Osnivač prvog zadarskog mačevalačkog kluba Roko Mandić: 'Prošao sam intenzivnu edukaciju...'

Kada se u društvu spomene mačevanje, osim pokojeg perverznjaka sa seksualnim aluzijama homoerotskog tipa, većina ljudi pomisli na trojicu mušketira i njihova dobrog druga D’Artagnana. Aramis, ali ne Naglić, Porthos, ali ne kafić, i na koncu – Athos. Pasivni protagonist naše današnje priče. Upravo je po Zadranima najmanje zvučnom od trojice avanturističkim romanom ovjekovječenih elitnih čuvara francuskog kralja nazvan prvi mačevalački klub u Donatovom gradu nakon osamostaljenja. Višedesetljetna tradicija mačevanja u Zadru, ustanovljena još za vrijeme davne francuske uprave, a naglo prekinuta nakon protjerivanja Talijana 1945., obnovljena je prošle godine zahvaljujući stasitom Roku Mandiću, diplomiranom kineziologu, nekadašnjem junioru košarkaša Zadra i kadetskom reprezentativcu Hrvatske, uspješnom poduzetniku, ali i najvažnije – treneru mačevanja i osnivaču prvog zadarskog mačevalačkog kluba Athos.

– Prvi doticaj s mačevanjem sam imao na fakultetu u Splitu. Kolega, inače trener mačevanja, nas je odveo u MK Split i tu sam se po prvi puta susreo sa sportom. Na samom Kineziološkom fakultetu ne postoji mačevanje ni kao izborni predmet te je priča tu nakratko stala, sve do 2016. godine kada sam tražio posao i vidio oglas u kojem se u Zagrebu tražio kineziolog za trenera mačevanja. Zaintrigiran viđenim u Splitu otišao sam na razgovor, gdje su mi objasnili da sukladno Zakonu o sportu moraju zaposliti osobu s diplomom kako bi im troškovi bili prihvatljivi. Odmah su mi kazali da će me poslati na nekoliko edukacija, među ostalim u SAD i Mađarsku, državu s jednom od najjačih mačevalačkih škola u Europi, te sam se odlučio okušati. Prošao sam intenzivnu edukaciju u Domu sportova, prvo kako bih naučio mačevati, a potom i kako bih se usavršio u prijenosu stečenog znanja. Dolazili su nam stručnjaci iz različitih država, a na koncu je završni ispit vodio eminentni stručnjak iz Danske – kazao je u uvodu prvi zadarski trener mačevanja.

Veliki interes Zadrana

Zbog ljubavi prema mačevanju i poslovnih mogućnosti Mandić je od 2016. do 2019. živio u Zagrebu, a u tom razdoblju je skupio sve potrebne certifikate kako bi postao i licencirani trener. Prvi i jedini u Donatovom gradu, u koji se vratio nekoliko mjeseci prije početka pandemije koronavirusa.

– Kad sam se vratio doma zaposlio sam se kao profesor u školi, gdje sam radio do ove pedagoške godine, a u međuvremenu sam otvorio i svoj obrt koji se bavi SUP turama, no uvijek mi je u glavi bila ideja da pokrenem mačevalački klub, što sam lani konačno i realizirao. Klub sam osnovao još 2021. godine, no s obzirom na čitavu papirologiju i probleme s terminima, s radom sam krenuo tek u studenome 2022. Najveći problem je bio pronalazak termina, što je nešto s čime muku muči gotovo svaki klub u gradu. Skoro pola godine sam tražio dvoranu koju sam na koncu pronašao u OŠ Šime Budinića i lagano krenuo s radom. Na početku sam bio malo skeptičan oko interesa ljudi, no glas se brzo pročuo te je bio velik broj zainteresiranih. Jako brzo sam popunio sve kapacitete pa sam se ove jeseni izborio za još jedan termin i pokrenuo dodatnu grupu u koju trenutno upisujem nove članove.

Sve dok se početkom godine Athosu nije priključio mladi Osječanin koji je još ranije mačevao s prijateljima u Gradu na Dravi, svi polaznici su bili potpuni amateri i entuzijasti koji su mač do sada vidjeli tek na TV-u, a sam rad u klubu je organiziran u tri grupe, od kojih su dvije namijenjene djeci od deset do 18 godina, dok je treća za seniore rekreativce.

