Petak, 12. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

25 C°

GRAD KOŠARKE

Prije četvrt stoljeća ispred dvorane Jazine je održan "Zadar Open"

Autor: Paulo Sarić

12.05.2023. 15:22
Prije četvrt stoljeća ispred dvorane Jazine je održan

Foto: Arhiv Zadarskog lista



Grad košarke. Tom se sintagmom najčešće identificira Zadar kada se na nacionalnoj razini govori, pa budimo iskreni i priznajmo sami sebi, o svemu nevezanom za kulturnu baštinu i u posljednje vrijeme možda turizam. Svim nedaćama s kojima se klub susreće u posljednjim godinama unatoč, košarka je u Donatovog gradu i dalje više od sporta. Košarka je ujedinjujući društveni faktor. Košarka je mit utkan u etos grada. A jedan od najvažnijih »kamenčića« u gradivnom mozaiku tog mita dogodio se upravo na današnji dan prije točno 25 godina. Prije četvrt stoljeća ispred dvorane Jazine je održan »Zadar Open«, odnosno manifestacija koja je ostala upamćena pod nazivom »Kupi ulaznicu, ne idi na utakmicu«. Tim smo povodom razgovarali s najboljim igračem tog Zadra i jednom od košarkaških ikona devedesetih Emilijom Kovačićem koji posljednje četiri i pol godine radi u Njemačkoj kao voditelj razvojnog programa Bayern Münchena.


– Uglavnom sam odgovoran za rad s igračima prve momčadi. Svi imaju programe koje moraju slijediti ovisno o tome kada su utakmice, koliko su igrali i koliko im je tjelesno opterećenje. Tijekom jednog tjedna individualno radim s nekoliko igrača, pri čemu je svaki trening ciljano umjeren na poboljšanje određenih segmenata igre. Pritom se sve radi na duži rok. Na početku sezone se naprave pojedinačni programi koji su usmjereni na rezerve po pitanju napretka kako bi svaki igrač na kraju bio puno bolji nego kada je došao. Premda Bayern igra Euroligu, nema budžet koji nam dopušta kupovanje igrača od milijun eura, niti približno tom iznosu, što znači da moramo dovoditi mahom neafirmirane košarkaše s nižom cijenom. Takvi igrači u pravilu imaju prostora za napredak i mogu poboljšati svoju cijenu na tržištu, što nama ide u prilog. Već petu godinu tako radimo, a Wade Baldwin, Derrick Williams, Maodo Lo ili Jaylen Reynolds su dobri primjeri igrača koji su se afirmirali kroz Euroligu, nakon čega ih je karijera odvela negdje drugdje. Moj posao je pomoći im da nam kroz video-program, individualne i momčadske treninge te utakmice pomognu napraviti dobar rezultat. Posao je jako zahvalan jer daje mogućnost da izravno utječeš na nečiji razvoj, no s druge strane sa sobom nosi i dosta odgovornosti. Dio sam stručnog stožera, no istovremeno sam jako neovisan o njemu. Radim paralelno s glavnim i atletskim trenerom, međutim imam veliku autonomiju i mogućnost utjecati na određene stvari – kazao je u uvodu »Air Emilio«.


Foto: Arhiv Zadarskog lista


Dobri i kvalitetni ljudi


I koliko god bi bilo zanimljivo nastaviti razgovor pitanjima o metodologiji rada u velikom klubu, vidjeti koliko ona odstupa od prakse na hrvatskim parketima i upitati za pokoji savjet kako bismo svi zajedno nešto naučili, tema ovog teksta je vukla dalje. Četvrt stoljeća u prošlost.




– Na to razdoblje gledam s pozitivnom nostalgijom, no jednako tako i s osjećajem nepravde koji nas je uvijek pratio s obzirom na tadašnje stanje u hrvatskoj košarci. Ipak, prevladavaju pozitivna sjećanja. Sada, s odmakom i kao stariji čovjek, jer ipak imam 55 godina, mogu kazati da je najvažnije s kojim ljudima si okružen. Mladim ljudima mogu dati savjet da traže karijeru i radni trenutak u kojem će biti okruženi dobrim i kvalitetnim ljudima. Mi smo imali sreću da nam je sportski direktor bio Đuro Stipčević koji je i inzistirao na tome da dođem u Zadar, ali prije svega se valja prisjetiti njegove ljudske veličine. On je u jednom trenutku klubu posuđivao svoj novac kako bi se platili računi… Drugi u toj hijerarhiji je bio Danijel Jusup koji je kao mladi trener svaki dan dolazio s maksimalnom energijom i davao cijelog sebe kako bi podigao momčad koja na početku sezone nije bila prepoznata da bi nešto mogla napraviti. Uz pomoć Bernarda Kotlara i Dade Burčula uspio je složiti jako kvalitetan stručni stožer, prvenstveno s ljudske strane, za koji se »zalijepio« veliki broj perspektivnih mladih igrača. Napravili smo kompaktnu grupu koja nije dozvoljavala da bude destabilizirana ni od strane suparnika niti od strane naših ljudi koji su nekada s dobrim namjerama znali napraviti negativan šušur. Moram naglasiti da se radilo o zaista kvalitetnoj skupini ljudi, i to na svim ključnim pozicijama u klubu, što nam je pomoglo i osvojiti trofej. Gledano unatrag, kvaliteta ljudi je odredila našu sezonu. Svi smo se žrtvovali. Treninzi nisu bili nimalo lagani, no kada bi »zaštekalo« i došlo do krize do izražaja su dolazile veličine nekih ljudi. U trenutku kada se prolazi kroz krizu vrlo bitno je ostati zajedno, a Zadar je te sezone u tome uspio.


