Prije točno dva desetljeća Zadar je u Ljubljani svladao Maccabi Tel Aviv

Hege skače, Pope viče… A stotine Zadrana zagrljeni slave u kultnom Tivoliju, dvorani u kojoj je davnih dana odigrano finale Svjetskog prvenstva koje je obilježilo početak zlatnog razdoblja jugoslavenske košarke. Nešto manje od 33 godine kasnije, a prije točno dva desetljeća, u Ljubljani je svoj kamenčić u mozaik košarkaške povijesti ugradio i Zadar.

Kao veliki autsajderi, na gostujućem parketu, u društvu dvojice euroligaša, igrači Danijela Jusupa su napravili ogromno iznenađenje i osvojili regionalnu ligu. Na parketu predvođen Markom Popovićem, Hrvojem Perinčićem, Branimirom Longinom, Markom Šamanićem, Damirom Tvrdićem, Mladenom Erjavcem i Michaelom Meeksom, uz podršku mladih Jakova Vladovića, Šime Špralje, Tonija Dijana, Marka Banića i Ive Pavića, te nošen hukom stotina navijača na tribinama, Zadar je u velikom finalu svladao Maccabi Tel Aviv rezultatom 91:88 i osvojio svoj jedini međunarodni trofej u povijesti.

I danas se slike kao blicevi starih fotoaparata vraćaju pred oči svima koji pamte te dane. Lijevi prodor Popovića, Meeks u kutu, dugačak let lopte, prolazak kroz mrežicu, Perinčić koji grli Meeksa, Jusupova ruka na srcu i veliko slavlje na tribinama bili su tek uvertira u ono što se događalo te subote prije točno 20 godina. Izvrsna šuterska večer Tvrdića i nadahnuti Popović odveli su Zadrane na plus 12 dvije i pol minute prije kraja, a u završnici je bilo dovoljno smirenosti da se prednost očuva i krene veliko slavlje.

Prvo na tribinama, potom na ulicama Ljubljane, a kasnije i čitavim putem do Zadra, s dvostrukom kulminacijom na Narodnom trgu, mjestu gdje se desetljećima dočekuju košarkaški junaci. Tim smo povodom razgovarali s Danijelom Jusupom, trenerom koji je svojim radom na klupi pomogao ispisati jednu od najljepših stranica u novijoj zadarskoj košarkaškoj povijesti.

Široki kao katalizator

Premda se dobro krenulo u sezonu, nešto slabije otvaranje kalendarske 2003. godine u kojem su upisana četiri poraza na gostovanjima kod Maccabija, Cibone, Banjalučke pivovare i Zagreba rezultiralo je time da se tri kola prije kraja Zadar nalazio izvan mjesta koje vode u doigravanje.

Prva tri sudionika završnog turnira su bila sigurna, dok je »otvoren put« imala i Cibona kojoj bi domaća pobjeda protiv Širokog, uz već »ranije upisan« trijumf u posljednjem kolu protiv gradskog suparnika iz Trnskog, donijela »Final Four«.

– Mi smo već bili potonuli, a Cibona je trebala dobiti Široki kući i bila bi ispred nas, no na koncu je izgubila. Vijest o njihovom porazu je stigla prije početka susreta protiv Laškog i kada su to čuli, igrači su počeli »letjeti«. Tada sam znao da ćemo tu utakmicu pobijediti. Imali smo malo sreće, a odlazak na završni turnir je bio veliki rezultat i bila bi šteta da u tome nismo uspjeli – kazao je u uvodu trener Zadra Danijel Jusup.

Široki je zahvaljujući izvrsnoj utakmici Gordana Zadravca i značajnom doprinosu Zadrana Martina Vanjka te Stipe Šarlije uzdignutih ruku napustio Draženov dom, ali na putu do završnog turnira trebale su se posložiti još neke kockice.

Uz gostujuću pobjedu protiv slabe Bosne valjalo je u zadnjem kolu u Jazinama svladati i moćnu Krku Nevena Spahije, ali se trebao poklopiti i rezultat iz Beograda gdje je Crvena zvezda morala svladati Cibonu. U paklu Pionira atmosfera je bila itekako vruća, a na parketu rezultat i tješnji nego se očekivalo, no »Cibosi« na koncu nisu imali rješenja za moćnog Obinnu Ekezieja.

