Darko Terlević iz The Siids-a najavljuje nastup u Providurovoj palači

Riječki duo The Siids, Darko Terlević i Stanislav Grdaković, već su dobro poznati zadarskoj publici. Nakon nastupa na Derivatu, Meet Me Festivalu, Adventu i Urbofon Liveu, ponovno se vraćaju s novom energijom, ovoga puta i s pojačanjem – bubnjarom. Nastupaju u sklopu programa Urbofon Live, ponovno u Zadru, kao dio projekta »Upadaj u kombi« u organizaciji Distunea, koji ima za cilj promociju riječke glazbene scene diljem Lijepe Naše.

Koncert će se održati ovog petka, 10. listopada u Polivalentnoj dvorani Providurove palače, s početkom u 21 sat. Darko je uz to i producent projekta White on White, što ovu zadarsku večer čini svojevrsnim riječko-zadarskim glazbenim mostom.

Te će večeri uz njih premijerni nastup u Zadru imati i one-man projekt White on White, također iz Rijeke, iza kojeg se krije Marko Rogić. Više o samom bendu i skorašnjem zadarskom nastupu ispričao je Darko Terlević za naš list.

Počelo u Australiji

Kako je nastala priča o The Siidsima i kako se vaš zvuk i postava razvijala od prvih skica do današnjeg trija?

– Nakon benda Morso, nismo znali što želimo dalje, sve dok se nije dogodio naš famozni odlazak u Australiju, gdje smo zapravo dobili jasnu ideju o tome kojim putem želimo ići. Po povratku smo počeli slagati prve skice, to je bilo 2016. godine. Već 2017. izlazi prvi singl, a zatim i niz drugih, dok paralelno radimo na albumu i počinjemo svirati uživo kao dvojac.

U početku smo zamišljali da će nas biti više, ali izazov da sve sami izvedemo pokazao se poticajnim, pa smo ostali u toj formi. Autorski dio činimo Stane i ja, a na tekstovima nam ponekad pomaže Marko Rogić (White on White), s kojim smo se povezali još u razdoblju rada na prvom albumu – on je autor pjesme »Freedom«, koja je bila temelj naše prve suradnje.

Album »Brutalist« izašao je 2019. i dobio odlične reakcije publike i kritike, ali nas je pandemija zaustavila baš u trenutku kad smo trebali održati promotivni koncert.

Nije bilo druge nego odmah krenuti raditi na novom materijalu – albumu »II« – koji je zbog okolnosti nastajao nekoliko godina, da bi naposljetku izašao 2024. i ponovno osvojio sjajne kritike te 2025. donio i Porin za najbolji elektronički album, na što smo jako ponosni.

Nakon tog izdanja odlučili smo se proširiti jer smo dugo željeli imati bubnjara, jer nam je bila želja da uživo što bolje spojimo elektronički i organski zvuk. Danas nastupamo kao trio, i mislim da više nema povratka – jako smo zadovoljni ovom postavom. Na bubnjevima je Dino Šimonović, koji inače svira i s Borisom Štokom, i odlično se uklopio u našu priču.

Kako biste opisali svoj zvuk? Što je ono što ga, po vama, čini prepoznatljivim?

– Uvijek nam je bilo zanimljivo spajati elektroničko i organsko. U počecima smo uživo koristili matrice i perkusivne elemente – pričam o bubnju – dok smo gitare i vokale izvodili uživo. Uvijek nam je bilo važno da se ta energija čovjeka osjeti na pozornici, jer bez nje glazba nema onu toplinu koja povezuje publiku s nama.

Ljudi često naš zvuk povezuju s ‘80-ima, ali kad radimo, iskreno ne razmišljamo o tome u kojoj smo dekadi – jednostavno ta glazba sama traži određene atmosfere i zvukove, pa to prirodno ispadne tako. Naravno, uvijek se osjeti i dodir sadašnjeg trenutka, jer svaka generacija donosi svoj »touch« i svježinu u ono što radi.

Nismo opterećeni žanrovskim odrednicama; najvažnije nam je da pjesma funkcionira. Produkciju možeš napraviti na više načina, ali ako je pjesma dobra – ona će to izdržati i u najjednostavnijem obliku. Većina naših pjesama može se odsvirati samo uz klavir ili akustičnu gitaru, jer tako su mnoge i nastale.

Sve ostalo – zvučna kulisa, aranžman i elektronika samo je odjeća kojom ih oblačimo. Za live izvedbu sve prilagođavamo onome što želimo postići u tom trenutku, a imali smo i akustične nastupe koji su funkcionirali jednako dobro.

