Vodio je svoju reprezentaciju protiv Ronalda i Rivalda, a ovo nikad neće zaboraviti

Kako posljednjih mjeseci razgovaram s veteranima sa svjetskih prvenstava, zajednička stvar koju svi ističu jest važnost slušanja nacionalne himne na Mundijalima. To ih ispunjava, čini ponosnima i zaokružuje ih kao nogometne ličnosti. A kada još nose kapetansku vrpcu oko ruke, srce je kao planina. Sve je te parametre “ispunio” kostarikanski vratar Erick Lonnis, koji je 2002. prvi izlazio iz tunela prije utakmica protiv Brazila, Kine i Turske, na drugom svjetskom prvenstvu u povijesti za Kostariku.

– Kako smo došli do Koreje i Japana? Bila je to kombinacija više faktora. Prvo, imali smo odličnu generaciju zrelih igrača koji su bili lideri u svojim momčadima. Drugo, vrlo kvalitetan stručni stožer uspio je prenijeti jasne ideje igre. I treće, postojala je potpuna posvećenost ideji da igramo dobar nogomet – govori nam o putu prema Mundijalu 2002. Lonnis, koji je također nastupio na UNCAF Nations Cupovima 1993., 1995., 1997., 1999. i 2001. godine, kao i na CONCACAF Gold Cupovima 1993., 1998. i 2002., te na Copama Américe 1997. i 2001. godine.

U Aziji je Kostarika osvojila četiri boda protiv Kine i Turske, no to joj je bilo dovoljno tek za treće mjesto, iza budućih brončanih Turaka, koji su imali jednak broj bodova kao i Los Ticosi. Gordijski čvor o prolasku dalje otpetljala je gol-razlika.

“Bili odlični…”

– Mislim da smo odigrali odličan turnir. Čini mi se da nismo prošli dalje zbog nesretnih okolnosti. Imali smo prilike pobijediti Tursku, ali jednostavno nam se nije dalo – kaže Lonnis, koji je sjajno čuvao mrežu u prve dvije utakmice, no ni on nije mogao zaustaviti brazilsku ofenzivu u trećem kolu, kada je pet lopti završilo iza njegovih leđa.

– Bila je to sjajna utakmica. Brazil je bio vrlo moćna momčad, ali unatoč tome ušli smo u susret s potpunom predanošću da igramo dobar nogomet i u nekim trenucima bili smo ravnopravan protivnik. Ono što mi je najviše ostalo s tog turnira jest činjenica da smo pokazali potpunu posvećenost lijepoj i kvalitetnoj igri – kaže Kostarikanac. Lonnis je tijekom karijere branio za AD Carmelitu, Turrialbu i Cartaginés, a najveći trag ostavio je u Deportivo Saprissi, gdje je postao jedna od klupskih legendi.

– Što najviše pamtim iz karijere? Osvojio sam četiri nacionalna naslova, dva naslova prvaka CONCACAF-a, mislim i dva na srednjoameričkoj razini, kao i neka individualna priznanja. Ipak, ono što mi je zaista najvažnije jest to što sam jako uživao u nogometu i što sam ostao iskreno odan svom klubu, Deportivo Saprissi – zaključuje.