– Krajem sezone smo ušli u izvrsnu seriju, mislim da nam je omjer pobjeda i poraza bio 18-6, te sam bio siguran da ćemo slaviti u Sarajevu i da ćemo u posljednjem kolu dobiti Krku. Najviše me bilo strah utakmice u Beogradu. Odsjeli smo u Holiday Innu i dobro se sjećam da smo strepili oko rezultata.

Utakmica je bila neizvjesna, no kada je Zvezda pobijedila bilo nam je lakše te smo uvjerljivo slavili. Motivacija je bila na visokoj razini, a mislim da je Damir Tvrdić dobro odigrao. Nakon toga smo još samo trebali dobiti Krku doma i bili smo na završnom turniru.

Goodyear liga je tada bila izuzetno jaka. Bila su to još uvijek vremena kada su Cibona i Olimpija igrale Euroligu, snagu Maccabija ne treba ni spominjati, a da ni ostatak konkurencije »nije bio za baciti« zorno svjedoči podatak da je Zadar igrao u četvrtfinalu ULEB kupa gdje je tijesno poražen od Pamese, dok je Spahijina Krka dogurala i do velikog finala. Jeste li na početku sezone vjerovali da možete izboriti završni turnir, a kamoli doći do samoga kraja?

– Najbolje je kada se o tome ni ne razmišlja. Bila je velika nepoznanica kako ćemo uopće izgledati te nismo mogli očekivati takav uspjeh, pogotovo nakon poraza protiv Splita kojim smo počeli sezonu. U pripremnom razdoblju smo odigrali nekoliko utakmica u Italiji protiv jakih momčadi gdje nismo izgledali loše, no na otvaranju sezone protiv Splita nije igrao Pop i tu smo poraženi, a tri dana kasnije nam je dolazila Zvezda.

Trebali smo ići u Beograd, ali smo srećom zamijenili domaćinstvo. Sjećam se da je Pop iskreno zglob na treningu kada smo igrali pet na nula. Mislim da je imao distorziju najmanje drugog stupnja, srećom medicinska služba s Dadom Burčulom je danonoćno radila i uspjela ga osposobiti. Na kraju smo pobijedili Zvzedu i odatle je sve počelo. Kako se sezona odvijala, mirisali smo svoju priliku i vidjeli da bismo mogli dogurati daleko u ABA ligi i dočepati se završnog turnira.

Divljaštvo i ljepota

U Ljubljani je kao prva prepreka čekala Crvena zvezda. Zbog ubojstva premijera Republike Srbije Zorana Đinđića utakmica zadnjeg kola protiv Maccabija nikada nije odigrana te je ždrijeb odlučio da će Beograđani dobiti startnu »jedinicu«.

Zadar u prvom poluvremenu nije igrao loše te je sve do posljednjih minuta druge dionice držao priključak, no otvaranje nastavka je donijelo prvu veću krizu i minus od devet poena (46:37). A tada je krenulo ludilo na tribinama. Beogradski huligani, navodno nezadovoljni time što su 28 sati putovali do Slovenije, izazvali su prekid koji je, ispast će, išao na ruku Zadranima.

– Netko je pogodio Tonćija Mašinu s nečim… Nismo im dozvolili da se previše odlijepe, ali smo čitavo vrijeme bili u zaostatku. Oni su imali moćan tim s kvalitetnim strancima. Imali su, među ostalim, Scoonieja Penna i centra s iskustvom te su svakako bili vrlo ozbiljna momčad. Nakon tog incidenta smo živnuli i držali priključak, jer smo znali da su nam šanse tim veće što duže ostanemo u igri. Tako je i bilo.

Tornado je u polufinalnom susretu bio u debeloj manjini, no više stotina navijača pristiglih iz Zadra, Zagreba, ali i ostalih krajeva Hrvatske, je zdušno bodrilo svoje ljubimce dajući im prijeko potrebni vjetar u leđa u itekako neprijateljskoj atmosferi. Bila to je tek uvertira za subotu i finale protiv Maccabija kada je pola Tivolija bilo plavo-bijelo.

– Nije me iznenadio toliki broj ljudi jer su nas čitave sezone vjerno pratili, ali i jer smo u osnovnom dijelu lige ostvarili veliki rezultat. Nije to bila šala i nije me čudilo što su ljudi sjeli u auto i došli nas podržati u Ljubljanu. Puno je lakše igrati pred svojim navijačima, pogotovo kada je atmosfera pozitivna i kada smo i mi i oni u pozitivnom ritmu. To podiže odgovornost kod igrača i daje dodatni elan. Navijači su nam svakako puno pomogli.

