Tomo Jakopović i Ivo Kozarčanin pokrenuli prvi news portal o vinu: 'Nismo ni svjesni kakvim blagom raspolažemo'

Vino! Da je suditi ovako na prvu, rekao bi laik da nema onog tko o vinu ne govori, ne snima priloge, ili barem ne objavljuje selfije na kojima je sve savršeno upareno i model, i čaša, i plemenita butelja.

Čini se da je i tekstova o vinu posvuda, makar da ih se i ne čita pažljivo kad se svi na trenutke čine jedan drugom nalik. Pa ako je tako, je li uopće tema za priču to što se nekidan upogonio portal zvan »Vinski klub«, onaj na kojem se, kako to garantiraju njegovi autori, dade naći i saznati sve o vinima!?

Onako na prvu zvuči kao još jedan vinski projekt u nizu, samo kad se zna da iza njega stoje Bakhov sin Ivo Kozarčanin i lovac na vina Tomo Jakopović, poprima sve neku drugu, ozbiljniju dimenziju.

Jer, dvojac je to istinskih znalaca i zaljubljenika iza kojih stoji mali milijun napisanih tekstova o vinu i mali milijun analiziranih butelja. Novinar i somellier, uz tehničku i marketinšku podršku Davora Huića, pokrenuše portal o vinu, pa ga nekidan i predstaviše, uz vino dakako, u zagrebačkoj vinoteci Bornstein.

Svejedno vrijedi pitati Kozarčanina i Jakopovića – što vam bi!? Pitat ćemo i to, ali ajmo prvo lovca na vina pitati kad je taj lov počeo. I otkud nadimak?

– Ivo mi je dao nadimak. Vidio je on taj moj istraživački duh što se tiče vina. Počelo je to kod mene puno prije moje profesionalne somellierske karijere, jer sam volio vina, a i sam radim jedan hobistički vinograd iz kojeg ponekad izlaze neka vrlo ozbiljna vina – veli Jakopović.

Tomo Jakopović

Pubertetska ljubav

Ljubav je, zapravo, začela još za pubertetskih dana, vinograd je u Moslavini, a ta ‘nekad vrlo ozbiljna vina’ su škrlet, crni pinot, sauvignon. Moslavina… Do jučer nismo ni znali da tamo vina ima, a danas sve bolje od boljega daje Moslavina i njezini vinari. Čemu se i čuditi kad je klima kažu takva da ćemo skoro u Gorskom kotaru i Lici vinovu lozu saditi.

– Što se tiče klimatsko pedoloških karakteristika, Hrvatska ima toliku različitost da se samo dvije, tri najveće europske vinske zemlje mogu s tim pohvaliti.

Imamo od hladne kontinentalne klime, do izuzetno vruće i suhe mediteranske klime, imamo različita tla, različite sorte, preko stotinu autohtonih sorti… To je takvo bogatstvo, a sve još uvijek prolazi ispod radara, još je neotkriveno – kazuje Jakopović.

Još uvijek, kako kaže, ne pristupamo vinskoj problematici i svim tim prednostima što ih imamo, dovoljno sistematično.

– Sve su to neki pojedinačni bljeskovi vinara koji nam dokazuju s kakvim blagom raspolažemo – ističe Jakopović.

Vidi se da tu negdje među ovim riječima leži i jedan od osnovnih razloga da se portal ove vrste pokrene.

– Jedan od naših najvećih motiva je biti izlog našim vinarima, a čitateljima pokazati i osvijestiti s kakvim bogatstvom raspolažemo. Ta interakcija je neobično važna, a trenutno je situacija takva da se sve zna površno i da vino nema dobar medijski tretman u odnosu na, primjerice, pivo – veli Jakopović.

Približiti čitateljima vinsku ponudu, vinsku priču Hrvatske to je ideja. Doduše, mogle su to, ili mogle bi to, ili trebale bi to odraditi institucije, a ne pojedinci, makar će Jakopović reći da se radi o problematici na kojoj svi, tko god je u prilici, trebamo raditi.

– Smatram da je odgovornost svih nas da omogućimo da se vinu pristupi iz svih kutova – ne dvoji Jakopović.

Sva je to u redu da se ne čini kako se nikada više o vinu nije pisalo. Otkud onda evo i u njega posvemašnjeg nezadovoljstva kvalitetom pisanja o vinu!?

– Tu leži drugi razlog zašto smo se odlučili na ovaj korak. U Hrvatskoj se o vinu piše puno, pogrešno, površno i neutemeljeno. Novinari od zanata uglavnom površno poznaju vino, a ljudi koji poznaju vino ne znaju pisati.