Za Zagreb – provincija


I počeo puniti vitrine. Krajem ožujka 1998. osvojen je prvi trofej od osamostaljenja Kup Krešimir Ćosić, da bi u svibnju preko Kandit Olimpije i Zagreba izboren i nastup u finalu prvenstva Hrvatske. S druge strane je čekala moćna Cibona.


– Uvijek je to bio odnos Davida i Golijata, od proračuna pa do političke snage. Uvijek smo bili tretirani kao provincija, iako smo imali navijačku kulturu i tradiciju koja je sezala puno dalje nego Cibonina. Svaka odluka koja je bila donesena iz Saveza, bilo da se radilo o samom rasporedu, preko satnice do uvjeta je uvijek išla na stranu Cibone. Ne bih ulazio u velike detalje, no činjenica je da nismo bili ni približno politički jaki kao neki.


Zadar je prvu utakmicu finala doigravanja izgubio rezultatom 84:73, da bi u drugoj odigrao izvrsno prvo poluvrijeme u kojem je imao visoku prednost, no početkom nastavka je sve »pošlo nizbrdo«. Promijenio se sudački kriterij, Cibona se konsolidirala i na koncu se pri domaćem vodstvu 54:50 dogodio incident pri čemu je nekoliko gledatelja ušlo na parket i zaletjelo se na suca Stjepana Krajnovića nakon čega je utakmica prekinuta.


– Činjenica je da se kriterij suđenja okrenuo u njihovu korist, nakon čega je došlo do nekontroliranih stvari koje se nisu smjele dogoditi, no niti smo mi igrači imali utjecaja na to niti je klub mogao kontrolirati hoće li netko ući na parket i napraviti incident.


Foto: Arhiv Zadarskog lista


Euforija i sablazan


S obzirom na okolnosti, u Draženovom domu se očekivala uvjerljiva pobjeda »Cibosa«, no u posljednjih 200 sekundi se ušlo s tek posjedom prednosti domaćina. A tada je Kovačić vezao četiri slobodna bacanja, da bi Mario Gašparović i Josip Vranković postavili konačnih 61:65 za povratak serije u Zadar. A onda je krenulo. Kako bi pomogao klubu skupiti sredstva za kaznu koja je iznosila 93 tisuće kuna Tornado je organizirao zajedničko gledanje utakmice za koje se prodavala karta po simboličnoj cijeni od deset kuna. Pred »Hram košarke« se slilo nebrojeno mnoštvo ljudi, iz cijeloga grada i čitave Dalmacije, a vijest je, kako kaže legenda, završila i na CNN-u, čime je na najbolji mogući način oživotvorena rečenica »Zadar je najbolji, Zadar je slavan«.


– Navijači su nam čitave sezone bili velika potpora, a za GIL se prodalo »milijun« karata, no ljudi koji su tu bili nam nisu mogli pomoći. Čitavo ozračje je bilo čudno. Izađeš vani – euforija, vratiš se u dvoranu – sablazan. Nema nikoga, čuje se tek škripa tenisica po parketu. Nedavno igranje bez publike za vrijeme korone me podsjetilo na tu utakmicu. Nisu to bili prirodni uvjeti niti je to ambijent u kojem se igra košarka, ali ne mogu reći da smo izgubili jer nije bilo publike. Izgubili smo jer su oni bili bolji. Nismo imali dovoljno dubok igrački kadar te je svaka serija s više utakmica išla na ruku Ciboni. Ostaje pitanje što bi se dogodilo da smo dobili drugu utakmicu i kakvi bismo izašli na parket u trećem susretu koji je vrlo bitan, pogotovo pri izjednačenom rezultat. Na kraju ostaje samo tuga što nije bilo publike u četvrtoj utakmici u Jazinama. Ambijent je bio nevjerojatan, a Zadrani su pokazali koliko im stalo do košarke. To se niti u jednom drugom gradu ne bi dogodilo. Ljudi su svim srcem pokazali koliko pripadaju klubu i koliko im je stalo. Na licima su se vidjeli sreća, ushićenje i optimizam. Potporu koju smo osjećali je teško opisati riječima. Nažalost, kada smo se vratili u dvoranu kao da je sve nestalo. Nadahnjujući trenutak je kratko trajao.


Tadašnji kapetan Jure Ružić je u razgovoru za Zadarski list prije mjesec i pol opisao to razdoblje prisjetivši se da su ga ljudi danima uoči utakmice zaustavljali na ulici i bodrili te da izlazak pred toliko mnoštvo navijača koji ispred dvorane kao jedan dišu za Zadar smatra svojom najvećom pobjedom u životu.


– Kako je finalna serija odmicala, tako se ambijent podizao, da bi sve kulminiralo tom četvrtom utakmicom. Osobno nisam previše izlazio i kretao se po gradu pa možda nisam imao identičan doživljaj kao Jure, ali se dobro sjećam dolaska u dvoranu na dan dvoboja. Euforija! Ludilo! Pazi, jedan od najdražih trenutaka mog života je pobjeda Zadra nad Cibonom 1986. godine. Tada sam imao 18 godina i još uvijek nisam bio u prvoj momčadi, no dobro se sjećam »rijeka ljudi« koje su išle prema gradu da proslave naslov na trgu. Bila je to histerija oduševljenja, koja mi je izuzetno pomogla u životu, jer sam tada shvatio da David može dobiti Golijata. Mali Zadar je dobio dvostrukog prvaka Europe, moćnu Cibonu s Draženom Petrovićem. Gledajući ljude koji su išli prema GIL-u pred četvrtu utakmicu vidio sam sličnu sliku. Spontana euforija oduševljenja. Premda utakmica još nije ni počela, osjećaj je bio kao da smo već dobili. Na kraju, eto, na parketu nismo uspjeli – zaključio je Kovačić.


Foto: Arhiv Zadarskog lista