I dandanas najupečatljivija scena ljubljanske završnice, a vjerojatno i čitave novije zadarske košarkaške povijesti, je akcija Popović-Meeks. Uostalom, bulevarski grafit dovoljno govori. Lijepa kao Meeksova trica Zvezdi….

– Napad ranije smo napravili prekršaj, a oni su pogodili jedno slobodno bacanje. Zadnju akciju smo dali Popu i raširili. Igrači su ti koji odlučuju, a Pop je donio sjajno rješenje. Našao je Meeksa u lijevom »kantunu«, a on je pogodio. Sjećam se koliko sam mu puta na treningu na tom mjestu skočio na ruku. Nema broja. I eto, vratilo se!

Do kraja je bila ostala točno jedna sekunda. Cibona je osam godina kasnije na svojoj koži osjetila da je to i više nego dovoljno da se snovi sruše, no Scoonie Penn tog travnja nije bio precizan. Ipak, možda je moglo biti i drugačije, jer dok je Zvezda pokušavala spasiti što se spasiti da – Zadar je bio sa šest igrača na parketu. Kapetan Hrvoje Perinčić je već skakao po junaku Meeksu…

– Hegu su malo ponijele emocije i srećom da to nije sankcionirano. Ali dobro, nije to utjecalo na rezultat.

Barabe i junaci

U finalu je dočekan Maccabi koji je sa 82:76 pokvario feštu domaćinima. No, prije finala je bio dan odmora tijekom kojeg je trebalo sačuvati koncentraciju i spremiti momčad za veliku borbu za trofej. Kako ste pripremili igrače?

– Nisam ih stiskao. Mislim da su tu večer izašli na pivo i da su možda ostali i duže nego su trebali. Sjedili smo u predvorju hotela, a ja nisam želio da im bude neugodno jer kasne te sam pobjegao u sobu da me ne vide i da izbjegnemo »škakljivu« situaciju.

Iako, mislim da nisu ni bili ograničeni… Bila je to takva momčad. Nisu oni bili »milk drinkeri«, bilo je tu i baraba, ali momčad i ne može biti sastavljena samo od »milk drinkera«. Kako kaže stara poslovica: »Družba je družba, a služba je služba«. Znali su kada trebaju stisnuti i gotovo uvijek su to napravili.

Svi se sjećaju da je zadnji koš protiv Crvene zvezde zabio Michael Meeks, no tko je zabio prvi koš protiv Maccabija u finalu?

– Mislim da je to bio Šime Špralja. On je počinjao u petorci. Imali smo praksu da nekog mlađeg, naročito od centara, stavimo u početnu petorku.

Junaka finala je bilo »k’o u pjesmi narodnoj«. Svi koji su istrčali na parket i dali svoj doprinos velikom trijumfu za Zadrane su bili junaci. No, jedan igrač se posebno isticao. Marko Popović. Izvrstan šut, 27 poena, pet asistencija, četiri trice i četiri skoka. Te mirna ruka u samoj završnici.

– Marko je cijelu sezonu igrao fantastično, probijao je i pogađao s osam metara. Dao sam mu slobodu, a čitava momčad je bila jako dobro koncipirana. Zadar je uvijek bio malo isfrustriran finalnim serijama protiv Cibone te se uvijek povlačilo pitanje je li bio kontakt i je li bio prekršaj kada se lopta spuštala na post-up.

Tu su mogućnosti manipulacije izuzetne, stoga smo koncipirali igru tako da centri šutiraju trice. Doveli smo Meeksa i Šamanića, igrače koji su mogli pogoditi za tri poena, čime smo otvarali prostor brzim igračima, odnosno Popoviću. Tko god je pomagao, Marko bi dao pas i došli bismo do šuta. Zadar i danas ima centre koju šutiraju za tri poena, no tada je malo momčadi tako igralo.

Bili smo korak ispred, a često smo bili kritizirani da šutiramo više trica nego dvica. Vrijeme je pokazalo da smo na određeni način bili avangarda, da smo imali viziju kako ubrzati igru, kako otvarati prostor i kako smanjiti mogućnost manipulacije pri sviranju prekršaja u post-up igri.