– Mačevanje mi se svidjelo na prvi dodir. Koncept i filozofija treninga te način razmišljanja su potpuno drugačiji od ičega s čime sam se susretao ranije u životu. Riječ je o sportu u kojem ćeš zaista doći do solidne razine ako se tome posvetiš i želiš napredovati. Posebno mi se svidjela filozofija mačevanja koja dozvoljava da do pobjede dođeš koristeći samo tehniku, a postoje čak i ljudi koji bez velikog pomicanja nogu mogu pobijediti suparnika. Taktiziranje, promišljanje i sitni pokreti ruke i mača imaju veći utjecaj od napredne motorike. Naravno, na najvišoj razini sve dolazi na vidjelo, no osnovni koncept sporta je takav da i bez posebne prednosti u brzini i ili refleksima možeš ostvariti respektabilan rezultat.

Foto: LUKA JELIČIĆ

Zdravstvene blagodati

Za slabije poznavatelje, valja i pojasniti mačevanje u nekoliko kratkih crtica. Riječ je o individualnom sportu u kojem do pobjede dolazi natjecatelj koji prvi stigne do 15 poena, pri čemu postoje tri osnovne discipline – standardni mač, floret i sablja. Kod standardnog mača bodovna površina je cijelo tijelo te nema veze je li pogodak bio u trup, noge ili masku, kod floreta se boduju samo ubodi u vitalne organe, odnosno u područje torza, bez ekstremiteta, dok se kod sablje nagrađuju ubodi u gornji dio tijela, od kukova prema gore.

– Dodatna razlika između oružja je u samoj gardi, odnosno košarici za mač. Ona je kod standardnog mača takvog oblika da pokriva čitavu šaku, pošto je i šaka bodovna površina, kod floreta se štiti samo prednji dio šake, dok garda kod sablje ide preko čitavog zapešća jer je većina zamaha vertikalna, za razliku od zamaha kod standardnog mača ili floreta, gdje se do poena dolazi horizontalnim pokretima. Osobno sam trenirao i floret i mač, ali s obzirom na to da je standardni mač ponešto jednostavniji za objašnjavanje te ima jednostavnija pravila odlučio sam se bazirati samo na njega. Nikad ne reci nikad, možda jednoga dana pokrenem i floret…

Kako bi dodatno dočarao draž mačevanja, Mandić je podrobno opisao jedan trening.

– Počinjemo specifičnim istezanjem prilagođenim posebnom mačevalačkom stavu, gdje noge i trup dosta rade, zatim slijedi trening stava koji se pokušava što je moguće duže zadržati. Stav i noge su izuzetno bitni jer iz njih proizlazi najveći dio akcija, a svaka promjena u balansu i nekoordinirani pokret šteti napadačkim, ali i obrambenim naporima. Glavni dio treninga je podijeljen u dvije skupine, dok jedna međusobno sparira, s drugom radim individualne treninge mačevalačke tehnike, nakon čega se rotiramo. Trening završava klasičnim istezanjem i relaksacijom te spremanjem opreme.

S obzirom na to da uz diplomu kineziologije ima i specifična znanja iz medicinske rehabilitacije, zadarski mačevalački mag posebno ističe blagodati sporta.

– Velik broj ljudi danas ima problema s lumbalnim dijelom kralježnice, a u mačevanju se čitavo vrijeme mora stajati u stavu, što dovodi do učvršćivanja mišića trupa i posljedičnih zdravstvenih pogodnosti. Nadalje, mačevanje zahtjeva visoku razinu koncentracije na napadačke akcije suparnika, svoju obranu i kontranapad, što izoštrava fokus, a na koncu mačevanje pozitivno utječe i na motoriku, koordinaciju, eksplozivnost i brzinu pokreta.

Foto: DANIEL KASAP

Ratni veterani

Uz navedene zdravstvene blagodati, mačevanje ima i brojne pozitivne psihološke učinke.

