“Duboko sam zaljubljena u ovu sredinu i ovaj grad”

Ako u Zadru ijednoj glumici možemo pridružiti pridjev slavna, naravno uvjetno rečeno s obzirom da “celebrity” sistem slabo egzistira na ovim prostorima, bila bi to Tamara Šoletić. Dugogodišnja članica glumačkog ansambla Kazališta lutaka Zadar svoj je “celebrity” status osvojila angažmanom u popularnoj humorističkoj seriji Zauvijek susjedi, osvojivši TV auditorij cijele Hrvatske. Strastvena i otkačena, njena je Lili tako životno i uvjerljivo približila ljubiteljima serije, kako se to popularno kaže, narodnu ženu, dajući neizbrisiv obol susjedima, ne pretendirajući ni u jednom trenutku na ništa više do dobre zabave.
Reći će to i Tamara osobno: “Nikada nismo ‘pucali’ na ništa više do humoristične serije, nastojeći gledateljima ponuditi dnevnu dozu smijeha.” A u tome su i uspjeli, kao što je Tamara s jednakom strašću izvrsno utjelovila i sve ostale uloge u serijama Sve će biti dobro, Dolina sunca i Ruža vjetrova, demonstrirajući vrlo uvjerljivo dio svojih profesionalnih kapaciteta. Jer, bilo bi neprimjereno izostaviti i njene uloge na “daskama koje život znače” Hrvatskog narodnog kazališta Zadar, “Nije bila peta, bila je deveta” i “Kokoš”, te sve one lutkarske predstave matične joj kuće, koje su, ne samo uveseljavale i uveseljavaju zadarske mališane, nego su pronijele nadaleko i naširoko glas o kvaliteti najnagrađivanijeg zadarskog kulturnog “proizvoda” – Kazališta lutaka Zadar.
I tu ne prestaje priča o zadarskoj glumici, Tamara je i voditeljica brojnih zadarskih kulturno-zabavnih manifestacija, protagonist raznih javnih događanja, omiljena posebice među ljudima koji cijene iskrenost i zbog njenog beskompromisnog stava kada su u pitanju vrijednosti u koje vjeruje. Tamara se neće ustručavati reći svoje “protiv”, zauzeti se za demokraciju u gradu koji istu uglavnom ne prepoznaje, a isto tako se neće ustručavati i dići svoj glas i reći kako je vlast direktno odgovorna za odumiranje Poluotoka. Strastvena na sceni, pred kamerama, svoju životnu energiju nesebično dijeli i privatno ljudima koje voli. A onda, pred smiraj dana, priznaje, povlači se u samoću, tišinu, u zagrljaj svog supruga Massima s kojim se vjenčala prije nepunih dvije godine, u oazu doma kako bi napunila baterije za nove izazove. Ne želeći remetiti taj njen mir, intervju za potrebe rubrike Moje naj naj, dogovorili smo u omiljenoj joj Caffe galeriji Đina. Odmah se odazvala i sa smijehom reagirala na konstataciju da je zadarski “celebrity”.
– Ne zezaj me Krešo, takvo što ne postoji u Zadru, da, da… sandučić mi je pretrpan pozivnicama na gradska društvena događanja, sve prvi redovi za poznate “face”, zaključila je kroz smijeh Tamara. 
Najdraži dan
Svaka žena će reći da je to dan kada je rodila. To je mali mirakul donijeti čovjeka na svijet. Osjećala sam se kao Eva. Uz to i vrijeme dok se radilo na predstavi Robinzon u našem Kazalištu lutaka, bilo je to vrijeme nekakve kreativne energije, uspjeh koji nikada neću zaboraviti. Sjećam se, na Susretu lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske u Osijeku, ovacije kolega u publici su bile tako duge da smo se naklonili čak osam puta, bio je to poseban trenutak. Išli smo u Osijek s tolikom željom zaigrati, znali smo da imamo nešto posebno i nismo pogriješili.
Najdraže doba godine
Prije je to bilo ljeto, a sada je proljeće. Voljela sam ljetne gužve, visoke temperature. Sada su mi ugodnije proljetne. Mislim da je proljeće veće čudo, kada nakon zime sve krene, sve procvjeta. I moje emocionalno biće odbaci sve zimske oklope.
Najdraže putovanje
Južna Afrika, Cape Town. Japanke i božićna drvca – genijalno, dva tjedna, suprug Massimo i ja. Oteo me i rekao mi: “Sada te vodim negdje toliko daleko da se uvjeriš da zemlja neće stati ako se odvojiš od kuće i djece, ako to sebi dopustiš.” Vina, vinogradi, priroda, ocean… nešto potpuno drugačije, nezaboravno. Bilo je to prije nekoliko godina, a dogodine, kada mi sin diplomira na akademiji u Los Angelesu nadam se da ću mu otići na promociju. Krenula sam sa štednjom, prikupljena sredstva za sada iznose 5 kuna, fond je otvoren (smijeh). Nemam pojma kako ću, ali znam da hoću.