I onda se još u tim ‘međulinijama’ pojavljuju ljudi koji ne znaju pisati i ne razumiju vino, ali i oni pišu jer u ovom svijetu sloboda gdje nitko za ništa ne odgovara, svatko može pisati štogod želi – detektira Jakopović.

Pri tom je, kaže, najgore to da su ti i takvi čitani.

– A njihov nastup je ne samo takav da pogrešno pišu već i dociraju i pri tom postaju citirani. To je nešto što treba ispraviti. I to je jedan od razloga zašto smo pokrenuli portal – kaže Jakopović.

Ivo Kozarčanin

Jedini autoritet

Zvuči i precizno dijagnosticirano, ali kako takvom pisanju stati na kraj!? Tekstom na portalu!?

– Istinom. Ono što je najvažnije od svega je da ćemo biti iskreni i dosljedni. Mi kao portal moramo od nečeg živjeti, to uopće nije sporno, ali svaki naš plaćeni oglas ili članak bit će jasno označen.

Ne mogu se zamisliti, kao neki od mojih kolega, da pišem recenzije o vinima onako kako ne mislim, da pišem tekstove o vinima i vinarima onako kako ne mislim zato jer mi je netko to platio. Prezirem takav pristup i smatram da to nije novinarstvo – ističe Jakopović.

Plaćene recenzije, PR priopćenja koja se prepisuju, toga na ovom portalu neće biti, tvrdi Jakopović. Mogu li onda, kad se o vinu piše, prolaz dobiti tekstovi autora koji možda i nemaju sva znanja ovog svijet, ali iskreno i dobro pišu o emociji koju je u njih vino pobudilo?

– Apsolutno da – na to će Jakopović.

Nije se za razgovora mogla preskočiti činjenica da je Hrvatska mala zemlja u kojoj svakim brojenjem živi manje stanovništva. Pisati iskreno, pa još o vinu, automatski znači nekom se zamjeriti. U vinara je, naime, ego velik kao, primjerice, u novinara, pisaca.

– Ja sam se već zamjerio i Bogu i vragu – smije se Jakopović.

A onda ozbiljnije dodaje, kako na sreću postoji još uvijek velika kritična masa onih koji cijene njegov pristup.

– I s tim sam zadovoljan. A ovi koji mi štogod zamjere, neka se poprave, pa ćemo sve izgladiti – veli Jakopović.

Ljudima se, kaže, ne pomaže ako im se dodvoravaš, ako ih neopravdano hvališ. S druge pak strane, kad god je kojem vinaru ukazao na pogreške, pa ih je on popravio, poslije bi postali najbolji prijatelji.

Ono što, međutim, nižepotpisanog novinara muči jest osjećaj da se pisanje o vinu, baš kao i lamentiranje o vinu bespućima društvenih mreža, nikada nije riješilo doze elitizma, makar su s druge strane vinari mahom najjednostavniji ljudi na svijetu. Može li se to pomiriti? Jakopović smatra da je znanje ona poveznica, da te respektiraju onoliko koliko znaš.

– Znanje je jedini autoritet i ja poštujem znanje vinara koji je kreirao vino. On mene ni ne treba poštovati, ne treba se sa mnom ni složiti, ali svi oni vide kad si dobronamjeran. Imam vrlo dobru suradnju s hrvatskim vinarima, ali ne zato što im se dodvoravam, nego baš zato što sam prema svima bio iskren – ističe Jakopović.

Na portal se zato, kaže Jakopović, nema zašto dolaziti sa strahom. Ne smije ga biti. Tko ne zna, naučit će, to je cijela mudrost.

– Jer vino bi trebalo zbližavat’ ljude, veseliti ljudska srca, a ne biti nešto prema čemu bi trebali gajiti bilo kakav strah. Možda respekt, u najpozitivnijem smislu riječi, jer to je plod trsa i rada ruku, jer je to vino neko stvorio puno riskirajući – kaže Jakopović.

Interaktivna karta

Portal spaja vinsku publiku i štovatelje vina s vinarima na posve konkretan način. Portal daje na uvid interaktivnu kartu hrvatskih vinarija, a to do sada nismo imali. To je njegova, reklo bi se, najveća i novost i prednost.

– Bilo je toliko upita zašto se u Hrvatskoj ne može vidjeti nikakva vinska karta. Da ljudi kad putuju vide koji je podrum otvoren i kada, kakvu ponudu imaju, nude li hranu… Ovo bi trebao biti direktan odgovor na sva ta pitanja – poručuje Jakopović.

Treba li se onda čuditi da je prva reakcija vinara na portal, i prije nego je uopće krenuo s radom, bila jako dobra. Zato će na portal jamačno poprijeko gledati svi oni spomenuti samoprozvani stručnjaci, ali to Jakopovića i Kozarčanina ne brine.

