'Dobar si boj bila, trku završila, vjeru sačuvala': Dirljiv oproštaj od sestre Tine Filipović

U nagovoru na groblju podsjetio je kako je s. Tina veliki dio života posvetila radu s djecom te je rad s najmlađima obilježio njeno služenje.

– Odgojni rad s djecom sastoji se od mnoštva malih, strpljivih koraka. Dijete treba nekoga tko će ga saslušati, ohrabriti, pomoći mu da prevlada strah, naučiti ga dijeliti igru i ono što imamo s drugima i pokazati mu da ga prihvaćamo. Za takvu službu potrebni su znanje, vrijeme i srce. Ono što se u odgoju ugrađuje u djecu s ljubavlju, trajno obilježava njihov život, rekao je mons. Zgrablić i zahvalio Bogu za svako dobro koje je po s. Tini dotaknulo djecu i njihove obitelji.   

Nadbiskup je rekao da Isus govori o vječnom životu koji u nama počinje već sada, po vjeri i zajedništvu s njime.

– U krštenju smo primili klicu toga života. Molitva, slušanje Božje riječi, sakramenti i ljubav prema bližnjima hrane zajedništvo s Kristom. Dok s. Tinu povjeravamo Bogu, molimo da u njoj dovrši ono što je započeo darom krštenja i što je u njoj godinama raslo kroz njeno redovničko predanje, služenje i suobličenje Kristu patniku kroz njenu bolest i trpljenje, potaknuo je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da je život s. Tine u mnogim događajima povezan s Marijom. Uz Marijinu svetkovinu vezani su njeni važni životni koraci. S. Tina rođena je 8. prosinca 1956., na svetkovinu Bezgrešnog začeća BDM u Laništima, u općini Brčko u BiH. U Družbu sestara milosrdnica ušla je na uočnicu svetkovine Velike Gospe, 14. kolovoza 1975. godine. Prve zavjete položila je na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza 1978., a doživotne na tu svetkovinu 1983. godine.

– U svjetlu tih datuma zahvalno promatramo njen put uz Mariju, Isusovu i našu  Majku: od početka života do odluke da cijelu sebe posveti Gospodinu. Marijina otvorenost Božjoj riječi uzor je redovničkog predanja. Zavjeti izgovoreni pred Bogom dobivaju svoj puni sadržaj u svakodnevici: u molitvi, zajedničkom životu, prihvaćanju povjerenih zadaća i ustrajnosti u služenju. Svetkovina Marijina uznesenja, uz koju je s. Tina vezala svoje zavjete, govori o punini života koju Bog pripravlja čovjeku. U Mariji, dušom i tijelom uznesenoj u nebesku slavu, Crkva prepoznaje znak nade za svoj put, poručio je mons. Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje po Ivanu, nadbiskup je rekao kako Isus naviješta da će oni koji su činili dobro, izići “na uskrsnuće života”.

– Naši postupci nisu neutralni, oni imaju vječnu važnost. Ljubav kojom smo nekoga prihvatili, pomoć koju smo pružili i dobro za koje smo se zauzeli pripadaju našem odgovoru na Božju milost i ponudu spasenja. Spasenje primamo kao Božji dar, a vjera nas pokreće da taj dar prihvaćamo i svojim djelima kao odgovor na Božji dar. Zato se zahvalnost za život i služenje s. Tine sjedinjuje s molitvom za njeno spasenje. On poznaje dubinu svakog srca, vidi skrivene napore i zna ono što mi ne možemo znati ni naslutiti, rekao je nadbiskup.

Životopis s. Tine Filipović – Govor s. Vilme Šurjak

S. Vilma Šurjak, poglavarica samostana milosrdnica u Zadru, u prigodnom govoru na groblju predstavila je život s. Tine. S. Tina, krsnim imenom Sara, rođena je od oca Filipa i majke Fine kao najstarija od osmero djece u obitelji. U rodnim Laništima pohađala je prva četiri razreda osnovne škole. Potom je s obitelji preselila u Slavoniju, u selo Soljane nedaleko od Vrbanje, a odatle u Njemačku.

– Nakon 14 mjeseci vratila se iz Njemačke i tada je svojim roditeljima otkrila tajnu svog srca – poziv na redovnički život. Roditelji se nisu s time odmah složili, bojeći se da će taj život biti za nju težak. Međutim, ona je i dalje željela postati redovnicom i bila je radosna kad je o tome mogla razgovarati sa sestrama milosrdnicama koje su bile rodom iz Soljana. One su bile članice naše Provincije i djelovale su u Splitu, pa je i Sara odlučila krenuti njihovim stopama, u Dalmaciju, rekla je s. Vilma.

