Uspjeh je ogroman, ali ne trebamo stati na ovome

Monumentalan uspjeh ostvarila hrvatska futsalska reprezentacija kvalificiravši se na Svjetsko prvenstvo, prvi put nakon čak 24 godine. Tada, 2000. godine, »mini« Vatreni otišli su u Gvatemalu, a sada će kroz rujan i listopad boraviti u Uzbekistanu. Kada je futsalska reprezentacija posljednji puta igrala na Mundijalu, jedan od standardnih »svirača« u današnjem reprezentativnom »orkestru« moguće da još nije ni hodao. Riječ je o Josipu Jurlini, 24-godišnjem, momku iz Selina kod Starigrada. Njegovu sudbinu, ali i godište, dijeli i drugi zadarski »adut« u reprezentaciji Ante Piplica, koji je kao treći vratar utakmice protiv Poljske gledao s tribine.

– Sumnjam da nam je još došlo do glave. Neće vjerojatno još neko vrijeme. Najvažnije je da smo se kvalificirali, no nećemo stati na ovome – započeo je Jurlina reflektirajući se na kvalifikacijske susrete protiv Poljske.

– Velik posao napravili smo pobjedom u Poljskoj, ali trebalo je »preživjeti« i drugu utakmicu. Prilično suzdržani su bili Poljaci u prvom poluvremenu u Zagrebu. Znali smo da vole igrati agresivnije, stoga nas je malo i iznenadio takav pristup, ali nakon prvog poluvremena na kojeg smo otišli s 1:0, znali smo da će se Poljaci morati »baciti na glavu«. Još kada smo povećali prednost, bilo je jasno kako će dati 200 posto od sebe. Uzdrmali su nas je što su uveli golmana-igrača, još na to sve je došao i crveni karton, tako da je bilo napeto. Žao mi je što je bila infarktna završnica, jer smo bolja momčad i trebali smo to ranije prelomiti, no najvažniji je prolaz.

Trnoviti put

Iako je još uvijek mlad, Jurlina je prevalio veliki karijerni put od rodnih Selina pa sada sve do SP-a u Uzbekistanu.

– Bio je to trnovit put. Da mi je netko prije pet godina rekao da ću biti tu gdje sam danas rekao bih mu da je lud. Mali nogomet krenuo je još kada sam bio dijete pa smo igrali u Selinama. Onda je stigao Malonogometni klub Paklenica, za koji mi je uvijek bila posebna draž igrati jer smo tamo igrali svi koji se znamo oduvijek, zatim Split i nekako slučajno završio u futsalu. Probao sam nogomet, svi sanjamo jednog dana igrati u Real Madridu ili Barceloni, ali doživio sam neka razočarenja u nogometu i odlučio se za futsal. Odmah sam se pronašao u tome i krenuo graditi ovaj put.

Mora se priznati da je Jurlina prilično dobar graditelj jer je u sportu za istinske nogometne »romantike« u svojih niti desetak godina profesionalnog bavljenja uspio otići na Europsko prvenstvo s reprezentacijom do 19 godina, odakle ima srebrnu medalju, ali i s Olmissumom igrati knock-out fazu Lige prvaka.

– Svako natjecanje ima neku svoju draž, ali svjetsko je svjetsko. Posebno zvuči i poseban je osjećaj. Istina, ovo je sport za »romantike«. Mnogo igrača je tehnički potkovanije od nogometaša, međutim počelo se i to mijenjati. U današnjem nogometu stoper mora biti jednako tehnički kvalitetan kao i vezni igrač, što prije nije bio slučaj. U futsalu imate jako malo vremena za razmišljanje i donošenje odluka, po mogućnosti dobrih. Sve se događa u djeliću sekunde, ali u tome i jeste čar – objasnio je Jurlina.

Rast zanimanja

Rijetko koji sportaš može se pohvaliti strelovitim usponom kao Jurlina koji je u veljači 2019. godine službeno debitirao u dresu selekcije do 19 godina, a onda sredinom travnja iste godine i za A selekciju. Jurlinu, ipak, posebno raduje uspon futsala u Hrvatskoj.

– Mi nismo nogomet, tako da smo automatski malo »sa strane«, što u medijima, što u posjeti ljudi itd. Utakmica u utorak pokazala je da napredujemo i da se naš sport diže u očima svih. Napuniti dvoranu Dražena Petrovića nije jednostavan zadatak, a mi smo uspjeli. Odmah se i kao igrač na terenu bolje osjećate kada čujete toliku podršku. Počeli su i mediji više gledati prema nama, HNS nas sve više i više podržava, tako da vjerujem da će se kroz sljedećih nekoliko godina futsal kod nas poprilično popularizirati. Ima još jako puno prostora za napredovati – zaključio je Jurlina.

Mavrović: Uspjeh generacije!

Najponosniji bio je »tata« ove momčadi – izbornik Marinko Mavrović.

Nakon 2:0 očekivali smo treći pogodak da riješimo utakmicu, a kad se to nije dogodilo, ušli smo u probleme, uključujući crveni karton. Žao mi je, jer smo jako dobro izgledali bez primljenog pogotka, ali mislim da smo zaslužili plasman. Psihološki, znali smo da na svako naše vodstvo oni moraju zabiti dva, i tu smo bili jači, no u futsalu se u sekundi sve okrene, to je nepredvidljiv sport. Ništa se nije znalo do zadnje sekunde Navijači su nam uistinu bili šesti igrač. Možda smo mala zemlja, ali doživjeli smo velike stvari – rekao je izbornik osvrnuvši se na najiskusnije igrače, Darija Marinovića i Franca Jelovčića.

– Hrvatska je dugo vremena bila bez Svjetskog prvenstva, bilo je tu puno razočaranja, i zato mi je posebno drag ovaj uspjeh. Napravili smo smjenu generacija, ali upravo su nas Marinović i Jelovčić odveli na ovo Svjetsko prvenstvo. Zaslužili su da ovo dožive, samo im je to nedostajalo. Bio bi grijeh da ne odu na Svjetsko prvenstvo.