Angažiranje stranog izbornika je nova pljuska hrvatskom rukometu

U običnom puku različite su bile reakcije na probne balone, na prve vijesti da je Islanđanin Dagur Sigurdsson izgledni nasljednik Gorana Perkovca za kormilom hrvatske muške rukometne reprezentacije. »Mi smo Islanđane učili rukomet, a sada će nas voditi njihov trener«, čudio se jedan od tolikih bivših dugogodišnjih istaknutih riječkih rukometaša nakon prvih objava koje su se službenim predstavljanjem Dagura Sigurdssona pokazale točnima, kao one o najavi kiše na vremenskoj prognozi.

Bez obzira na njegove eventualne uspjehe s Hrvatskom, okus je već sada gorak, nakon kraha na nedavnom Europskom prvenstvu, zbog čega je ekspresno smijenjen izbornik Goran Perkovac, ovaj trofejni hrvatski sport dobio je još jednu pljusku, domaći rukomet je angažiranjem Sigurdssona pokazao što misli o hrvatskim stručnjacima koji se mogu osjećati poniženi i obezvrijeđeni. Čovjek se upita kako to odjednom među tolikim imenima u ovom našem sportu ne postoji niti jedno vrijedno vođenja reprezentacije. Tko zna, možda su samo tako zaboravili rukomet? Niti jednom našem sportskom fanu nije do šale dok se čudi na što je spala ovdašnja struka bogata tradicijom i velikim međunarodnim uspjesima. Ne može se zaboraviti legendarnog Vladu Stenzela, inovatora i stručnjaka najveće međunarodne klase, koji je rukometno znanje demonstrirao i u Rijeci, i od kojega je potekla rijeka sjajnih trenera koja je sad odjednom presušila. Od tih vremena u kojima je i s europskim prvakom Bjelovarom harao slavni Željko Seleš pa nadalje, dičili smo se trofejnim kormilarima.

Lavina trofeja

Spomenimo tek pionira međunarodnih hrvatskih odličja Zdravka Zovka, pa onda Velimira Kljaića, olimpijskog pobjednika, kao najavu lavine trofeja koju je pokrenuo jedan i jedini Lino Červar o kojem govore uspjesi. Ondašnji bombastični svjetski prvak 2003. godine, ubrzo i olimpijski pobjednik, uz još dva svjetska i tri europska srebra, od kojih je ono iz 2020. godine posljedni hrvatski međunarodni uspjeh. Sudeći po potezima i razmišljanjima vodstva HRS-a, njegov nasljednik još nije pronađen.

Devastacija je pravi izraz za sliku koju daju brojni naši nekad ugledni klubovi, koji su svi redom itekako sišli s konja na magarca. Od hrvatskog sjevera do juga nekada cvatuće sredine zarasle su u korov, recimo tako da su se u nižem rangu nedavno ogledali Umag i Split, kolijevka Balića, Metličića i Maraša. U istoj ligi je i Zamet, rasadnik tolikih reprezentativaca, poput Načinovića, Matoševića, Džombe, Sulića, Franovića, a stepenicu niže je Đakovo, cijenjeno još iz doba kada ga je vodio Ivan Duvnjak, otac legendarnog Domagoja, te davni europski prvak Bjelovar. Svojevremeno nesuđeni prvak Metković, koji se nadavao zvijezda, Karlovac te Moslavina su premijerligaši, ali tek članovi lige za ostanak. I ne najmanje važno, u ono je doba Zagreb žeo europske uspjehe, bio čak i prvak, sada je u Europi kilometrima od toga. Pritom je konstanto žeo na tuđim njivama, dok ih nije iscrpio upornim odvođenjem igrača i to toliko da u konačnici sebi nije pomogao koliko je sebi odmogao. Uz to nije trpio konkurenciju, sjetit će se toga i u Zametu, u Metkoviću da i ne govorimo, te se čovjek upita što će biti s Nexeom bude li u prilici osvojiti naslov prvaka…

Vodstvo Saveza

Daljnje nabrajanje primjedbi o vođenju nema smisla, potpora klubovima je nikakva, a oni bi trebali davati reprezentativce, te samo svjedoči o piljenju grane na kojoj svi u našem rukometu sjede. Sve obrnuto od vaterpola u kojem legendarni Ratko Rudić najavljuje što veću pomoć klubovima da bi naše asove vratili u zemlju svjetskih prvaka.

U rukometu pak simptoma bolesti ima još, dovođenje Dagmara Sigurdssona je posljednji u nizu. Vodstvo Saveza na sve reagira uobičajeno, ciklički nakon neuspjeha mijenja izbornike ne razmišljajući o »smjenjivanju samih sebe«, odlasku i prepuštanju mjesta nekim drugim ljudima. Status quo će svakako potrajati do Svjetskoga prvenstva iduće godine čiji je domaćin i Hrvatska i nakon te sportske fešte se može očekivati odlazak onih što desetljećima imaju glavnu riječ. U međuvremenu uspjeh u Hannoveru na skorašnjim kvalifikacijama za Olimpijske igre, plasman među prve dvije ekipe na turniru što će se igrati od 14. do 17. ožujka, te eventualni uspjeh u Parizu može nešto zamaskirati, ali ne i poništiti sve činjenice.