U samostan u Splitu stupila je 14. kolovoza 1975. godine i u Splitu je nastavila osmogodišnje školovanje. Ulaskom u novicijat, 15. kolovoza 1976., dobila je redovničko ime s. M. Tina. Privremene redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1978., a doživotne 15. kolovoza 1983. godine.

Nakon polaganja privremenih zavjeta, četiri godine bila je u provincijalnoj kući u Splitu. Onda je otišla u župu Svirče na Hvar, gdje je, kao i u Splitu, obavljala kućne poslove. U samostan u Kaštel Starom premještena je 1984., gdje je pomagala u dječjem vrtiću milosrdnica. Od 1986. do1990. bila je u Sjemeništu u Dubrovniku, gdje je pomagala sestrama i završila večernju srednju medicinsku školu.

Nakon Dubrovnika išla je kratko u Jelsu, a onda u Split, gdje je nekoliko mjeseci kao medicinska sestra skrbila za bolesne sestre milosrdnice. Sljedeće godine svoga života posvetila je radu s mališanima u dječjem vrtiću milosrdnica, naizmjence u Kaštel Starom i u Zadru: u Kaštel Starom je bila od 1992. do 2002. i od 2012. do 2015. godine, a u Zadru od 2002. do 2007. te od 2015. do 2022., kad odlazi u mirovinu.

Tijekom svoga radnog vijeka, u Zadru je pohađala studij predškolskog odgoja kojeg je diplomirala 2011. godine. Bila je i voditeljica vrtićke podružnice u Zadru, a u svojoj zajednici zamjenica i savjetnica kućne poglavarice.

Po umirovljenju, s. Tina je 2022. otišla u Split i opet se uključila u skrb za starije i bolesne sestre milosrdnice. Već sljedeće godine poslana je opet u Zadar da pomogne u vrtiću. Tu je ubrzo osjetila prve znakove zloćudne bolesti, koja je obilježila posljednje razdoblje njenog života, sve do 15. listopada 2026. godine kada se, izmučena bolešću, preselila u Očevu kuću.

– Želeći biti dobra sestra milosrdnica, kako je sama zapisala u svom životopisu, s. Tina spremno je slušala odluke svojih poglavara, jer u njima je prepoznavala volju Božju te je poslušno mijenjala postaje svoga životnog puta i vjerno obavljala sve povjerene službe. Usmjerena najviše odgoju i obrazovanju najmlađih, trudila se u dječjim srcima odgojiti najizvrsnije ljudske i kršćanske vrline. Gospodin, koji je osobitom radošću susretao dječicu, bio joj u nebu nagrada“, rekla je s. Vilma i zaključno se obratila s. Tini: „Draga naša sestro Tina, snažno nam naviru sjećanja na dane što smo ih živjele s tobom. Dijelila si s nama tolike radosti, ali i žalosti, brige, strepnje i strahove te brojna pitanja „Zašto?“, osobito kad je zloćudna bolest pokucala na tvoja vrata.

Zašto je baš tebi Bog odredio takav put, zašto tolika mjera boli, muke? Ti si, draga sestro, živjela onaj eshatološki „Već Da“ i „Još Ne“, razapeta između želje za životom i svijesti da se bliži kraj tvoga zemaljskog putovanja.

Vjerujemo da je u toj borbi pobjedu odnijelo Božje milosrđe, vječni život u kojem boli više nema. Vjerujemo da su te anđeli poveli u zagrljaj nebeskog Oca i majke Marije i da si sada u društvu svojih brojnih svetih prijatelja kojima si se rado i često utjecala. Sada, zajedno sa svetim Pavlom i s tobom, možemo reći: Dobar si boj bila, trku završila, vjeru sačuvala. Neka te Milosrdni Otac primi u svoje kraljevstvo, poručila je s. Vilma u ime sestara milosrdnica u oproštaju od s. Tine.

Misa zadušnica u kapeli Samostana sv. Vinka Paulskog

Nakon sprovoda, u propovijedi mise zadušnice, nadbiskup je rekao da nam vjera dopušta biti tužnima i ujedno njegovati nadu koja ne razočarava. Krist je prošao kroz smrt i svojim uskrsnućem otvorio put u život.

