Zabio je prvi gol u povijesti Premier lige, a jedan ga je Hrvat oduševio: 'Bio je među najboljima...'

FA Premier liga s radom je počela u kolovozu 1992. godine, a označila je prekretnicu u razvoju engleskog nogometa. Klubovi su htjeli veći dio kolača od televizijskih prijenosa, što ih je i ‘odmetnulo’ od First Divisiona, a više novaca – značilo je i više poznatijih imena na Otoku. Tako su stranci počeli sve više naseljavati engleske stadione, ali mnogo ‘kontinentalaca’ ostalo je zatečeno stilom nogometa u Engleskoj, koji se znatno razlikovao od ostalih europskih liga. Igra je bila grublja, prekršaji su bili žešći, a napadači su bili snažniji.

Bilo je onih koji su bili neuobičajeno brzi za svoju visinu, poput Briana Deanea, koji je također znao zadržati loptu, uključiti suigrače u igru i prilagoditi se različitim taktičkim sustavima. Deane je inače i prvi povijesni strijelac gola u Premier ligi, pogodivši već nakon pet minuta za svoj Sheffield United u utakmici protiv Manchester Uniteda. Kasnije je pogodio još jednom, a završilo je 2:1 u korist njegove momčadi. Ako itko zna kakav je život bio na prijelazu između First Divisona i Premier lige, zna baš – Deane, s kojim smo odradili još jedan Intervju s Legendom. S obzirom da se etablirao kroz Sheffield United, prisjetio se velikih derbija s gradskim rivalom Sheffield Wednesdayjom.

– Ako je postojala neka tajna moje konstantnosti u utakmicama protiv Sheffield Wednesdayja, rekao bih da je najvažnije bilo to što se nikada nisam previše emocionalno uključivao. Naravno, riječ je o velikom lokalnom rivalstvu, ali odlučio sam da se neću prepustiti emocijama koje takva utakmica nosi. Htio sam se jednostavno usredotočiti na ono što je bilo ispred mene – na protivnika i na svoje ciljeve. U momčadi smo imali nekoliko igrača iz Sheffielda, pa je njima ta utakmica zbog toga značila još više. Ja sam se, međutim, koncentrirao na ono što trebam napraviti i nisam se želio uvući u sve ono što se događalo oko utakmice u gradu, u prepucavanja s navijačima i slične stvari. Držao sam se podalje od svega toga jer su postojala neka druga rivalstva u kojima sam se želio dokazati. Primjerice, ja i drugi centarfor tada smo bili blizu engleske reprezentacije, pa mi je bilo važnije od svega pokazati da sam bolji od njega. Bio je jako dobar igrač i upravo je to za mene bilo posebno važno. Uz sve to, u prvoj utakmici protiv njih iza sebe sam imao šest tjedana borbe s mononukleozom, a kada sam se vratio, još nisam bio potpuno fizički spreman. Mislim da sam u toj utakmici igrao na adrenalin, ali uspio sam zabiti i pobijedili smo 2:0, prisjeća se Deane ‘Steel City derbija’.

Izlet u Benfici

Deane je glavninu karijere proveo u Engleskoj, no imao i jedan izlet na jug Europe. Točnije u Benficu, čiji su ga navijači odmah prigrlili kao svoga.

– Kada sam otišao u Benficu, taj se transfer zapravo dogodio jer sam oduvijek želio zaigrati u nekoj drugoj europskoj ligi. U jednom trenutku nekoliko je klubova pokazivalo interes za mene, među njima i Genoa, negdje oko 1990. godine. Kada se pojavila prilika za odlazak u Benficu, naravno da sam dobro razmislio o svemu i pomislio: „Pa, ovo je ogroman klub. Ako ću to napraviti, sada je pravi trenutak – ili nikad.“ Odlučio sam riskirati i otići. Moram priznati da sam se tijekom prva dva-tri tjedna nekoliko puta zapitao jesam li donio ispravnu odluku. Nisam nikoga poznavao, tek sam se privikavao na nove suigrače, a transfer se dogodio u siječnju pa nisam imao priliku proći pripreme s momčadi. Srećom, moj stil igre u to vrijeme bio je prilično izravan i fizički zahtjevan, što je bilo drugačije od onoga na što su oni bili navikli. Zbog toga protivnici nisu bili naviknuti igrati protiv takvog tipa igrača poput mene, što mi je pomoglo da se lakše prilagodim. Pomoglo mi je i to što sam zabio neke vrlo važne golove – u lisabonskom derbiju, ali i protiv velikih momčadi poput Porta i Brage. Sve u svemu, bilo je to fantastično iskustvo. Mislim da sam tamo jako sazrio jer sam morao otići u potpuno drugačiju ligu i dokazati da mogu uspjeti. Naravno, portugalski nogomet bio je vrlo različit od engleskog, ali to iskustvo pokazalo je da se mogu prilagoditi. Pokazalo je i da imam dovoljno tehničke kvalitete da se mogu nositi s nogometom na toj razini, kaže nam.

Deane je rođen u Leedsu, a dječački san da će zaigrati za klub s Elland Roada mu se – ostvario.

