvo kao trojac Popović, Ukić, Tomas, iza kojih je odlična klupska sezona. U svakom slučaju, bilo bi važno plasirati se u London i zadržati kontinuitet nastupa na velikim natjecanjima.
Tata koliko još?
Tome je s klubom iz Burse produžio ugovor na još dvije godine.
– Jure je ipak čovjek u godinama pa je on samo na jednu – s osmijehom dobacuje kolegi.
Razmišljate li o kraju igračke karijere?
– Baš me neki dan kćer Zara pitala isto to pitanje: “Tata, koliko ćeš ti još igrati?”
– Ne znam, sigurno još dvije godine. A koliko bi ti htjela da igram?
– Samo još te dvije.
– Vidjet ćemo. Ovisi o zdravlju. Imam želju igrati, a kako će tijelo reagirati, vidjet ćemo.
Slično razmišlja i Žuža, koji je već natuknuo da bi se volio okušati u trenerskim vodama.
– Nešto razmišljam o tome, ali ne bih još prekinuo karijeru, zato što mi je predobro dok sam igrač. Poslije imaš mnogo više obveza. Kao igrač razmišljaš samo kako ćeš doći na trening i na utakmicu, a kao trener moraš razmišljati o sebi i još njih dvanaest. Dok god se dobro osjećam i dok me zdravlje služi, igrat ću. A hvala Bogu, sada se dobro osjećam i nema razloga da razmišljam o prestanku igranja. U šali znam reći da, ako ne prestignemo Petranovića, nismo ništa napravili. Ako je Veljko mogao do pedesete, valjda ćemo moći i mi.
Život u Turskoj
Dojam je da u Turskoj i nema baš gospodarske krize, o kojoj priča cijeli svijet.
– Ipak je to tržište od 70-80 milijuna ljudi i ima mnogo velikih stranih ulaganja. Iskreno, ne znam odakle im toliko novaca, ali jednostavno imaju. Baš su bogati. Naravno, kao i svugdje ima onih prebogatih i onih siromašnih – kaže Ružić.
Žuža se nadovezuje.
– Neke stvari, poput hrane, su jeftinije, ali primjerice gorivo dođe skoro dva eura. No, zato se u nekom restoranu pošteno najedemo za deset eura, a ovdje za to možeš dobiti pizzu i pivo. Na koncu je sve to u nekoj ravnoteži.
Kakav je status košarkaša u Bursi?
– Nogomet je u Turskoj definitivno broj jedan, pogotovo u Bursi. Sada grade novi stadion, kapaciteta 50 tisuća mjesta, u obliku krokodila. Košarka je dosta zastupljena, ali ipak daleko od nogometa.
U turskoj ligi igra sve više Hrvata. Prošle sezone su, uz zadarski dvojac, tamo bili i Roko Ukić, Marko Tomas i trener Neven Spahija u Fenerbahceu, Lukša Andrić u Galatasaraju, Andrej Štimac u Mersinu i Nikola Vujčić u Efes Pilsenu, kojega je jedno vrijeme vodio Velimir Perasović…
– Kad nas toliko ima, valjda nas cijene. Moja iskustva su stvarno dobra i u gradu i na treningu i na utakmicama, nikada nije bilo nikakvih problema. Mislim da im mi to vraćamo na najbolji mogući način. Da nas ne cijene, ne bi nas ni tražili toliko – kaže Žuža.
Ružić nikada nije krio svoju simpatiju prema Turskoj.
– Meni je Turska stvarno odlična zemlja. I nakon prve godine provedene tamo, rekao sam da bi u Turskoj mogao provesti cijelu karijeru.
najnovije
najčitanije
Županija
USLUGA NA OTOKU
Od 5. prosinca dokumenti se mogu izraditi i u Salima
Zadar
katamaran jadrolinije
[FOTO/VIDEO] “Silba” nakon pomorske nesreće u Božavi pristala u Zadar
Hrvatska
podržava opoziv Vlade
Kekin: Otimačina javnog zdravstvenog sustava je legalizirana
Gastro
odličan recept
Uživajte u čokoladnoj torti koja sagorijeva masti
Hrvatska
završio u remetincu
Predao se Nikola Petrač, osumnjičenik u aferi mikroskopi
Scena
IRIS PETRAČ
Tko je supruga Novice Petrača? Bivša zadarska novinarka i glasnogovornica Grada Zadra
Županija
SILBA
FOTO Katamaran Jadrolinije udario o obalu Božave
Zadar & Županija
PREDAVANJE
Kvaliteta života u Zadru jako pala! Evo koji je najbolji, a koji najgori gradski kvart…
Crna Kronika
PU ZADARSKA
U Murvici se zapalio automobil u vožnji, vatrogasci intervenirali
Zadar
INFORMIRAJTE SE!