POLAČANIN NA ISLANDU Na sjever Europe otišao s dva kofera i 1000 eura: 'Djeluje kao obećana zemlja...'

Iz Stykkishólmura s ljubavlju – glasi radni naslov životne priče Mattea Tute, velikog potencijala polačanskog nogometa, koji je doživio nekoliko karijernih brodoloma, da bi mirnu luku pronašao na dalekom i hladnom Islandu. »A gdje baš tamo?« – pitali su i još uvijek pitaju 28-godišnjeg Polačanina, iza kojeg su dva loma koljena, nekoliko nogometnih razočaranja, ali i lijepe stvari koje će moći prepričavati u budućnosti. A da će to stvarno i moći, shvatio je prije nekoliko mjeseci kada je prvi put u životu postao otac. Značilo je to i porodiljni dopust tijekom kojeg se vratio na rodnu grudu.

– Nema Polače do Polače! – s laganim smiješkom, uz gutljaj kave, započinje Tuta, spreman za »rešetanje« i razgovor o karijeri koja je lako mogla otići nekim većim vodama.

No, realnost je takva kakva jest. Profesionalni ugovor nije uspio dočekati, međutim to ga nije spriječilo da ostane uz nogomet.

– Bio sam na probi u Slogi Doboj, gdje sam trebao dobiti profesionalni ugovor, međutim zeznuli su mi papire. Ostalo je tri dana do završetka prijelaznog roka, a kako BiH nije u Europskoj uniji, teško je bilo Hrvata dovesti tamo u tako kratkom roku. Na to sve još sam se na treningu i ozlijedio, otišlo mi je drugo koljeno, a prvo sam već ranije operirao. Došao sam kući, razgovarao sa sadašnjom suprugom kakav nam je plan, okrenuo sam nekoliko brojeva i saznao za tu ponudu s Islanda. Rekli su mi da bih uz nogomet radio, da ima posla, pronašli su posao i mojoj supruzi i tako smo odlučili otići na taj daleki sjever – priča Tuta, dodajući kako se u Hrvatskoj našao pred zidom koji nije mogao preskočiti.

– Našli smo se u situaciji da nismo imali novca, bilo nam je teško i odlučili smo presjeći. Shvatili smo da gore od tog trenutačnog stanja ne može biti. Ja nisam imao nikakva primanja, supruga je imala dućan u Dugopolju, zatvorila ga je i otišli smo s dva kofera i tisuću eura u džepu, da imamo za prvu stanarinu. Imao sam puno obećanja od klubova po Hrvatskoj, koji su mi još uvijek dužni novac, da će »sutra sjesti novac na račun«, ali eto, to sutra nikako da dođe.

Hajdučka štorija

Ljubav prema nogometu oduvijek je bila postojana, a ranih 2000-ih godina ona se počela i pokazivati na Bićinama.

– Sa šest godina počeo sam trenirati u Polači. Imali smo jako dobre trenere, od Rade Vukovića preko Slobodana Pretnjače do Zorana Peraića, njih trojica su me baš puno naučila na tim počecima. Dobro je to krenulo, odskakao sam u Polači, tako da sam otišao na jednu godinu u Primorac iz Biograda. Tata me tu vozio godinu dana, krpali smo se stalno, a onda sam dobio poziv seniora Polače, stoga sam se odlučio vratiti. Ubrzo je došao poziv Šibenika, da se pridružim njihovim juniorima. Kumovao je tome Ivica Banić iz Biograda, kojem je sin također igrao tamo. Oni su mi jako, jako puno pomogli u tom periodu – ističe Polačanin, za kojeg je boravak na Šubićevcu bio odskočna daska.

– U šest dizanje, škola u Zadru do 14 sati, nakon toga trčiš na autobus za Biograd, oni su me onda vozili u Šibenik i poslije vraćali u Biograd, pa čekaš tko će te od poznanika vratiti kući. Roditelji nisu bili imućni, nego normalni, radišni ljudi i nisu uvijek mogli dolaziti po mene. Imao sam sreće da su me svi poznavali iz toga kraja, stoga nisam dugo trebao čekati da me netko pokupi. Bio sam tako četiri-pet mjeseci u Šibeniku kod trenera Ive Šupe, igrali smo HNL, pokazao sam se dobro i osjetio da je to smjer kojim želim ići.

Ključnom se pokazala utakmica protiv velikog Hajduka na Poljudu, gdje je Šibenik slavio 0:3 uz dva Tutina gola. Kao da su se vrata raja tada otvorila.

