Ivka i Maćo iz Gorice proslavili zlatni pir i otkrili tajnu: “Nikad nismo…”

Kad su se pred zoru na Barkanji oglasili pivci-pulastri, u prostranim Mikulića dvorima još su odjekivali gitara, bubnjevi i dvije harmonike. Četvorica mladića iz grupe Dišpet držala su ritam slavlja na kojemu nije nedostajalo ničega, pa ni, kako bi se u narodu reklo, ptičjeg mlijeka.

A razlog za feštu bio je doista poseban. Ivka Mikulić, rođena Jurjević iz Tinja, i šest godina stariji Marko Mikulić Maćo iz Gorice proslavili su zlatni pir – pola stoljeća zajedničkog života ispunjenog ljubavlju, radom, vjerom i velikom obitelji.

Njihova priča počela je prije nešto više od pola stoljeća u marijanskom svetištu Svete Nediljice u Vrani. Ivka tada nije mogla ni slutiti da će je mladić iz Gorice jednoga dana zaprositi, a kamoli da će zajedno dočekati ovako velik jubilej. Ili je možda ipak znala.

– Čim sam ga vidjela, znala sam da je moj, iskreno će 68-godišnja slavljenica.

Pred 67 uzvanika rekli sudbonosno „da“

Vjenčali su se prije točno 50 godina u crkvi svetog Paškvala u Tinju. Pred svećenikom don Titom Šarinom i kumovima Melkiorom Baturom i Andrijom Bučićem obećali su jedno drugome vjernost u dobru i zlu. Njihovu je ljubav tada slavilo točno 67 uzvanika – članova obitelji, rodbine i dragih prijatelja.

Pola stoljeća poslije iza njih je život koji nije uvijek bio jednostavan, ali su ga, kažu, gradili zajednički, iz dana u dan. Ivka je, po onoj staroj, držala „tri kantuna kuće“. Odgajala je djecu, dočekivala muža, brinula se o peradi i ovcama, a punih 18 godina bila je i dobro poznato lice među prodavačima poljoprivrednih proizvoda na zadarskoj Veletržnici.

– Hvala Svemogućem Bogu, Velikoj Gospi, svetom Ivanu i svim svecima Božjim što su nam omogućili dug i sretan brak i našu skladnu obitelj. Hvala za sva dobročinstva, govori Ivka ne skrivajući emocije.

Ni Maćin životni put nije bio ništa manje bogat. Tijekom radnog vijeka bio je pomorac, ljevač i mesar kod Željka Mikulića i Pere Števanje, a cijeloga se života uspješno bavio poljoprivredom i vodio OPG. U Domovinskom ratu proveo je 1.200 dana – oko 200 dana kao policajac te gotovo tisuću dana kao ratni zapovjednik voda.

Posebno je ponosan i na svojih 18 godina službe remete, odnosno sakristana, u župnoj crkvi u Gorici.

– Župa je obitelj i kao obitelj trebamo se međusobno pomagati i biti blizu. Kad se čovjek trudi živjeti u vjeri, ima potrebu pomagati i župniku te raditi na veću slavu Božju, uvjerljivo će Maćo.

Šestero djece i 18 unučadi

Najveće bogatstvo njihova braka ipak su djeca i unučad. Ivka i Maćo imaju sinove Stipu, Antu i Božu te kćeri Stoju, Meri i Marijanu. Ponosni su baka i djed čak 18 unučadi, a uskoro će postati i prabaka i pradjed.

– Obitelj je najvažnija i bez nje nema ničega. Ona je kolijevka života, mjesto na kojem život počinje, a ljubav nikad ne završava, poručuju slavljenici.

Veliki jubilej obilježili su i misom zahvalnicom, na kojoj je don Boris Pedić, župnik Župe sv. Ivana Krstitelja Gorica – Raštane, istaknuo kako njihov brak može biti putokaz drugima.

– Supružnici Mikulić primjer su ljudima u braku, posebno mladim bračnim parovima, ali i mladima koji još nisu zasnovali obitelj, kazao je don Boris Pedić u nadahnutoj propovijedi, ne skrivajući radost zbog jubileja kojim se ponose i obitelj i župna zajednica.

Za Mikuliće godišnjica braka nije tek datum na kalendaru. Ona je rođendan obitelji i podsjetnik na početak zajedničkog puta, sve lijepe trenutke, prepreke koje su svladali i uspomene koje još stvaraju.

– U životu treba biti strpljiv i sretan zbog obitelji i prijatelja koji vas okružuju, poručuju Ivka i Maćo, zahvaljujući svima koji su im tijekom života činili dobro, pomagali im i bili dio njihova puta.

Manje dopisivanja, više razgovora

Sličnu poruku mladima imaju i njihove kćeri Stoje Persola, Meri Katuša i Marijana Mikulić. Iako se često kaže da se različitosti privlače, smatraju kako bi se supružnici ipak trebali pronaći na pola puta kada su u pitanju temeljne životne vrijednosti.

– Manje se dopisujte, a više razgovarajte licem u lice – jednostavan je, ali danas možda potrebniji nego ikad njihov savjet mladima.

Uz bogato postavljene stolove, gotovo bajkovitu scenografiju i raspoložene goste, slavlje u Mikulića dvorima trajalo je sve dok se noć nije pretvorila u jutro. Pjevalo se i plesalo uz grupu Dišpet, a Ivka i Maćo još su jednom bili okruženi onime što su pola stoljeća stvarali – velikom i složnom obitelji.

U vremenu u kojem mnogi brakovi, umjesto za svečarskim stolom, završavaju u sudnici, pitanje o tajni njihove dugovječnosti nametnulo se samo od sebe.

Maćo se nasmiješio i odgovorio bez mnogo razmišljanja:

– Nikad se nije dogodilo da smo se posvađali i ljuti otišli u krevet. Uvijek smo sve raspravili prije spavanja i nikada se nismo probudili ljuti.