Današnja “Cvajta” izgleda kao Bundesliga iz 1970-ih ili 1980-ih. Na niže grane su se u međuvremenu spustili Nürnberg, Schalke, Bochum, Hannover, Arminia, ali i Hertha iz Berlina, koju stanovnici njemačkog glavnog grada već nekoliko sezona ne gledaju u Bundesligi. Ne samo da je Hertha nekoć bila standardni član najjačeg nogometnog ranga, već je i redovito sudjelovala u europskim natjecanjima, a tijekom 2000-ih “momački” su se trudili da gostujućim momčadima berlinska gostovanja učine neugodnima.
Tada je Hertha više puta završavala na četvrtom mjestu, a tome je svoj obol davao i Nando Rafael, rođeni Angolac koji je u mlađim kategorijama predstavljao Njemačku. Rafaelu Hertha nije bila jedini klub u Njemačkoj (igrao je još za Augsburg, Borussiju Mönchengladbach, Bochum i Fortunu Düsseldorf), ali ondje je zaista pružao partije karijere.
– U Herthu sam došao iz omladinskog pogona Ajaxa. Naime, u Nizozemsku sam stigao kao izbjeglica iz Angole, a u Herthi su me zamijetili dok sam igrao za Jong Ajax. U sezoni 2001./02. postali smo prva rezervna momčad koja je izborila polufinale nizozemskog Kupa, ali nisam mogao igrati za prvu momčad Ajaxa jer nisam imao radnu dozvolu. Tada je uskočila Hertha. Moj menadžer imao je dobar odnos s Dieterom Hoenessom, tadašnjim sportskim direktorom berlinskog kluba, te nizozemskim trenerom Huubom Stevensom, koji me dobro poznavao. Tražili su mladog igrača kao zamjenu za Michaela Preetza, a potom su javili mom agentu da sam idealan kandidat za dolazak u Herthu. To je za mene bila prilika da postanem profesionalni nogometaš i odlučio sam je iskoristiti – kaže Rafael.
Hrvati kao starija braća
Treneri Huub Stevens i Falko Götz voljeli su imati ovog napadača u svojih prvih 11.
– Raditi s Huubom Stevensom i Falkom Götzom bilo je zaista posebno iskustvo. Kao što sam već spomenuo, Stevens je trener koji me doveo u Berlin i bio mi je poput očinske figure, pogotovo s obzirom na to da sam s 18 godina preselio iz Nizozemske u Njemačku. Berlin je ogroman grad, a Njemačka velika zemlja, pa su mi mnogo pomogli da se snađem u novoj sredini i stabilno započnem karijeru u Herthi. Stevens je vrhunski trener koji je vodio velike klubove u Njemačkoj i puno mi je pomogao – ne samo da razumijem njemačku kulturu i način igre, nego i da izgradim mentalitet potreban za uspjeh. U Bundesligi je psihička snaga ključna ako želiš opstati. Nakon njegova odlaska, Götz mi je također dao mnogo prilika za igru. Nisam siguran u točan broj, ali odigrao sam više od 50 utakmica pod njegovim vodstvom. Zahvaljujući toj dvojici trenera uspio sam se stabilizirati i dobro započeti karijeru u Bundesligi. Za mene su obojica bili iznimno kvalitetni treneri – kaže Rafael, koji je za Herthu zabio 16 golova u 70 nastupa od 2002. do 2006.
U Berlinu su ga dočekali i Josip Šimunić te Niko Kovač, bivši hrvatski reprezentativci kojima je berlinska publika godinama klicala.
– Moj odnos s tim dečkima bio je zaista odličan. Bili su mi poput starije braće – igrači hrvatske reprezentacije koji su dobro znali što znači imati odgovornost. Posebno Niko, koji je uvijek tražio više od mene. Sjećam se jednog razgovora s njim kada mi je rekao: “Imaš sve što je potrebno da postaneš vrhunski i uspješan nogometaš. Ali na mentalnom planu moraš još više raditi – više ulagati u sebe. Nemoj se zadovoljiti, čak ni kada ne igraš. Treniraj još više. Čak i kada igraš i zabijaš golove – nemoj stati, nego nastavi raditi još jače.” Takav smo odnos imali. Jako sam ih poštovao obojicu. A što se tiče Josipa Šimunića, svrstao bih ga među najbolje stopere s kojima sam ikad igrao. Njegova tehnika, smirenost i karakter bili su vrhunski – kao i kod Nike, bio je i odlična osoba. Zaista sam imao privilegiju biti dio te momčadi i dijeliti svlačionicu s takvim igračima koji su ostvarili velike karijere – zaključuje Rafael.