– Kada sam bio u najstarijem i po broju članova najvećem mačevalačkom klubu na svijetu njujorškom Fencers Clubu susreo sam velik broj veterana Vijetnamskog rata koji su mačevanje koristili kao antistres terapiju i metodu opuštanja. Često sam s njima pričao i uvijek su mi govorili da u tih dva sata treninga u potpunosti zaborave na more i probleme koje ih u ostatku dana muče, s obzirom na ono što su proživjeli u ratu. Rekao bih da je mačevanje sport koji može pomoći i ljudima koji se bore s anksioznošću, određenim psihološkim problemima ili PTSP-om.

Imajući u vidu da su Sjedinjene Američke Države povukle svoje trupe iz Vijetnama u proljeće 1973. i da je prosječna dob agresorskih vojnika bila 22 godine, kao i podatak da je Mandić u »Velikoj jabuci« bio prije pet godina, jasno je da se mahom radi o ljudima u kasnim šezdesetima. Zanimljivo, mačevanje i u Zadru trenira jedna osoba zrele životne dobi, dama u svojim pedesetima koja se oduševila načinom rada u Athosu, što kazuje i da je mačevanje, suprotno prevladavajućem mišljenju, jedan od najsigurnijih sportova.

– Ljudi ga često poistovjećuju s probadanjem ili sličnim stvarima, ali iz osobnog i profesionalnog iskustva mogu kazati da tome nije tako. Dok sam bio u SAD-u radio sam znanstveni seminar o ozljedama u mačevanju i moram kazati da sam imao velikih problema s pronalaskom materijala, upravo zato što su ozljede vrlo rijetke. Kretanje je po jednoj osi, što uvelike minimizira vjerojatnost ozljeda, a uz to je mačevalačka oprema izuzetno sigurna. Na vrhu samog mača se nalazi gumb u kojem stoji žica koja registrira poen, što znači da nema potrebe za velikom silom, a uz to osoba ni ne osjeti oštricu mača, već samo taj senzor. Ozljede su rijetkost, tu i tamo se može »zaraditi« kakva modrica, ali ništa više od toga.

Mandić je svoju međunarodnu licencu dobio u europskoj Meki mačevanja, Budimpešti, gdje je bio na ekstenzivnoj višemjesečnoj edukaciji s još 37 trenera iz čitavog svijeta.

– Bio sam u sobi s Jordancem, družio sam se s Nepalcima, Kostarikancima te Novozelanđankom, što mi je pokazalo da se uistinu radi o globalnom sportu. Učio sam od troje mađarskih trenera i to je bilo zaista ogromno iskustvo te sam za tri mjeseca provedena u Budimpešti jako puno spoznao. Trenirali smo ujutro i poslijepodne, po četiri sata dnevno, šest dana u tjednu, te smo prije dobivanja licence imali pokazni ispit na kojem smo morali ispuniti stroge kriterije.

Nastup na PH

Osim Mađarske, prvi mač Zadra svoj zanat je pekao i u američkom olimpijskom centru u Colorado Springsu, gdje je stekao vrijedno iskustvo upijajući znanje od brojnih stručnjaka iz raznih područja.

– Posebno zanimljivo je bilo vidjeti američki pristup sportu te sam vrlo brzo spoznao zašto ostvaruju rezultate kakve ostvaruju. Primjera radi, imali su sobu u kojoj su mogli simulirati posebne uvjete za natjecatelje, od različitih temperatura pa do postotka vlage, sve s ciljem kako bi se mačevaoci što je moguće lakše prilagodili onome što ih očekuje na natjecanjima koja se održavaju u različitim dijelovima svijeta.

Idući Mandićev cilj je prenijeti znanje mlađim generacijama i educirati makar jednu osobu za trenera mačevanja u Zadru, kako bi se osigurali uvjeti za dodatno širenje baze i omogućilo da se što je moguće više ljudi bavi ovim plemenitim sportom, a »novitada« je i ideja o sudjelovanju na natjecanjima na razini Hrvatske.

– Prošle godine smo tek bili krenuli te je trebalo određeno vrijeme da steknemo potrebno iskustvo, no ove godine nam je u planu ići i na natjecanja. Želim s djecom sudjelovati makar na dva-tri turnira do kraja sezone, prije svega u Splitu i Zagrebu, uz obavezan nastup na državnom prvenstvu koje se održava u svibnju – otkrio je Mandić za kraj.