Vizualni identitet

Vaš vizualni identitet od samog početka prati snažna crno-bijela estetika koja se savršeno nadovezuje na vaš elektronički zvuk. Otkud ta potreba da vam vizual i glazba budu ravnopravni?

– Vizualni identitet nam je od prvog dana bio jednako važan kao i sama glazba. Još od vremena Morsa i svih ranijih projekata, kroz sve te godine i glazbu koju smo slušali od tinejdžerskih dana, nakupilo se puno utjecaja koje smo sada jednostavno »istresli« i pustili da nas vode.

Kad smo odlučili raditi kao dvojac, željeli smo naglasiti elektronični zvuk i stvoriti prepoznatljivu estetiku koja će to pratiti. Na početku smo surađivali s nekoliko vizualnih umjetnika – među prvima s Kristijanom Vučkovićem, s kojim smo snimili pet spotova, a prva tri su bila posebno zanimljiva jer su rađena u crno-bijeloj tehnici.

Taj pristup nas je privukao jer volimo estetiku fotografa poput Antona Corbijna, nizozemskog fotografa poznatog po radovima za U2, Depeche Mode, Joy Division i The Rolling Stones. Njegov vizualni potpis, ta specifična crno-bijela atmosfera, najbolje je odražavao ono što i mi glazbom pokušavamo prenijeti.

Naravno, s vremenom smo se odvažili i na boju – kako volimo reći, »zaradili smo je« – pa danas kombiniramo i jedno i drugo, ovisno o tome što želimo prenijeti.

Paralelno ste producent i član White on White, koji ima premijerni zadarski nastup. Možemo li očekivati kakav »crossover« ili iznenađenje na pozornici?

– Sve to kod nas nekako ide spontano – jedno vuče drugo. Kad nešto radiš u studiju, logično je da to na kraju poželiš izvesti uživo, i tako se stvari razvijaju prirodno. Žanrovski se The Siids i W.O.W. razlikuju, ali obojica volimo slušati različite stilove glazbe, pa nam ono što Marko radi nikad nije bilo strano.

Kako smo paralelno radili na njihovom prvom albumu i našem materijalu, bilo je sasvim logično da ja uskočim s gitarom – i tako je ta suradnja ostala. Što se tiče mogućeg »crossovera«, Marko gostuje na našoj pjesmi »Freedom«, koja je zajednička, pa tko zna – možda se dogodi i na bisu u Zadru.

Uvijek mi je zanimljivo križati žanrove; znam da to ponekad publici može biti zbunjujuće, jer dođu očekujući jedno, a dobiju nešto drugo, ali to je u konačnici dobra stvar.

Takva raznolikost otvara prostor da netko tko možda ne bi očekivao – otkrije da mu se nešto sviđa. Ne volim svrstavanje u ladice. Uvijek preporučujem da ljudi budu otvoreni prema glazbi i da ne slijede unaprijed zadane stilove, nego jednostavno slušaju ono što vole.

Povratak u Zadar

Po drugi put dolazite u sklopu programa Urbofon Live i Upadaj u kombi, dok vam je to ujedno peti nastup u Zadru. Koliko vam znači taj »putujući« koncept koji povezuje gradove, publike i bendove?

– Apsolutno nam je sjajna cijela ta priča. Već smo jednom nastupali u Zadru u sklopu slične kombinacije, mislim prije dvije godine, s dečkima iz grupe Black Room, i bilo nam je odlično – tada smo svirali u Guma baru.

Takvi programi su odlični jer omogućuju da manja mjesta dobiju priliku vidjeti bendove za koje bi inače morali »potegnuti« do Rijeke ili Zagreba da bi ih čuli uživo.

Za one koji vas tek otkrivaju, koje bi tri pjesme bile najbolji ulaz u svijet The Siids-a, i zašto baš te?

– Rekao bih da je to naš drugi singl »Lovers« s albuma »Brutalist«, jer je to pjesma koja je završila i u seriji »Novine« Dalibora Matanića, pa ju je publika najviše prepoznala. »Morning Light« je naš najnoviji singl, uz videospot koji je režirala Kristina Barišić, pa mi se čini logično da ljudi koji nas tek otkrivaju krenu i od najaktualnijeg.

A »Feeling« bih izdvojio jer dobro opisuje našu atmosferu i emociju, tu kombinaciju elektronike i organike, intime koja nas, mislim, najbolje definira.