Magarica Bela iz Posedarja i njeno pule Aurora atrakcije OPG-a u Igrišću pored Zagreba

Nekada su naši preci u težačkim krajevima magarce koristili kao vrijedne radne životinje. Dalmacija i njeno zaleđe, Lika, Primorje prostori su na kojima su se tradicionalno uzgajali, koristili i cijenili. Uglavnom su prenosili teški teret ili su korišteni za pojedine šumske i poljoprivredne radove.

Danas se uglavnom koriste kao turistička atrakcija ili, mjestimično, za proizvodnju skupog magarećeg mlijeka. Životinje su ovo skromnih zahtjeva za život, no u moderno doba ljudi su izgubili potrebu za njihovim radom i neke su izvorne pasmine postale ugrožene.

Zato država Hrvatska uzgoj izvornih pasmina magaraca potiče isplatom Poticaja za očuvanje ugroženih, izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja. Ovogodišnjim Pravilnikom o provedbi izravne potpore poljoprivredi i IAKS mjera ruralnog razvoja za 2023. predviđa se isplata godišnjih poticaja za uzgoj izvornih pasmina pod selekcijom od 230 do 304 eura (za istarskog magarca 304,97, za sjeverno-jadranskog 275,97, a za primorsko-dinarskog 230,95 €/godišnje).

Propisan je minimalni broj držanih registriranih i označenih grla za poticanje uzgoja (sjeverno-jadranskog 1 grlo, primorsko-dinarskog i istarskog po 2 grla).

Prema nekim nedavnim procjenama u svijetu živi oko 44 milijuna magaraca. U Hrvatskoj ih ima samo 5.269 (registrirana grla u podacima za 2021.). Od toga je primorsko-dinarskog (dalmatinskog) tipa 3.684, istarskog 863, a sjeverno-jadranskog (kvarnerskog), koji je najugroženiji, bilo je samo 133 grla.

U Zagrebačkoj i Krapinsko-zagorskoj županiji magarci nisu popularna vrsta domaćih životinja. Drže ih samo nepopravljivi zaljubljenici u te životinje, a jedna takva obitelj živi u općini Jakovlje.

Mirna magarica Bela i pule Aurora

Ankica je rodom iz okolice Velikog Trgovišća, a suprug Milan je Slavonac. Još 90.-ih godina prošlog stoljeća opremili su vikendicu u Igrišću i iz Zagreba dolazili uživati u prirodi. A onda je Milan nabavio prvu kozu i zakotrljala se priča o stočarstvu i brojnim životinjama koje su živjele na ovoj farmi.

Od tada su na gospodarstvo stigle ovce, magarci, mini svinje i druge životinje. Danas je sin Dražen preuzeo većinu brige oko domaćih životinja jer roditelji više ne mogu kao prije.

– Znate što, kukuruz je prije svih ovih problema bio 1,15 kuna, a sad je 3,20 i nemoguće je prodati meso za njegovu realnu vrijednost. Tako da, ako bismo gledali samo financijsku korist, nitko ništa ne bi više držao. A, mi volimo te životinje, kaže.

Objašnjava da je njegov otac bio najveći ljubitelj životinja i tu je strast prenio na cijelu obitelj.

Milan je odmah nakon koze nabavio prvog magarca Šimu, a ubrzo nakon njega došla je i Bela iz Posedarja. Bela je primorsko-dinarski tip magarca koja već 16 godina živi na Kokurić imanju i Dražen misli da će ona još dugo tako. Jer, mirna je i zadovoljna, tiha i umiljata.

Nedavno je dobila mlado, malo žensko pule Auroru. Aurorin otac je istarski magarac, a ona je na njega povukla tamniju boju dlake. Magarci ovdje ne trebaju nikome za rad, pa su samo atrakcija i hobi. Prolaznici ih s ceste često uoče i zaustavljaju se. Davno je Milan napravio i napravio kočiju, ali to nije zaživjelo.

– A Belu smo znali jahati, imali smo i sedlo, no sada je prestara za to, otkriva.

Pule Aurora je vesela i mazna, te je već prodana pa skoro odlazi u novi dom. Cijene se za takve magarce kreću oko 860 eura (6.500 kuna). Kad Aurora ode, Bela će opet ostati sama kod svog jezerca. No, za društvo uvijek može računati na druge životinje na imanju.

Potražnja za janjcima nije problem

Koze su posebno vezane za Dražena, ali njemu su ipak ovčice draže.

– Imamo burske koze, to je afrička mesna pasmina, i one se vole maziti. Ali u usporedbi s našim ovcama, pokazale su se zločeste, brzo sve pobrste i unište voćke, a još se i deru. napominje Dražen dodajući da su ovce, mirne i pitomije. Držali su Kokurići veće stado, ali sada imaju samo 5 ovaca i ovna te njihov pomladak.

– Za tržište nije problem, ali da bismo baš mogli živjeti od tih 10 janjaca godišnje i ne bi. Ali ljudi znaju kakvu mi kvalitetu imamo pa dolaze i unaprijed rezerviraju janjce, navodi ovaj poljoprivrednik. Sve životinje drže iz ljubavi, a jedino janjce prodaju.