– Zvoni telefon, menadžer Branko Miljuš iz LIAN Sportsa, da neka odaberem – Split koji ima novca ili Hajduk koji ima ime. Tako sam otišao na Poljud, živio gore u sobama na stadionu. Bila je to stvarno odlična generacija – Nikola Vlašić, Andrija Balić, Ivan Mamut…, a trener nam je bio Armando Marenzi. Nakon nekog vremena klub mi je našao stan koji je plaćao menadžer, a kad on ne bi, onda su roditelji.

A onda, teški antiklimaks…

– Prijateljska utakmica protiv Uskoka na Klisu, nigdje nikoga oko mene i meni pukne koljeno. Došli smo na pretrage, doktorica nam govori da nije to ništa, da će proći za nekoliko dana. Rekao sam »u redu«, nastavio sam normalno s bolovima, forsirao i za mjesec dana ponovno se dogodilo. Opet smo forsirali, oporavljao sam se brzo, htio sam se što prije vratiti u trening i ponovno se dogodilo. Na kraju sam dvije utakmice odigrao s puknutim meniskusom, igrao po 50-ak minuta. Nakon toga me preuzeo doktor prve momčadi, riješio mi je magnetsku rezonancu i tu me spasio. Životno me spasio, ali karijera je otišla nizbrdo – objašnjava krilni igrač koji je karijeru nastojao oživjeti kroz niželigaške klubove.

– Gori želja u vama, mislite da možete kao nekad, da je to »to«, tako da sam po lokalnim klubovima pokušavao – Zmaj, Primorac Stobreč, Imotski, Junak. Po meni je to bila dobra razina za mladog igrača, ali za nekoga s 26-27 godina nije. U Junaku je bila odlična momčad, imali smo rezultat.

Jednosmjerna karta

A onda se u tom sivilu pojavio Snaefell. Godina Gospodnja bila je 2019., Tuti su bile 22 godine, a životna filozofija – treba probati pa kako bude.

– Nisam imao blage veze kamo idem niti što me čeka, rekli su mi samo da dođem. Sjeo sam u avion i otišao. Mora se dogoditi neki klik u glavi da tako daleko odeš, nemam neko drugo objašnjenje. Naravno, prije je bilo puno teže pronaći takvu priliku, danas s tehnologijom ide lakše. Ja sam uvijek klubove tražio preko prijatelja i poznanika, jer uvijek netko nekoga negdje poznaje. Prijatelj je igrao na Islandu pa sam tako došao u kontakt sa Snaefellom i poslao im videozapise koje sam imao – prisjeća se Tuta, koji je u toj prvoj »epizodi« na Islandu ostao sedam mjeseci.

– Došao sam nakratko u Austriju i tamošnju četvrtu ligu. Preko jednog poznanika sam otišao tamo, mislio sam i duže ostati, međutim stigla je korona pa sam se vratio doma. Ne biste vjerovali kakvi su to uvjeti bili, a pričamo o četvrtoligašu. Treniralo se dva puta dnevno, znalo se tko što radi, ali uvjeti su bili za nepovjerovati. Stadion za 15 tisuća ljudi, reprezentacija im je gostovala, a klub u četvrtom rangu. Pogledajte kod nas, reprezentacija ne igra ni na svim stadionima klubova koji su u prvom rangu.

Ubrzo nakon koronakrize, kada se svijet počeo vraćati u »staro normalno«, koferi su bili spremni, kao i jednosmjerna karta prema zemlji vatre i leda. Četiri pune godine tako Polača ima svog predstavnika na krajnjem sjeveru Europe.

– Sada je odlično, ali na početku je bilo jako teško. Kad je došla supruga, bilo je puno lakše jer u startu nemate nikoga. Došao sam prvi put na ljeto, kada je tamo 24 sata dan. Pitam prijatelje gdje je noć jer u tri ujutro sunce kao da je podne, oni se smiju i kažu da ću se naviknuti jer je to tako. Trebalo mi je pet mjeseci da mi sve sjedne na svoje mjesto. Nema kao kod nas kave i druženja. Ono što mi se jako sviđa jest da nemaju stresa. Sve je lagano, ne biste vjerovali koliko su ljudi ležerni.

A hladnoća?

– Prva dva mjeseca je kaos, minus pet, minus šest je bilo zeznuto, ali naviknete se. Sada kad dođem ovdje, a puše bura, ja sam u kratkim rukavima ili laganoj jakni, meni je to normalno.

