Prošlo je 17 godina otkako nas je napustio Hrvoje Ćustić

Četvrtak 3. travnja 2008., oko 13 sati stigla je vijest. Otišao je. Ma je li moguće, Hrvoje, naš Hrvoje… Tada 25-godišnji zadarski nogometaš Hrvoje Ćustić preminuo je prije 17 godina od posljedica teških ozljeda glavne zadobivenih na utakmici Prve HNL između Zadra i Cibalije, koja je odigrana u subotu 29. ožujka. Nezamisliva je to tragedija, izgubiti život na nogometnoj utakmici. Teško je opisati koliko boli ostavlja svaki ugašeni život, svaka mladost otrgnuta iz zagrljaja svojih roditelja, braće, sestara, rodbine, prijatelja…Dok je trajala Hrvojeva borba u bolnici postojala je nada da će sve biti dobro, da će se vratiti među nas, ali to se nije dogodilo i sada svi čekamo jednog dana otići kod njega, kod Hrvoja. Tamo gdje s oka svaka suza nestaje.

Svake godine isto razmišljanje, je li moralo tako biti, je li moglo ovako ili onako. I nema odgovora. Netko tko je toliko volio sport, tko se rodio s loptom u naručju, izgubio je život na nogometnom travnjaku, uz liniju igrališta kojom je prije toga toliko puta potrčao prema protivničkom golu. Može li ime Hrvoja Ćustića danas nešto promijeniti u zadarskom nogometu? Može li se sport koji je na ozbiljnoj razini praktično nestao u gradu košarke opet probuditi? I to su neka pitanja na koje također nema odgovora.

Nakon svega uvijek ostaje ono kako ćemo pamtiti samo sretne dane. Poput slogana kojim se sjećamo i našeg dragog Antonija Jurjevića. I pamtit ćemo ih, pamtit ćemo pobjede Zadra nad Dinamom i Hajdukom, ulazak u Ligu za prvaka, pune Stanove s domaćinskom atmosferu, u kojoj nikome nije bilo lako igrati. Toliko dobrih utakmica, toliko velikih pobjeda, toliko sjajnih igrača, toliko sretnih lica. To ćemo pamtiti. Baš kao što pamtimo Hrvoja jer znamo, sve je na ovoj zemlji prolazno i mi odlazimo odavde. Ali tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. Baš kao što se promijenio i Hrvojev život. Ne, Hrvoje nije nestao, on je samo napravio korak koji ćemo jednog danas svi napraviti. I tada ćemo se, vjerujemo s Hrvojem, preobraziti u nebeskoj vječnosti, gledajući našeg Oca licem u lice, kako to lijepo opisuje starozavjetni lik Joba. Do tada, dragi Hrvoje, moli za nas…