– Ja sam iz Leedsa, tako da je igranje za Leeds bilo posebno važno razdoblje mog života. Ondje mi je obitelj i uvijek mi je puno značilo igrati za klub iz svog grada. Kada si domaći igrač, a u klub dolaziš s velikom reputacijom, postoji dodatni pritisak da se dokažeš i napraviš dobar posao. Kada pogledam svoja dva razdoblja u Leedsu, rekao bih da ih mogu ocijeniti kao uspješna, iako sam zbog kluba morao podnijeti brojne žrtve. Igrao sam i izvan svoje prirodne pozicije, a kao centarfor uvijek si na neki način procjenjivan prema broju golova koje postižeš. Zabio sam neke vrlo važne pogotke i pomogao momčadi, a posebno pamtim gol kojim je Leeds United izborio plasman u Europu. Bilo je tu još važnih trenutaka. Ipak, igranje za Leeds ponekad mi je više izgledalo kao posao nego igranje za neke druge klubove. Cijela moja obitelj bila je u gradu, a samim time postojao je i velik pritisak. Ponosan sam, međutim, što me ljudi u Leedsu i danas lijepo pamte – i navijači i ostali ljudi iz grada. Mislim da je to zato što sam uvijek davao sto posto. Nikada se nisam skrivao, nikada nisam bježao od odgovornosti i nikada nisam odustajao. Takav odnos prema nogometu ponio sam od svojih roditelja, od mame i tate. Sve u svemu, bilo je to sjajno razdoblje. I danas živim u Leedsu. Mislim da, ako ne igraš dobro za klub iz svog grada, teško možeš poželjeti upravo tamo pustiti korijenje. Meni se, srećom, dogodilo suprotno. I danas sam ovdje, a povremeno odem i na utakmice. Bilo je to prekrasno razdoblje mog života, iako je istodobno bilo i vrlo zahtjevno, govori Deane, koji je u dva navrata bio član Leedsa.

Igrao s Bokšićem

Vidjeli smo Deanea i u dresu Middlesbrougha, a tamo je zaigrao i s našim Alenom Bokšićem.

– Rekao bih da je Alan Bokšić, barem za mene, jedan od najboljih centarfora koji su došli iz inozemstva i zaigrali u Engleskoj. Bio je iznimno snažan i fizički dominantan, visok oko 190 centimetara, a imao je nevjerojatnu kvalitetu s obje noge. Mislim da je, barem dok smo zajedno igrali u Middlesbroughu, možda mogao napraviti i više. Po meni je imao kvalitetu za igranje u jednom od najvećih engleskih klubova. Nisam siguran zašto se to nije dogodilo – možda je nedostajalo motivacije ili je postojao neki drugi razlog. Ali što se tiče kvalitete, definitivno ju je imao. U to vrijeme za mene je bio među pet najboljih napadača u ligi. Stavio bih ga uz bok partnerstvu koje sam imao s Tonyjem Yeboahom u Leedsu. To je bila zastrašujuće dobra kombinacija. Ipak, moj odnos s Tonyjem bio je nešto drugačiji jer smo igrali na drugačiji način. Alenu je, primjerice, možda trebalo malo više prostora da pokaže sve što može. Ali imao je baš sve – brzinu, sjajnu tehniku s obje noge, bio je odličan u skoku i iznimno fizički snažan, kaže o našem ‘Boki’.

Deane je odigrao tri utakmice za englesku reprezentaciju, a za kraj smo ga pitali kako je vidio nastup Tri Lava na Svjetskom prvenstvu 2026., gdje je Tuchelova momčad osvojila broncu.

– Što se tiče nastupa Engleske na Svjetskom prvenstvu, rekao bih da imam podijeljena mišljenja. Danas mogu razumjeti ono što sam i tada počeo primjećivati otprilike na polovici turnira – Thomas Tuchel odlučio je da, bez obzira na to što je imao velik izbor različitih igrača i profila, želi da Engleska igra na točno određen način. To se vidjelo i po tome kakve je zamjene radio. Uglavnom je uvodio igrače sličnog profila. Imate Marcusa Rashforda i Anthonyja Gordona, a zatim na drugoj strani Sakua i Maduekea – praktički je imao zamjene „igrač za igrača“. Odlučio se za prilično striktan način igre i u tome nije bilo ničega pogrešnog. Problem je, po meni, bio u izboru zamjena i vođenju utakmica u kasnijoj fazi turnira. U jednoj utakmici uveo je Dana Burnea i to je protiv Meksika funkcioniralo, pa smo pokušali napraviti nešto slično i protiv Argentine. Međutim, mislim da su mnogi, uključujući i mene, tada smatrali da je pogrešno izvaditi krilne igrače, poput Gordona, umjesto da uvedemo još jednog brzog igrača koji bi držao Argentinu pod pritiskom i dalje od našeg gola, govori, nastavivši.

– Umjesto toga, praktički smo im dopustili da nas pritisnu, a na kraju nam se to obilo o glavu. Kod pobjedničkog gola, koliko god je velikih igrača bilo u šesnaestercu, zabio je zapravo najmanji igrač, Martínez. U kaznenom prostoru bila su čak četvorica braniča visokih oko 190 centimetara, a ipak je upravo on uspio zabiti. Isto tako, količina prostora koju smo ostavili kod Fernándezova gola bila je loša. To je možda dijelom stvar odgovornosti igrača i njihovog reagiranja tijekom utakmice, ali dijelom je riječ i o uputama koje su dobivali s klupe. Zato, gledajući iz današnje perspektive, nikako ne mogu reći da je to bio uspjeh. Mislim da je Engleska trebala pobijediti Argentinu. S odmakom je jasno da smo na više načina mogli bolje odgovoriti na njihove najveće prijetnje, pogotovo s informacijama koje smo imali o njima. Plan je jednostavno trebao biti bolji. Zbog toga mi je cijela situacija jako razočaravajuća. Sada ćemo vidjeti kako će se stvari razvijati, ali pretpostavljam da će izbornik zbog svega toga biti pod velikim pritiskom, zaključuje.