Netko misli da je to došlo slučajno, ali nije. Bio je to plod jedne ideje. Naravno, da nismo imali Marka od toga ne bi bilo ništa. Imali smo igrača koji je stvoreni prostor mogao fantastično koristiti.

Bila je to sezona u kojoj je Hrvoje Perinčić »držao svlačionicu«, dok je Marko Popović bio produžena ruka trenera na parketu.

– Pop je te sezone sazreo. Kada govorimo o igračkom napredovanju – parket, driblanje i šutiranje su samo jedan dio. Igrači moraju sazreti kao ličnosti, moraju se na određeni način obrazovati i usmjeravati u načinu razmišljanja. To je neophodno i nužno da bi drugi dio bio efikasan. Te sezone sam puno razgovarao s Popom, nevezano uz stvari na parketu.

Nisam se puno petljao u to hoće li i kada šutnuti, jer su to stvari koje igrač odlučuje, ali mislim da sam mu dosta pomogao van parketa da izgradi životne stavove koji su neophodni da postaneš vrhunski igrač i dobiješ stabilnost kao čovjek. Što ja mogu na klupi napraviti, pogotovo u završnici? To se da igraču i on će to ili riješiti ili neće.

Na koncu je i Maccabi imao priliku izboriti produžetak. Prvo je Tal Burstein promašio tricu, točnije Branimir Longin je dodirnuo i blokirao šut izraelskog reprezentativca, da bi nakon ubacivanja lopte ispod koša »sam kao duh« ostao Marcus Goree. Nije bio precizan.

– Na preuzimaju su »zglajzali« Pop i Brane. Obrana nije bila kakva je trebala biti i Goree je bio sam. Sjećam se kao danas. Smrzao sam se na klupi… Ipak, utakmica je završila tako da je Hege, koji je te sezone dominirao u skakačkom dijelu i obrambeno vrhunski obavljao posao, uhvatio zadnju loptu. Taj zadnji napad je okarakterizirao sezonu.

Slavlje i sjećanja

I dok su igrače, kao i navijače na tribinama, nosile emocije, trener Danijel Jusup je bio miran i staložen. Barem prema vani.

– Sjećam se da mi je nakon utakmice Sandra, moja žena, dotrčala i zagrlila me… I kada dobiješ utakmicu trebaš voditi računa o suparniku, jer koliko je nama pobjeda bitna – toliko je i poraz težak protivniku. Time pokazuješ solidarnost. Mislim da imam tu jednu vrstu senzibiliteta i to mi je posebno drago.

S prstenjem na rukama i s velikim kristalnim trofejom na posebnom mjestu u autobusu krenulo se put Zadra. U gradu je bila ludnica, a doček je organiziran u rane jutarnje sate. Prvi doček. Naime, bijahu dva.

– Nismo bili spremi na to, bilo je to iznenađenje. I ranije smo bili dočekivani, ali nikada nakon takvog trofeja i kristalnog pehara kojeg smo dobili. Bio je to nekakav trans, pravo da vam kažem toga se i malo sjećam. Znam samo da je bilo puno ljudi. Puno bolje se sjećam ponovljenog dočeka drugi dan. Ujutro sam se probudio, pogledao ženu i upitao sanjamo li…

Te sezone je uz Goodyear ligu Zadar osvojio i Kup Krešimir Ćosić te je igrao u četvrtfinalu ULEB kupa. Je li vam to najdraža sezona u karijeri?

– Mogu reći da jest. I u Širokom sam imao fantastičnu sezonu kada smo s klincima osvojili prvenstvo. Tada nisi mogao kupiti kartu za naše utakmice, a na slavlju je bilo deset tisuća ljudi, ali nema govora o tome je li mi to najdraža, i nedvojbeno najuspješnija, sezona. Osim što je Zadar osvojio dva trofeja, afirmirali smo i neke mlađe igrače poput Vladovića i Banića.

Dodatna vrijednost je i što je u momčadi bilo sedam-osam igrača iz Zadra. I dandanas dajem prioritet ljudima iz grada i regije, jer mislim da je ovaj bazen Bogom dan za talent. To je u biti vrijednost tog trofeja i te sezone. Afirmirali smo domaće igrače, osvojili trofej i od prodaje pokrili kompletan budžet koji smo imali. Zamislite samo koji je to profit – zaključio je Jusup.