Najdraže predstave i režiseri
Sunny Sunninsky, pedagog, umjetnik, glumac… Judita, Palunko, Planine, Muka svete Margarite – to je naša posebnost, predstave naše nacionalne baštine, predstave i za djecu i za odrasle. Djeca su naša publika no podučili smo ljude da je lutkarstvo beskrajan svijet mašte, dopire do svakoga, i do odraslih. Pa onda u HNK Zadar Nije bila peta, bila je deveta, Kokoš, divna radna iskustva. Volim biti na sceni, nadam se da će toga biti još. Predstava te mora zavesti, redatelj te mora zavesti da mu se povjeriš, da osjetiš bliskost i onda su stvoreni svi preduvjeti za kazališnu čaroliju.

Najdraži način opuštanja
Kuhanje me opušta. I dragi ljudi, šetnja, glazba. Volim puno spavati, velika sam spavalica. Volim noć, mrak, tišinu, moj posao i život koji živim. Kako sam zbog prirode posla izložena javnosti imam potrebu često se osamiti, volim samoću. Dok sam bila mlađa mislila sam da nešto propuštam, no sada, bez mira i tišine ne mogu imati tu akciju, taj dinamični radni i privatni ritam. Opušta me i pjevanje u klapi, to je najbolje za dušu.
Najdraža hrana
Volim pašticadu, volim konkretnu spizu. Sama mijesim njoke i moji ukućani vole moju spizu. Svi volimo kuhati. Hrana kod nas nije samo hrana, već druženje, uvijek nas vodi misao koliko hrana daje ljubavi i energije. Pazim stoga što kuham i koristim izvrsne dalmatinske namirnice kako bih očuvala, kako zdravlje svojih ukućana, tako i svoje.
U svom gradu volim…
Sve volim u svom gradu, zaljubljena sam u svoj grad, u te čudne ljude, Zadar je uvijek tu, u meni, iskreno i duboko sam zaljubljena u ovu sredinu. Ne mogu ništa odvojiti. Postoje mjesta na kojima uvijek stanem poput mosta, stanem kako bih uhvatila taj trenutak. Stanem u Foši, upijam tu ljepotu starih zidina, tu atmosferu svim svojim bićem.
Najdraži modni dizajneri
Volim odjeću, ja sam žena vaga. Još kao djevojčica sam plela pletenice, nosila lakirane cipelice. I sada je tako, volim biti ženstvena, volim eleganciju, graciozni hod. Volim odjeću iz Mar&Vala, tamo možeš kupiti nešto drugačije, nešto originalno, odjeću s potpisima hrvatskih dizajnera: Caharlie design, Maka, Stolnika… Kad god imam nešto od naših dizajnera, s ponosom to ističem. Kako se kroz posao puno oblačim i svlačim izguštam tu svoju žensku narav. Lijepo je i kroz odjeću biti netko drugi. Ja se nikada ne bih oblačila kao Lili iz Zauvijek susjeda, nesigurna sam u bojama, no kada su u pitanju kostimi jednostavno se prepustim i uživam.
Najdraže serije, filmovi..
Pratim domaću produkciju, kolege, rekla bih da sam TV manijak. Od naših serija najdraža mi je Odmori se, zaslužio si, jasni karakteri, dobar scenarij, jedna izvrsna humoristična serija. Volim debatne emisije poput Stankovićeve Nedjeljom u 2, volim Potrošaki kod, može se čuti puno pametnih stvari. Pogledat ću rado i Na rubu znanosti i Hrvatsku uživo. Ono što mi se posebno sviđa kod Hrvatske uživo je to što voditelji ne zauzimaju stranu, profesionalno odrađuju svoj posao koordinatora između dvije najčešće suprotstavljene strane.
Najdraži glumci
Volim engleske glumce, posebice ekipu iz serije Downton Abbey, Obožavam Susan Sarandon, Kevina Spaceyja, Meryl Strepp. Nevjerojatno je kako Meryl u svakoj ulozi postane lik koji glumi, kao da nam se uvijek iznova ponovo otkriva. Usporedimo li samo njene dvije uloge u filmovima Julija i Julija i Mamma mia gotovo je za ne povjerovati da se radi o istoj glumici. Ne volim ići u kino, prevelika mi je buka, voljela bih da se ti zvučnici malo utišaju kao što je to nekada bilo kada su kina bila mnogo pristupačnija, primjerenija odrasloj publici. Nedostaje mi naše gradsko kino, kino na Poluotoku. Žao mi je da ga više nemamo, centar grada jednostavno odumire, a gradska je vlast direktno odgovorna za to.
Najdraža glazba
Rock ‘n’ roll. Rokerica sam u duši i pjevala sam u bendu Speedy Gonzales, nastupala na Gitarijadama. Stonsi i Doorsi su moja glazba, glazba koja me oblikovala, a kasnije sam polako otkrivala Stinga, Bryan Ferryja, TBF, Nenu Belana…
Nadahnjuju me
Umjetnici me nadahnjuju, mladi ljudi koji jedva preživljavaju u društvu bez perspektive, stari, bolesni ljudi koji svako jutro nađu snagu da žive, da se bore. Mislim da je trenutak, vrijeme u kojem živimo, zapravo preživljavamo nešto vrijedno divljenja. No treba vjerovati, nadati se, smijati, treba ići sunčanom stranom ulice. Sretna sam žena jer upravo tom stranom koračam kroz život.