Kozarčanin. Bakhov sin. Novinar koji je pisanje o vinu učio od najboljih i to u doba kad se o vinu i nije pisalo puno. I dok je Lovac na vina razgovorljiv, Bakhov sin za razgovora troši valjda stoti dio riječi što ih koristi u tekstovima o vinu. Djeluju kao savršen spoj, neki dobri jing i jang. Pitamo Kozarčanina zašto portal nakon više od tisuću napisanih tekstova o vinu.

– Moraš nešto raditi i onda je ljepše radit’ s vinom nego s ljudima – smješka se Kozarčanin.

Kozarčanina i Jakopovića je, dakako, spojilo vino, preciznije prezentacija plešivičkih pjenušaca u Klovićevom dvorima. Do tad su se znali iz viđenja, a od tada, nakon velikog tuluma u atriju muzeja, postali su evo najbolji. Portal se kao ideja nametnuo sam od sebe, reklo bi se, pri čemu Kozarčanin ističe da to nije blog, da portal pita minimalno tri naslova na dan. Ono što Kozarčanin ima jest iskustvo, nekih 30 godina spisateljske karijere i, kako kaže, nekih 50 godina bivanja u vinu. Sva je, naime, počelo kod kuće, za djetinjstva.

– Otac je bio veliki zaljubljenik u vino, vinar hobist. Godine 1977. smo se preselili u Samobor, a ja se sjećam da sam mu pomagao raditi vino još u Zagrebu, u podrumu u kući u Stenjevcu. Prao sam kante, nosio stvari amo tamo, radio što je trebalo – sjeća se Kozarčanin.

Priznaje da se i ne sjeća kakve je kvalitete bilo to vino, ali se sjeća kako je otac, po zanimanju arhitekt, radio neku dogradnju vinarskoj obitelji Tomac.

– Pa smo se sprijateljili i oni su nam bili savjetnici, u vrijeme kad su vina bila poprilično pristojna. Nismo imali vinograd, ali smo imali obitelj u Svetoj Jani od koje smo otkupljivali grožđe i to je bilo veselje – priča Kozarčanin.

Priča o živim jastozima

Zanimljivo je da je njegovo pisanje o vinima praktički počelo jer mu je od početka novinarske karijere bilo jasno da nitko početniku neće odmah dati stol da sjedi i piše. A nije to baš ni htio.

– Treći, četvrti dan sam došao do urednika i pitao ga moram li tu sjediti ako nema posla. Rekao mi je da ne moram. Pitao sam ga i mogu li ja landrat okolo, pa mu javit što ima. On će na to: »Svaka čast« – prisjeća se Kozarčanin.

Koliko pamti, na početku bijaše Dolac, tržnica, a tamo priča o živim jastozima.

– Ja sam to daktilobirou izdiktirao, zvao fotića da to snimi, samo nisam znao da je bio lovostaj na jastoge. Ha, ha – smije se Kozarčanin.

Onaj koji je prodavao jastoge nije se bajno proveo, ali je zato Kozarčanin nastavio ‘landrati’ na radost urednika. Tako je to nekad bilo, novinarstvo kakvo treba biti. A kako je na Dolcu sve počelo s ljudima, tako je i portal zamišljen da spaja ljude. Na interaktivnoj karti vinarija je tako već nekoliko stotina podruma i vinara.

– Cilj je tisuću. Formalno ih imamo 1.340, no nemaju svi kušaonicu, ali probat ćemo svakako doći do četverocifrene brojke – kaže Kozarčanin.

Zapravo, kako kaže Kozarčanin, portal bi trebao biti kičma i brojnih popratnih aktivnosti, poput radionica, edukacija, vinskih izleta, pa i u krajnjoj budućnosti i prodaje vina koje će portal preporučiti. Sve je na početku, ali i taman tako da je na portalu već sada itekako štiva.

– U potrazi smo za prostorom da u njemu možemo primiti nekih 30-ak ljudi, kad nađemo prostor falit će nam kombi da ih možemo povesti na izlet, poslije će nam falit brod da možemo jedriti do Krete i tako – smije se Kozarčanin.

Tako to ide s poslovnim poduhvatima, nema stat’. Bitno je da se, kako reče Jakopović, o vinima za koje autori smatraju da nisu dobri pisati neće. Ili, kako to veli Kozarčanin, portal o lošim vinima ne mora pisati.

– Ali, ako netko pokuša prodati muda pod bubrege, to ćemo i napisati – poručuje Kozarčanin.

I to s mudima i bubrezima možda je i najbolja preporuka za odlazak na stranice Vinskog kluba, prvog news portal u nas a da je vinski.