Država je to koja ima oko 400 tisuća stanovnika i funkcionira na jedan specifičan način, kaže Tuta.

– Živi se od prerade ribe, izvoz toga po cijeloj Europi ključ je njihova gospodarstva. Po meni, njihov najveći dobitak je što su maknuli sve strane banke. Imaju jednu svoju, svi su njihovi korisnici, drže se unutar sustava. Bankrotirali su 2010. godine, tada su odlučili sve ugasiti i krenuti ispočetka i sada su jako stabilna država. Nema ni McDonald’sa više – sve što im nije bilo po volji zatvorili su i odlučili vjerovati sami sebi, svojim ljudima. Sada su obećana zemlja. Samo ja, koji sam posljednjih nekoliko godina tamo, vidim da je razlika nebo i zemlja. Radi se normalno osam sati, a sada, otkako sam dobio kćer, imam tri slobodna dana, prije sam imao dva. Jako sam zadovoljan, supruga i ja imamo stabilne poslove i trenutačno ne vidim zašto bih se vraćao u Hrvatsku.

Povezanost

Usporedbu Hrvatske i Islanda teško je zapravo i pronaći.

– Reykjavik je »centar svijeta«, mi živimo u gradiću od 1300 ljudi, Stykkisholmuru, i ima bolnicu na tri kata, dućane, ljekarnu, starački dom… Evo, čisto primjera radi, pogledajte neko mjesto od 1300 ljudi u Hrvatskoj. Teško za povjerovati. Polača ima toliki broj ljudi pa svi znamo što tamo ima, odnosno nema. Treniramo u Olafsvíku, to je još manje mjesto, nekih 800-tinjak ljudi tamo živi i oni kod nas dolaze u dućane i slično.

Upravo zbog svoje neovisnosti o bilo kome, islandski standard teško je shvatljiv Hrvatima.

– Ja sam malo iznad minimalca. To zvuči loše, međutim puno bolje zvuči kad kažem da je njihov minimalac 3200 eura, a još možete raditi i subotom pa dodatno zarađivati. Tko želi, može doći i do 4000 eura bez problema. Što se cijena u trgovinama tiče, iste su kao i kod nas, gotovo da i nema razlike, međutim, kako kažem – minimalac im je 3200 eura.

Bilo kako bilo, ponajviše u očima Dagura Sigurdssona vidljivo je da ima nešto između Hrvata i Islanđana, neka neopipljiva povezanost.

– Nešto ima, očito. Prijateljski su nastrojeni, Hrvati njima nisu stranci, nego kao da smo njihovi. Mirni i staloženi ljudi, znaju »poludjeti«, ali to je kada prevršite svaku mjeru, a imaju »konjske živce«. Ovako, na dnevnoj bazi su hladni kao špricer. Nisu baš onakvi kako se ovdje misli, da su strogi i da je sve po zakonu. Mi s posla možemo ponijeti »sa strane« ribe koliko želimo kući. Gledao sam popis stanovništva, oni ga rade svake godine iznova, pa sam vidio da na Islandu živi 1010 Hrvata, a znam da nas je prvi put, kada sam stigao tamo, bilo oko 300.

Budućnost, unatoč svemu, ne bi trebala biti vezana uz hladni sjever.

– Ne mislim ostajati dugo, volio bih još dvije-tri godine, prije nego što kćer krene u školu. Razgovarat ćemo supruga i ja što i kako pa ćemo odlučiti – zaključio je Tuta.

Islandski nogomet

Izlaskom Breidablika u europske okvire posljednjih godina sve je jasnije kako »danas svi igraju nogomet«. Šalu na stranu, Tuta ističe kako razlike nižih liga između Hrvatske i Islanda praktički i nema, a kada se pogleda cjelokupna slika, Island je bolja opcija.

– Gledajući kvalitetu, omjer je jednak našim razinama – treći-četvrti rang ovdje je kao treći-četvrti rang tamo. Napredovalo je dosta od 2019. godine, to moram reći, prije su bili ispod naših razina. Kada govorimo o uvjetima, većinom je sve umjetna trava. Grindavík, primjerice, ima pravu travu. Požuti tijekom zime, ali na ljeto je fenomenalna, kao tepih. Većinom se igra u velikim dvoranama, malo je terena na otvorenom. Osjećaj je isti kao i kod nas – ide se kombijem nekoliko sati na gostovanje, »izguštiraš« se i u ponedjeljak na posao.