Dečki su dovoljno mali da slušaju, ali veliki da treniraju ozbiljno

Nakon nekoliko razgovora s trenerima raznih sportova na red je, ponovno, stigla najvažnija sporedna stvar na svijetu, odnosno nogometni trener. Ovoga puta na »vruću« stolicu za intervjue sjeo je Marin Pedić, bivši vratar i trener vratara, a trenutačno trener mlađih pionira HNK Zadar.

– Krenuo sam kao golman, bio deset godina u Školi nogometa do fakulteta. Od 2011. godine bavim se trenerski poslom, tako da smatram da više nisam anonimac u ovom poslu. Prošao sam mnogo uzrasnih kategorija, klubova i razina klubova. Počeo sam u papalinama NK Zadar, a paralelno sam trenirao i vratare. Radio sam u stožerima Dalibora Zebića, Ferda Milina, Miroslava Ćire Blaževića i Igora Štimca. Meni je to bilo odlično razdoblje, mnogo sam naučio, no ispadanjem iz HNL-a energija u klubu je pala. Vratio sam se nakon toga na »početne postavke« i otišao raditi u Sveti Mihovil. Tamo sam imaoU9 i U11 i to mi je bilo najmirnije nogometno razdoblje, možda i najdraže. Nije bilo puno zahtjevnih roditelja, radio sam kako sam mislio da je najbolje, djeca su dolazila s guštom, ali iz privatnih razloga sam se morao vratiti u Zadar. Bio sam dvije godine u Abecedi i sada sam u HNK Zadar krenuo u treću sezonu – rezimirao je svoj nogometni put Pedić.

Pozitivni pomaci

U HNK Zadar Pedić vodi kategoriju mlađih pionira. Radi se o dječacima do 13 godina i trenutačno u Prvoj Dalmatinskoj ligi drže drugo mjesto s 12 pobjeda i jednim porazom u 13 utakmica.

– Došao sam s nadom da će ova priča ići u dobrom smjeru i da se pokuša vratiti na razine koje su bile prije. Ima mnogo pomaka, naročito u Školi nogometa, no ponekad ide sporijim koracima. Prošle godine sam isto vodio ovu kategoriju i stvarno guštam raditi s njima. To su počeci tih dečkiju u velikom nogometu, slušaju i s njima provoditi vrijeme je stvarno uživancija. Nisu više dječica gdje se treba pristupati kroz igru, nego se može s njima raditi malo ozbiljnije, a uz to upoznati su sa svjetskim trenerima, igračima, taktikama, formacijama… – kazao je Pedić te nastavio o uspjesima.

– Rezultat nije prioritet, ali lijepo je pobjeđivati. Njihov rezultat proizvod je višegodišnjeg treniranja. Ne ganjamo ga, nego imamo kvalitetu i širinu, tako da dođe sam od sebe.

Najveći hrvatski klubovi već u ovim kategorijama »vrebaju« mlade talente te kreću po njih i pokušavaju ih dovesti u svoje redove.

– Ima tu uvijek poziva na treninge, kampove i slično. To sve ide preko nas, kluba, u dogovoru s njihovim roditeljima. Većinom ih još u ovim generacijama roditelji ne puštaju, ali kada krenu u srednju školu priča je drugačija. Ja mislim da ciljano slati svoje dijete od 13-14 godina u Zagreb, Split ili Rijeku da igra nogomet je prerano. U Zadru također s pionirima i kadetima igramo HNL, tako da ne kaskamo za nikim – poručio je Pedić te dodao kako je problem zadržati mlade ljude kada trebaju prijeći u seniorski nogomet, jer iz najjačeg ranga juniorske lige odlaze u četvrti rang seniora.

– Imali smo problem prošle godine jer su dečki u juniorskoj dobi otišli za ponudama klubova iz HNL-a. Glupo mi je reći da su opravdano otišli, ali ne može im se zamjeriti jer su otišli igrati u bolji rang. Dokle ćemo biti u četvrtom rangu natjecanja imat ćemo taj problem jer nije realno da će neki perspektivan kadet igrati četvrtu ligu i čekati da zaigra za juniore.

Svi u napadače

Većina djece, a i njihovih roditelja, kada krenu igrati nogomet žele jednog dana postati napadači i zabijati golove. Problem se zna javiti kada dijete treba igrati na nekoj drugoj poziciji.

– Da se samo nas trenere pita, jednostavno bi im objasnili zašto moraju biti na nekoj poziciji, međutim u tu priču javlja se još nekoliko strana. Najgore je kada roditelj svoje dijete vidi kao napadača, a ono meni igra beka. Uz mnogo priče uglavnom sve dobro ispadne na kraju jer svi mi radimo za njihovo dobro. Dogodi se da ponekad netko mora odraditi neku ulogu koja njemu nije najprirodnija, iako u mojoj generaciji nema još čistih pozicija. Svi su oni još »svi za sve«, ali doći će vrijeme i za pozicioniranje. Možemo samo pretpostavljati po određenim sposobnostima što bi kome moglo više »ležati« – objasnio je Pedić te se za kraj osvrnuo na utjecaj tehnologije na motoričke i tehničke sposobnosti djece.

– Siguran sam da je bolje bilo prije. Za motoričke sposobnosti općepoznati je razlog da su djeca sada manje vani. Što se tiče elementarnih tehnika, tu je isto problem. Pojavilo se mnogo dodatnog rada, tako većina djece dobivaju dodatne neke treninge, što prije nisu, no s druge strane više danas ne izađu primjerice prije ručka u dvorište malo tehnicirati. Sve one sposobnosti koje su potrebne za nogomet imaju na razini, netko više, netko manje, no problem je kod bazičnih motoričkih sposobnosti. Prije je bilo nezamislivo da netko ne može napraviti kolut unaprijed, a danas da se malo testira, rezultati bi bili u najmanju ruku »zanimljivi« – zaključio je Pedić.

Potrebna dobra motorika

Pedić je i sam bio vratar, stoga jako dobro zna što je »potrebno« da se igra na toj poziciji.

– Najčešće djeca sama pokažu interes pa se vidi. Za biti vratar potrebne su motoričke sposobnosti na zavidnoj razini. Ako nema motorike, mislim da je nemoguće postati vrhunski vratar. Igrači govore da golmani imaju teže treninge, golmani da igrači imaju. Igrači puno više trče, vratari skaču… Sve je to ljubav i nitko to ne bi radio da ne voli – rekao je Pedić.

Pedić: Uspjeh nije slučajan

Zadarska vratarska škola proizvela je dvije reprezentativne »jedinice« zaredom, što je iznimno postignuće i nekako se dobiva dojam da u Zadru postoji »ono nešto« za vratare.

– To je već opjevana priča. Pokojni Jakov Pinčić je sve nas trenirao. S Livakovićem sam odradio trening ili dva, a Subašić je stariji i trenirao sam s njim kada sam ja bio dijete. Uvijek smo imali teške uvjete za rad, možda je to nešto posebno. Sve u svemu to nije slučajno jer su dečki potvrdili svoje kvalitete i kroz reprezentaciju i kroz klupske uspjehe, Subašić s Monacom igrao polufinale Lige prvaka, Livaković otišao u Fenerbahče. To su iznimni uspjesi – objasnio je Pedić.