Antonio Surać: 'Mladi ljudi brzo odustaju od sporta, to nam teško pada...'

Možda se iz lokalne zadarske perspektive ne čini tako, ali odbojka je jedan od najpopularnijih (momčadskih) sportova u svijetu. Tako Svjetska odbojkaška federacija (FIVB) ima oko 220 članica, te je najveći (!) međunarodni sportski savez na svijetu. Jedan od onih koji je otkrio čari sporta, koji, premda je koletivni, ne donosi izravan kontakt sa suparničkim igračima, je i Antonio Surać, trener u Odbojkaškom klubu Zadar. Surać se u rodni grad vratio 2011. godine, kada je prvi sastav s Višnjika izborio plasman u Superligu. Dugo godina je bio igrač, a cijelo vrijeme i trener mlađih uzrasta. Danas, kada ima 38 godina, igračku karijeru je ostavio iza sebe, ali je zato sav u trenerskom poslu.

– Volim ovaj sport. Još dok sam igrao otkrio sam u sebi »žicu« za trenerski posao, koji me brzo privukao. Igrao sam odbojku u Zagrebu, Karlovcu, Daruvaru i uz pomoć tog sporta se školovao. Imam dosta iskustva u ovom poslu i smatram se danas boljim trenerom nego što sam nekada bio igrač. A mislim da sam imao dobru karijeru u klubovima – kaže Surać, prvostupnik kineziologije, smjer odbojka. U Zadru je danas trener mlađih kadeta i kadeta, a radi i u školi odbojke s dječacima i djevojčicama.

– Curice su se uvijek zanimale za odbojku, i tu se ništa nije promijenilo. Međutim, kod dječaka ide puno teže. Odbojka nije ni nogomet ni košarka, koji su većini djece u Zadru prvi sportski izbor. Ako tamo ne prođu možda dođu kod nas. I tu smo uvijek u problemu kako privući djecu u klub, Ali, ne damo se. Idem po školama, razgovaram s profesorima tjelesnog, što nam je i donijelo uvijek popunjene natjecateljske selekcije. Nekad imamo bolju, nekad kvalitetom malo lošiju generaciju, ali tu smo.

Hobi i posao

Surać ističe da je u kategoriji onih koji su spojili hobi i posao.

– Uživam u ovome što radim i ništa mi nije teško. Iako sam s odbojkom počeo tek sa 17 godina, shvatio sam da mi je ovo najbolji izbor. Mogu se prilagoditi uzrastima koje treniram i nastojim svakome prenijeti sve ono što sam u odbojci naučio kao igrač i kao trener. Sretan sam i što mogu reći da mi je odbojka posao budući da sam profesionalni trener u klubu.

Zadar je godinama osvajao odličja na nacionalnim prvenstvima mlađih uzrasta.

– Kada bi se zbrojile medalje u zadnjih 15-ak godina, u kojima smo dobili bolje uvjete rada u maloj dvorani ŠC Višnjik, mislim da smo među najtrofejnijim hrvatskim klubovima. Lani smo bili četvrti s mlađim kadetima, kadeti su također bili jako dobri te su nastupili na završnom turniru osam najboljih momčadi.

Problem su, kao i većini klubova, juniori i seniori, kojih gotovo da i nema.

– Mladi ljudi brzo odustaju od sporta, bez obzira na to je li riječ o odbojci ili nečem drugom. To nam teško pada jer taman kad se približe godinama u kojima bi mogli pokazati sve ono što su radili u mlađim kategorijama, život ih odnese na drugu stranu. Od odbojke u Hrvatskoj u profesionalnom smislu ne možete živjeti i kada mlade napusti entuzijazam, koji na početku uvijek imaju, odlaze raditi, ili nastavljaju školovanje na fakultetu. To ispadne logičan izbor.

Foto: ARHIV ZL

Usporedna stvarnost

Puno više od rada i studiranja, kao protuteži (ne nužno) sportskom putu, Suraća muči nešto drugo.

– Virtualni svijet. Pitam se kako mlade izvući iz nečega što zapravo ne postoji, a koje se njima čini toliko stvarnim. Djeca i mladi nam se zatvaraju u taj svijet i sve manje pokazuju zanimanje za realnu stvarnost koju žive. To je nešto s čime se sve više susrećemo i ne radi se ovdje o odbojci, košarci ili nogometu, već o tome da tu djecu počinjemo gubiti kao osobe.

Sjestan je Surać kako činjenice nije teško ustanoviti, ali pitanje je kako se s njima nositi.

– Moja su djeca još mala, ali već sada nije lako. Mobiteli, laptopi, računala, svugdje su oko nas i tako su primamljivi. Sigurno da je prva borba u obitelji, a onda u školi i društvu općenito. Ništa ne znači jedan bolji ili lošiji plasman neke kategorije, hoćemo li ili nećemo osvojiti medalju. Problem je što djeca sve manje uživaju u natjecanjima, treninzima, putovanjima. Zato djecu potičem i na školska natjecanja. Sjećam se kad sam bio u Medicinskoj školi. Najprije smo bili najbolji u Zadarskoj županiji, pa u Dalmaciji i onda išli na Državno prvenstvo. Više od utakmica i rezultata značilo nam je vrijeme koje smo proveli zajedno, zezancija i sve ostalo što stvara zdrave odnose među ljudima. Toga nam danas nedostaje.

Surać ističe i kako ne treba živjeti u iluziji o »dobrim starim vremenima«.

– Jasno, ne radi se ovdje o nekom prozivanju, ili onom klasičnom kako je prije sve bilo bolje, a danas ništa ne valja. Naglasak treba biti kako pomoći djeci, kako usmjeriti naše mlade. Vjerujem da se zajedničkim radom svih, pa tako i nas u sportu, nešto može pokrenuti. Ako u tome uspijemo bit će to važnije od svih medalja koje smo osvojili, a imamo ih jako puno…