– Naš život ima svoj izvor i ispunjenje u Gospodinu. Od njega smo primili dar života, njegova nas ljubav prati na našem putu i njegovom milosrđu nadamo se na završetku, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da je za s. Tinu odnos s Isusom dobio poseban izraz u njenom redovničkom posvećenju.

– Odazvati se Božjem pozivu značilo je povjeriti mu vlastiti život, prihvatiti njegovu riječ kao svjetlo svojih odluka i učiti prepoznavati njegovu prisutnost u svakodnevici. Redovnički zavjeti izražavaju to duboko pripadanje. Taj odgovor obnavlja se tijekom cijelog života u molitvi i radu, zajedništvu, ali i u bolesti, trpljenju, kada predanje poprima oblik strpljivosti, prihvaćanja tuđe pomoći i pouzdanja u Boga, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da je s. Tina svojim redovničkim posvećenjem odgovorila na Isusov poziv da mu pripada i služi.

– Taj odgovor se tijekom života obnavlja u mnogim malim odlukama: ustati i prihvatiti novi dan, izvršiti povjerenu zadaću, saslušati drugoga, strpljivo podnijeti teškoću, zamoliti oproštenje i ponovno učiniti dobro, potaknuo je nadbiskup.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, rekao je da svjetiljke vjere i ljubavi trebaju ostati upaljene.

– Svjetlo svijeće osobito se primjećuje u noći. Dovoljno je i malo svjetla da čovjek vidi sljedeći korak, prepozna lice onoga tko mu prilazi i pronađe vrata koja treba otvoriti. Takve su i kreposti ljubav i vjera: one nas vode dok još ne vidimo cijeli put i čuva u nama pouzdanje da nas na njegovom završetku čeka Gospodin, poručio je mons. Zgrablić, dodavši da je svjetiljku vjere i ljubavi potrebno njegovati. To svjetlo hrani se “uljem”: slušanjem Božje riječi, molitvom, sakramentima i ljubavlju koja postaje djelom.

– Redovnički život u svojoj svakodnevici čuva taj poziv: vraćati se Gospodinu, obnavljati predanje i iz zajedništva s njim primati snagu za služenje. Gospodin poznaje molitve, trud, trpljenje i radosti s. Tine i sve što joj je bilo teško. Pred njim je otvoreno i ono što je ostalo skriveno našim očima. Zahvaljujemo mu za svako dobro koje je po s. Tini darovao drugima, rekao je nadbiskup.

Uz upaljenu svjetiljku, Isus spominje i opasane bokove.

– To je slika spremnosti za hod u vjeri, rad i služenje. Budnost ima otvorene oči za čovjeka pokraj nas. Ona prepoznaje trenutak u kojem netko treba pomoć, ohrabrenje, strpljivost ili našu prisutnost, naglasio je mons. Zgrablić, dodavši da budnost u duhovnosti sv. Vinka Paulskoga dobiva konkretan oblik u ljubavi prema siromašnima, bolesnima i svima potrebnima pomoći.

– Krist nam dolazi ususret u čovjeku koji trpi i s kojim se poistovjećuje. Zato služenje bližnjemu postaje mjesto susreta s Gospodinom, rekao je nadbiskup, dodavši da Isusova ljubav prethodi našem služenju, prati ga i dovršava.

– Sve što možemo darovati drugima, već je dotaknuto njegovim darom. Njegovo lice upoznajemo u Evanđelju, njegovu blizinu u molitvi, njegov dar u euharistiji i njegov poziv u potrebama bližnjih. Isus nas poziva da dragocjeno vrijeme koje imamo ispunimo ljubavlju; da izrazimo zahvalnost dok je drugi može čuti; da pružimo ruku pomirenja; da pažljivije slušamo one s kojima živimo; da u svojim zajednicama jedni drugima olakšamo teret, potaknuo je mons. Zgrablić. Istaknuo je da je poziv redovnica dragocjen Crkvi i svijetu. Svakodnevnom molitvom, milosrdnim služenjem, strpljivošću u bolesti, nemoći i starosti, svjedoče da je Bog blizak čovjeku.

Zahvalio je Bogu za život i redovničko posvećenje s. Tine i za svako dobro koje je po njoj učinio. „Neka je Gospodin kojeg je ljubila, kojem je služila u molitvi i bližnjima, očisti svojom ljubavlju i uvede u vječnu radost svoga stola; neka joj daruje mir i svjetlost svoga lica“, poručio je mons. Zgrablić. Uz sestre milosrdnice i rodbinu, na ispraćaju je bila i s. Martina Prcela, provincijalna poglavarica sestara milosrdnica.