Kad mokraća postane resurs, a ne tek otpad

U vrijeme industrijske poljoprivrede ljudski urin isprva se može činiti kao banalan pristup gnojidbi biljaka, no dok istraživači traže načine da smanje ovisnost o kemikalijama i umanje onečišćenje okoliša, neke među njima sve više zanima potencijal korištenja mokraće u poljoprivredi.

»Otiđi se pomokriti po rabarbari!« Inženjer Fabien Esculier nikada nije zaboravio bakin nekonvencionalni pristup vrtlarenju. Štoviše, upravo je on nadahnuo njegovu karijeru.

Biljkama su potrebne hranjive tvari: dušik, fosfor i kalij, a mi ih u organizam unosimo hranom »prije nego što ih izbacimo, uglavnom mokraćom«, rekao je Esculier. On u Francuskoj vodi istraživački program OCAPI, koji proučava prehrambene sustave i upravljanje ljudskim otpadom. Znanstvenici smatraju da bi ovo mogla biti prilika za smanjenje ovisnosti o kemikalijama u poljoprivredi kao i za smanjeno onečišćenje okoliša.

Štetnost umjetnih gnojiva

Gnojiva koja koriste sintetički dušik, a u uporabi su otprilike sto godina, pomogla su povećati prinose i potaknuti poljoprivrednu proizvodnju kako bi se nahranilo rastuće svjetsko stanovništvo. No kada se takva gnojiva koriste u velikim količinama, završavaju u riječnim sustavima i drugim vodama, što uzrokuje opasan cvat algi, a to rezultira pomorom riba i ostalih bića koja žive u vodi.

UN upozorava i da se poljoprivredni amonijak može spojiti s ispušnim plinovima automobila i prouzročiti opasno onečišćenje zraka. Otprije se zna da umjetna gnojiva stvaraju i staklenički plin dušikov oksid, koji doprinosi klimatskim promjenama, no do onečišćenja ne dolazi izravno s polja.

– Suvremene sanitarne prakse predstavljaju jedan od primarnih izvora onečišćenja hranjivih tvari, rekla je Julia Cavicchi s američkog Instituta »Rich Earth«, dodavši da 80 posto dušika i više od 50 posto fosfora pronađenog u otpadnim vodama dolazi iz mokraće. Da bi se zamijenila umjetna gnojiva, trebala bi nam mnogostruko veća količina pročišćenog urina, rekla je.

– Budući da proizvodnja sintetičkog dušika predstavlja znatan izvor stakleničkih plinova, a fosfor je ograničena i neobnovljiva sirovina, sustavi odvajanja mokraće nude dugoročno održiv model za upravljanje ljudskim otpadom i za poljoprivredu, dodala je Cavicchi.

No odvajanje i pročišćavanje urina mnogo je teži proces nego što se isprva čini. U prošlosti se ekskrement iz urbanih područja, pored životinjskog izmeta, otpremao u poljoprivredna polja radi gnojidbe, prije nego što su taj sustav zamijenile kemijske alternative.

No, danas bi trebalo osmisliti nove sanitarne i kanalizacijske sustave i osuvremeniti ih. Upravo takav pokusni projekt započeo je početkom devedesetih u nekim švedskim selima.

Sada se slični projekti realiziraju i u Švicarskoj, Njemačkoj, SAD-u, Južnoj Africi, Etiopiji, Indiji, Meksiku i Francuskoj.

Tove Larsen, znanstvenica sa švicarskog instituta za istraživanje voda Eawag pojasnila je da su prvi prijedlozi toaleta, koji bi odvajali mokraću, smatrani ružnim i nepraktičnima ili su izazvali zabrinutost zbog neugodnih mirisa.

No, nada se da će novi model, koji je razvila švicarska tvrtka Laufen u suradnji s Eawagom, riješiti te poteškoće tako što će dizajnirati toalete koji mokraću odvajaju u poseban spremnik. Pošto se prikupi, urin će trebati pročistiti i obraditi.

Novi sustavi

Istodobno treba istaknuti da mokraća u pravilu nije prijenosnik bolesti. Svjetska zdravstvena organizacija predlaže da se naprosto neko vrijeme ostavi u spremniku, a moguće ju je i pasterizirati. Postoje i razne tehnike sakupljanja ili čak dehidracije tekućine, kojom se smanjuje njen obujam i cijena prijevoza do polja.

Centar za prostorno planiranje u Parizu trenutno razvija eko-četvrt s trgovinama i 600 stambenih jedinica u francuskome glavnom gradu. Ondje bi se trebala sakupljati mokraća radi gnojiva za zelene površine u gradu.

Ghislain Mercier vidi veliki potencijal velikih građevina s uredima, ali i kuća koje nisu spojene na javnu kanalizacijsku mrežu. Potencijal postoji i kada su posrijedi restorani.

No, jesu li ljudi spremni prijeći na sljedeću razinu i jesti hranu koja je bila gnojena ljudskim urinom?

Rezultati jednog istraživanja na tu temu pokazali su razlike između pojedinih zemalja. Stopa prihvaćanja takvog sustava je veoma visoka u Kini, Francuskoj i Ugandi, ali je niska u Portugalu i Jordanu. Cijene umjetnih gnojiva trenutno naglo rastu zbog nestašica izazvanih ruskom invazijom na Ukrajinu, koja je također potaknula zemlje da razmotre jačanje vlastite prehrambene sigurnosti.

To bi mogla biti prilika koja će pridonijeti da »ta tema postane vidljivija«. Antropologinja Marine Legrand rekla je da još uvijek postoje »prepreke koje treba savladati«. No vjeruje da će nestašice vode i veća osviještenost o posljedicama onečišćenja pomoći da ljudi promijene mišljenje.

– Počinjemo shvaćati koliko je voda vrijedna. Stoga postaje neprihvatljivo obavljati nuždu u njoj, rekla je Legrand.