Listopad je idealan za sadnju luka, češnjaka, vlasca...

Luk posađen u jesen sporo niče, pa ako nema kiše, potrebno ga je često zalijevati. Ne podnosi kisela tla i ima velike zahtjeve prema svjetlu. Ne smije se uzgajati na istoj površini do 5 godina zbog brojnih bolesti i štetnika. Dobre pretkulture luku su krumpir i grah. Udaljenost druge parcele luka treba biti njamanje 300 m kako bi se spriječilo prenošenje bolesti.

Mnogo je raznih vrsta luka i sve su izuzetno zdrave i dobro ih je imati u vrtu. Bez nekih vrsta, kao što su srebrenac, crveni luk, češnjak, vlasac i poriluk, gotovo je nezamislivo spraviti dobro mediteransko jelo.

Češnjak se sadi ujesen ili rano proljeće. Prije sadnje češnjevi se odvajaju od glavice te se oni krupniji koriste za sadnju u redove razmaka 30 cm, a u redu razmak češnjeva treba biti 10-12 cm. Dubina sadnje u jesen je na 4-5 cm, a u proljeće 2-3 cm. Češnjak iz jesenske sadnje vadi se krajem lipnja. U mediteranskim područjima češnjak se sadi krajem listopada do sredine studenog. Ako se sadi u proljeće najpovoljnija je rana sadnja, čim to vremenski uvjeti dozvole. Ne podnosi bilo koji luk kao pretkulturu. Obično se uzgaja iza kultura koje su gnojene stajskim gnojem i ostavljaju razrahljeno i nezakorovljeno tlo, kao što su rajčica, paprika, krastavci i krumpir.

Luk kozjak se najviše uzgaja u kućnim vrtovima i to u priobalnom području. Sadi se obično s međurednim razmakom od 30 cm i razmakom u redu 15 – 20 cm, ovisno o bujnosti ekotipa. Kozjak može podnijeti temperature do -8 °C, pa se može saditi ujesen u listopadu ili studenom ili u proljeće čim to vremenske prilike dopuste, na 4 – 5 cm dubine.

Zimski luk i poriluk

Luk vlasac je vrlo otporan na niske temperature, a kada temperatura padne ispod 16 °C, njegovo lišće žuti i odumire što je znak prelaska u mirovanje. Ujesen ga je najbolje posijati u drugoj polovici rujna, ali ga je jednostavnije uzgojiti iz presadnica. Za jesensku sadnju sredinom listopada koriste se oko dva mjeseca stare presadnice proizvedene na otvorenom na isti način.

Zimski luk koristi se kao mladi luk. Višegodišnja je biljka (uzgaja se kao trogodišnja i četverogodišnja kultura) i razmnožava se vegetativno i generativno. Nakon nicanja na stabljici započinje grananje i formiranje više lažnih stabljika sa cjevastim lišćem sličnim luku, ali se ne stvaraju lukovice. U povoljnim uvjetima lišće stalno raste i obnavlja se, a starije odumire i tako nastane busen promjera 15 – 30 cm. Otporan je na niske temperature. Može ga se presaditi sredinom listopada.

Poriluk se, ovisno o sezoni, sije tijekom ožujka, najkasnije do početka travnja. Tijekom rasta zemlju je potrebno nekoliko puta nagrnuti oko biljke, da bi se dobio što dulji bijeli dio biljke. Bolje zadebljanje donjeg bijelog dijela postiže se prikraćivanjem zelenih listova.

Posipanje pepelom

Rokambol, stogodišnji luk uzgaja se u kućnim vrtovima i istovjetan s lukom, ali iste godine daje cvjetnu stabljiku, koja na vrhu nosi zračne lučice, a katkad i te lučice još na biljci daju ‘lažnu stabljiku’ i listove. Umnaža se vegetativno, zračnim lučicama. Koristi se lukovica i zračne lučice.

Običan luk najbolje je posaditi krajem rujna i u listopadu. Preranom sadnjom biljke mogu u zimu ući prerazvijene čime im se smanjuje sposobnost prezimljenja, a kod kasne sadnje biljke se slabo ukorijene pa ih zimski mraz puno lakše oštećuje. Lučice se sade u redove razmaka 25 – 30 cm, na razmak u redu 8 – 10 cm, na dubinu 3 – 4 cm. Luk se ne smije saditi preduboko jer to može utjecati na razvoj lukovica.

Kako bi se smanjila kiselost tla, gredice luka se često puta posipaju pepelom, koji osim što sadrži mnogo minerala i drugih korisnih tvari, dezinficira tlo, gnoji ga, a ponaša se i kao insekticid i fungicid, a velika je prednost što ne sadrži klor na koji su lukovi osjetljivi. Uništava uzročnike truleži glavice.