Šesnaest momčadi Lige prvaka nestrpljivo čeka ponedjeljak, Milan i Benfica traže puteve stare slave

U Ligi prvaka vrije kao u loncu, ionako uzavrelu atmosferu dodatno je podgrijala Benfica, nekada portugalski div, koja je ni manje ni više nego pobjednik svoje skupine H ispred megamomčadi PSG-a. Momci trenera Schmidta su taj šokantan doseg ostvarili boltovskim finišem, šesticom Maccabiju u Haifi, dodavši još jednu među ionako brojne teme za ćakulanja uz jutarnje kavice mnogima iz milijunskih armija navijača, koji s nogometom praktički žive, »liježu s njim i ustaju«. Rafa Silva i ostali Portugalci su napravili svoje, a kako je PSG sa »samo« 2:1 svladao Juventus od kojega je ostalo samo ime, društvo iz Lisabona je s istim brojem bodova i istom gol-razlikom, ali s više gostujućih pogodaka, gurnulo Parižane u drugi dio ždrijeba. Uznemirilo se time ostale pobjednike skupina, Manchester City, Tottenham, Chelsea, Napoli, Porto, Bayern i Real Madrid, jasno da nitko ne bi prolaz za četvrtfinale želio krčiti protiv Mbappea i ostalih Parižana.

Ali što je, tu je, lako je moguće da ždrijeb u ponedjeljak izbaci jedan bombastičan par, sve za još veću popularnost vrhunskog europskog, u biti svjetskog klupskog nogometa.

Porasle ambicije

Dovoljno se osvrnuti na pobjednički marš Reala u posljednjim godinama pod vodstvom trenera Zidanea i onda Ancelottija, kada su madridski Kraljevi na putu do najvećeg europskog trofeja znali gutati i one najkrupnije zalogaje. Inače, u onom drugom, »donjem domu« ždrijeba su jedan Liverpool, uz njega još Inter, Club Brugge, Borussija Dortmund, Eintracht Frankfurt, Leipzig, toliko spominjani PSG te Milan, oni se križaju s nekim iz »gornjeg doma«, samo ne s onima iz iste zemlje i iste skupine.

Benfica fešta ostvareno veliko iznenađenje kojim su ambicije porasle, sanja nove podvige, dok je malo njezinih simpatizera koji pamte ona dva naslova prvaka Europe legendarnog Eusebija i društva prije pola stoljeća i više, 1961. i 1962. godine. Bilo je tu i pet finala, također davnih, ono posljednje je igrano prije više od tri desetljeća u Beču, tijekom trofejne ere već zaboravljenog velikog gazde Milana Silvija Berlusconija, kada je golom Rijkaarda slavio tadašnji mega Milan, a u stručnom je stožeru Benfice bila i njezina najveća legenda Eusebio.

Posljednji rezultati dižu ambicije kao kvasac, jasno da se ne može maštati o onim davnim danima onakve slave, ali u klubu žele nanovo obradovati navijače, dok je među mogućim suparnicima baš i Milan, koji još i više od Benfice traži puteve stare slave.

Ponos

Rossoneri su svakako ponos calcija s 19 »scudetta« i samo jednim međunarodnim trofejem manje, od tih 18 skalpova, što je i talijanski rekord, čak je sedam naslova prvaka Europe. Druge je stvar što ih je prekrila prašina zaborava, prošla je titula najboljeg u Europi ostvarena još 2007. godine. Popularni Crveno-crni planiraju uzvitlati tu prašinu, takve su poruke iz redova ove svjetske klupske veličine.

– Moramo biti ambiciozni, zadovoljni smo – veli slavni Paolo Maldini koji je, kao i otac mu Cesare, autor nezaboravnih nogometnih epizoda. Jedan od najboljih svjetskih braniča svoga doba, igrač one trofejne Milanove ekipe, a sada sportski direktor kluba, nakon pokera golova Salzburgu pun ambicija gleda u budućnost. Nekadašnji je kapetan ekipe koja je osvajala čak pet Liga prvaka.

– Od ove večeri počinjemo pričati o nečemu ozbiljnome. Krenuli smo prije četiri godine, ovo je godina u kojoj moramo pritisnuti. Želimo biti protagonisti u Italiji kako bismo onda dobili europsku dimenziju, koja je uvijek i pripadala Milanu. Nije lako jer smo tome daleko s ekonomske točke gledišta. Vjerujem da će Milan biti plutajuća mina među ovim drugoplasiranima iz skupina, a raduje me što to vidim i u samom klubu i među igračima.

Osvojeni »scudetto« je dokaz da su svi dali onih 0,5 više za nadmašiti Inter. Dogodit će se to i u Ligi prvaka. Ovo je početak. Nikada ne smijemo zaboraviti što je ovaj klub predstavljao u nogometu. Ne možemo se zadovoljiti onim što smo postigli.