Čakavska epika stara tisućama godina

U sklopu obilježavanja Dana grada Zadra i blagdana sv. Krševana u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru u utorak navečer održana je promocija knjige Putom Sunca – Crveni bojovnici iz Horezma Zadranina Leonarda Eleršeka, pukovnika OSRH i liječnika prim. dr. sc. Rada Žica Mikulina iz mjesta Punat na otoku Krku.
Riječ je o zbirci čakavske epike objavljenoj u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Zadru koju je uredio pročelnik Odjela za arheologiju i bivši rektor zadarskog Sveučilišta prof. dr. sc. dr. h. c. Ante Uglešić dok je kao izvršni urednik potpisan izv. prof. dr. sc. Ivica Vigato, a kao recenzenti dr. sc. Vanda Babić i dr. sc. Denis Vekić s Odjela za kroatistiku Sveučilišta u Zadru.
– Sačuvao sam zapise koje je nekada moj pokojni djed djeci, unučadi i prijateljima, tumačio i pričao sjedeći u fotelji uz kamin. Poslije rata i u poratno vrijeme te priče više nisu toliko ljude zanimale pa mi je rekao da ih zapišem da ne propadnu. Bila bi velika šteta kad bi to propalo, kazao mi je i ja sam to i učinio. Tako smo došli do toga da je to spašeno. Prvo sam to pisao u bilježnice, pa sam onda pretipkao na stroj, a kad su došla računala, prebacio sam sve to na računalo, kazao je prim. dr. sc. Žic Mikulin dodajući kako je pokušavao ranije dati tiskati te priče, no bez uspjeha. Govorili su mu, kaže, da sačuva te materijale i da će jednom doći vrijeme kad će to moći te je sa zadovoljstvom zaključio kako je to i dočekao.

Odbijali čakavštinu
– Čim su vidjeli da je čakavštinom pisano odbijali su i ni pogledat nisu htjeli. I onda smo se našli ja i Eleršek. Pokazao sam mu to i eto, on je našao i gdje je to sve skupa bilo. Ja osobno mislim kako su te pripovjetke stare možda i četiri, a najmanje dvije tisuće godina prije Krista. To je povijest koju je narod od usta do usta pripovijedao, koje imaju svoju podlogu, onu jednu nit koja se vuče, a tu i tamo se nešto dodaje, no ona stalna nit o Hrvatima, o njihovom dolaženju za Suncem od euroazijskih ravnica gdje su uz put kupili sa sobom sva ona plemena i narode koji su htjeli s njima živjeti, kazao je Žic Mikulin dodajući kako Hrvati nisu imali nekih velikih bitaka već da su živjeli u suživotu sa svima, a ukoliko bi došlo do sukoba da su postupali kao jedna savršeno ustrojena vojna postrojba. Vrijednost pripovijetki autor vidi i u nazivima vojnih jedinica, naoružanja i ostaloga, a ističe i kako su Hrvati zapravo bili jako dobri konjanici, savršeno ustojeni bilo da je riječ o pješaštvu ili konjici, jako dobro naoružani, ali i da je bilo tko mogao dobiti čin i napredovati ukoliko se iskazao i pokazao hrabrost.

»Zato imamo taj jezik koji je zapravo slavensko perzijski jezik. Tu je jedno i drugo. Imate recimo riječ boj koja znači dobar, bojak je bolji, a bojan najbolji.
Rado Žic Mikuljan

Na pitanje jesu li onda naši preci Slaveni, odgovara kako se smatra da su došli s iranskog područja te da su se putem pomiješali sa Slavenima i zajedno nastavili naprijed.

Slavensko-iransko podrijetlo
– Zato imamo taj jezik koji je zapravo slavensko perzijski jezik. Tu je jedno i drugo. Imate recimo riječ boj koja znači dobar, bojak je bolji, a bojan najbolji. A bojan je skraćeno ban. U čitavom tom kontekstu kada malo se sve to proanalizira za zaključiti je kako je to iransko-slavensko podrijetlo, ističe Žic Mikulin dodajući kako se iz pripovjetki da zaključiti kako su Hrvati današnje prostore naseljavali u dvije skupine i to morskim i kopnenim putom. Zaključno, na promociji ove vrijedne knjige moglo se čuti kako ona, iako nije znanstveno i arheološki dokazana, odnosno potkrijepljena, ima nemjerljivu povijesnu i književnu vrijednost te da je zanimljivo štivo kako za odrasle, a tako i za one najmlađe.