3.000 godina Plivačkog kluba “Zadar”

KRALJEVSKO VJENČANJE –  NEMA, NEMA, NEMA I GOTOVO!!!
Iako su svi koji čitaju ovu kolumnu  očekivali da ću nemilo udariti po jednom  od najglupljih i najnepotrebnijih aktualnih  događaja, ja to ipak neću napraviti. Neću  jer mi je život kratak, a kako sam sve stariji,  vrijeme mi je sve dragocjenije i nije mi ni  na kraj pameti potrošiti nekoliko sati na  gledanje vjenčanja engleskog princa i njegove izabranice. Tjednima su nas zasipali glupostima tipa  “ona želi paštetu od tune, a on od gusjih jetara”, “tko će što  obući”, “tko će gdje sjediti”, dovoljno da mi se zgadi i da se  razvije prijezir prema svakom onom snobu koji misli da je to  nešto dražesno. Da se razumijemo – ja spadam u onu  najrjeđu vrstu Zadrana, onu koja je “baš iz Zadra”, a osim  toga, jedan sam od rijetkih čiji su preci zaista bili “plave krvi”  pa ipak ne mislim da sam samo zbog toga bolji ili vrjedniji od  nekoga iz Polače ili Sutomišćice. Neš ti važne stvari što se  oženio pripadnik jedne kraljevske kuće koja je, nota bene, u  svojoj ne tako dalekoj povijesti imala svega i svačega. I zato  nema ništa od teksta o kraljevskom vjenčanju! Osim toga,  upravo sam za vrijeme prijenosa imao žestok napadaj  hemoroida. Čemu trpjeti dvije boli u isto vrijeme?
STOGODIŠNJICA DINAMA – PRIJEVARA, JAD I  BIJEDA
Ovi ljudi koji vode Dinamo i HNS, ili su glupi ili su  žestoki mazohisti. Jer kako drukčije objasniti cijelu ovu  blamažu oko te njihove navodne “stogodišnjice” s kojom su  samo pokazali koliko su posvađani s realnim svijetom. Oni  žive u nekoj svojoj dimenziji u kojoj su oni veliki i slavni, u  kojoj misle da zaslužuju Europu, velebne stadione i ostalo  što uz to ide, a ne neka zonska natjecanja na rubu  amaterizma. Polakomivši se za proslavom kakvu je imao  Hajduk (ne rezultatski naravno), a svjesni da nemaju ni  publike, ali ni razloga za slavlje s obzirom na to da  dvadesetak kilometara dalje od granice nisu u stanju  pobijediti ni jedan klub, oni su svoju “proslavu” smjestili u  zagrebački HNK, jedini stadion koji mogu napuniti svojim  ulizicama i političarima.
I ja to naravno nisam ni gledao, ali sam u tri navrata ipak  nakratko okrenuo program. I što sam vidio? Prvo je govor  držao Vlatko Marković, jedan od najantipatičnijih javnih  likova koji ovaj put nije baljezgao kako je Dinamo “najkatoličkiji” klub, ali nije ni odmakao daleko od toga (ah da,  opet smo, po milijunti put čuli notornu laž i glupost da je  Dinamo osvojio kup UEFA), onda je tu bio i neki političar  koji nam je otkrio da je svatko tko je navijao za Dinamo bio  “veliki Hrvat i borac za slobodnu Hrvatsku”, a da bi na kraju  nastupio i jedan pjevač. I što mislite koji pjevač može  nastupiti na ovakvo mizernoj priredbi? Pogodili ste naravno. Žak Houdek. S obzirom na to da je postojala  opasnost da kad četvrti put okrenem program vidim i  Zdravka Mamića odustao sam od daljnjeg gledanja i popio  jako sredstvo za smirenje pomislivši kako bi bilo zgodno u  Zadru organizirati 3.000. godišnjicu plivačkog sporta u  Zadru s obzirom da je još tada neki Ilir ili Liburn pao u  more i zaplivao, a Plivački klub Zadar je naravno sljednik  tog entuzijasta isto kao što je Dinamo sljednik one prve  lopte koja se zakotrljala u Zagrebu. Fuj, fuj!  
Usput, znate li zašto su za vrijeme ove proslave seizmološki uređaji registrirali podrhtavanje tla s epicentrom  na Mirogoju. To se Franjo Tuđman okretao u grobu svaki  put kada su govornici (među kojima je bilo i dosta onih koji  su ga svojevremeno podržavali u promjeni imena ovog  kluba) umjesto “Croatia” govorili “Dinamo”. A toliko se  trudio…
LJUDI SU POHRLILI
U “Exkluzivu” su nam prikazali zanimljiv prilog o filmu  Nevia Marasovića “The show must go on”, a koji je, kako  kažu, postigao veliki uspjeh. E sada se postavlja pitanje –  koja su to mjerila kojima se mjeri uspjeh nekog projekta u  Hrvatskoj? Prodaja DVD-a sigurno ne jer ih nitko ne  kupuje, a nisu ni odlasci u kino jer u kino nitko ne ide. Ajde  dobro, recimo da se uspjeh mjeri dobrim kritikama, a  Marasović ih po svemu sudeći i zaslužuje jer je uspio od  svog diplomskog rada i bez novaca, gonjen samo entuzijazmom, napraviti dobar film, po čemu ga prije  možemo nazvati čudotvorcem nego redateljem.
Ono što kod ovog svega nervira je onaj ružni običaj da  nam novinari prodaju maglu iako i mi sami na ekranu  vidimo što je na stvari. U prilogu se kaže kako su gledatelji  “pohrlili na premijeru”, a mi vidimo ne polupraznu, nego  skoro potpuno praznu dvoranu u kojoj je ispunjeno možda  20 posto sjedišta. Ovakve priče slušamo i kada su u pitanju  književne večeri, promocije, koncerti “normalne” muzike,  ali i sportski događaji i slično. Zašto nam mažu oči? Zašto  otvoreno ne priznaju da nam je razina kulture na samom  dnu dna i da nam je većina stanovništva primitivna i  nepismena i da ih daleko više zanimaju narodnjaci i slična  smeća i da život postaje sve teži i teži.
[email protected]