– No, od tih desetak prodanih janjaca godišnje ne možemo profitirati. To je samo hobi. Teško je jer se vežemo za ove životinje, dodaje.

Pogotovo mu je teško rastati se od životinja koje mora hraniti na dudu, a dogodi se da neke majka odbaci.

– Ovce su pomladak, ne vežem se za ono kaj moram zaklati. A za pule smo se vezali jer smo je razmazili, tako da u novi dom ne ode divlja, priča.

Ovce su slovenske pasmine i prije su imali više ovaca, ali kako su roditelji ostarjeli, nema se više tko brinuti za veće stado. – Dvaput su nam lokalni psi poklali nekoliko komada, često lovci pucaju u blizini ograde našeg pašnjaka i prolaze sa svojim psima.

Iako za prodaju janjaca nema problema, ne osjećamo kao da u općini imaju sluha za ovu proizvodnju i polako posustajemo, ističe Dražen. Tu je i Goldi, koza koju su jedinu svojevremeno muzli, ali ona je smještena s ovcama jer je svadljiva i napada bursku jarad.

I tako, Kokurići kao pravi gazde moraju znati tko tu koga voli, a tko se s kime nema, kako bi rekli Zagorci.

Dobrobit životinja je najvažnija

Dražen priča kako je svojevremeno obišao cijelu bivšu državu i nagledao se nehumanih uvjeta u kojima domaće životinje žive. Razdioba poticaja za dobrobit životinja bi se, smatra, trebala detaljnije kontrolirati.

– Kod nas životinje žive kao u hotelu, no nije na svim farmama tako. Bela sad ima 16 godina i toliko živi kod nas. Redovito joj dolazi veterinar iz Zaprešića, bruse joj zube, a i pediker dolazi da joj obreže kopita, opisuje.

Dodaje i da nema više poticaja za magarce, za ovce samo ako imate 25 i ovna.

– Ali, opet kažem, mi ih ne hranimo zbog poticaja. Ako ćemo tako gledati, mi ćemo svi otići prije nje jer žive do 40 godina, a Bela sad tek ima 16, govori ovaj poljoprivrednik.

Napominje i da u općini Jakovlje nema puno poljoprivrednih proizvođača. Mladih poljoprivrednika još i manje. Ne osjeća da zajednica podržava ovakvu proizvodnju.

– Susjedovi psi su nam dvaput zaklali ovce, ali nismo dobili odštetu iako su životinje bile pod selekcijom. I nikome ništa. Razmišljali smo prije o ulasku u ekološku proizvodnju, ali prije dvije godine su mi se ovce razboljele jer je susjed špricao kuruzu, a nije nam rekao, priča ovaj uzgajivač

Žali Dražen i jer im ponekad lovci s psima znaju proći uz ogradu, a ovce se od straha žele razletjeti. I tužan je što kod nas nitko ne zabrani malčiranje u periodu dok divljač ima mlade.

– Sjećam se da je u Njemačkoj poznanik koji je tek došao imao zadatak da hoda ispred traktora i štapom tjera mladunčad da ne nastrada. Daleko smo mi još od te kulture, upozorava ovaj poljoprivrednik navodeći da u Njemačkoj ne smiješ s teškom mehanizacijom na polje dok je sezona leženja mladih. Boji se Dražen da ćemo postati mala Amerika i da će morati zapiknuti tablu »Privatno vlasništvo« i pucati da zaštiti svoje stado.

Još samo alpake nedostaju

Na njihovu OPG-u žive dvije Minnesota mini svinje, ženka Pepa i mužjak Pumba. Razigrani su i najradije se druže s psom. Jedino što ih ne može pustiti u dvorište jer mu odmah izruju travnjak. Živjele su ovdje i sanske koze, muflon i jelen, magareći pomladak Nera, Maza i još dvoje čijih se imena više ne sjećaju. Držali su i srnu Felinu, te ponije. A, Milan je dugo sanjao da bi nabavio alpake.

– Odustao sam jer sam negdje saznao da ne mogu biti same i da bih trebao nabaviti 3 grla, a onda bi imali problem jer se za njih ne bi nitko brinuo. Mene je zub vremena načeo, kaže Milan.

Farma je smještena uz lokalnu prometnicu i često znatiželjnicima skrene pogled na životinje na ispaši. Ovan koji je još kao janje preskakao ogradu zajedno s jarcem i dan-danas redovito preskače ogradu ispusta pa pase s druge strane. Prolaznici onda javljaju Kokurićima, no oni su navikli, a i ovan neće daleko. Na drugom kraju, stara magarica Bela malo promatra nas dok je fotografiramo, a malo cestu, kao da broji promet. Živi lagodno, sve što joj treba ovdje ima.

– Još će ona nas i nadživjeti, šali se Dražen. – Turistima je zabavno skoknuti kod nas, fotografirati se i diviti, ali rijetko tko želi raditi sa životinjama. Kad imate 10 tokarskih strojeva, isključite ih i odete na godišnji. Životinja vas treba uvijek i vi ste tome rob, umorno će Dražen čiji roditelji nisu bili na odmoru 10-ak godina.

A kad sve ovakve male farme prestanu postojati naša će djeca životinju gledati samo na internetu.