U Galeriji Kapetanova kula na Trgu pet bunara otvorena je izložba »Ogledalo naroda« u kojoj srednjoškolska profesorica i umjetnica Lidia Biočić iz Škole primijenjene umjetnosti i dizajna Zadar donosi nesvakidašnji pogled na hrvatske narodne izreke. Na otvorenju izložbe kustosica Narodnog Muzeja Zadar Koraljka Alavanja istaknula je kako je uloga tradicijske kulture u suvremenoj umjetnosti upravo – propitivanje, što se jasno očituje i u radu ove autorice.

No, kako dodaje, taj rad ne djeluje kao slavljenje tradicije, već naprotiv – vizualni dojam lancuna više podsjeća na prosvjedne transparente, kao oblik otpora.

– Na lancunima su ispisane izreke iz hrvatske narodne tradicije – bez komentara, bez uljepšavanja. Lidia ih izvlači gole, takve kakve jesu, i pušta da same govore. A one govore – puno. To nisu zen poslovice koje pročitate ujutro pa vam cijeli dan bude prožet smirenošću.

Ovo su riječi koje vas udare po glavi, po odnosima koje baštinimo, a da ih više ni ne prepoznajemo – danas ih najčešće živimo kroz ponašanje, a rijetko promišljamo riječima, istaknula je Alavanja.

Društvena očekivanja

Dodala je kako se na drugoj razini rad iščitava kroz detalje poput čipke koja uokviruje lancune te veza. No, Biočić ne izrađuje čipku sama, već koristi kupovnu ili naslijeđenu, dok veze nerijetko namjerno izrađuje »nevješto«, aludirajući na to da žena ne mora nužno biti vezana uz ručni rad, poslušnost i tradiciju.

Upravo ta »ne-vještost« postaje subverzivna gesta kojom razotkriva društvena očekivanja i propituje ulogu žene.

– Rad se iščitava na najmanje tri razine, ali se uvijek vraća na ono ključno – otpor. Otpor društvenim normama koje su davno donesene, koje se ne propituju i koje se često bez razmišljanja prihvaćaju.

Ovdje se riječ oblikuje da bi se raskrinkala, vez se plete da bi se razvezao, a čipka, kupljena ili naslijeđena, postaje okvir nečega što više ne želimo, zaključila je Alavanja.

Autorica Biočić otkrila je kako je ideju za izložbu dobila prije četiri godine, dok se pripremala za skupnu izložbu profesora ŠPUD-a.

U jednom trenutku, kako kaže, zapitala se kakav smo to narod kad imamo poslovicu »Brigo moja, prijeđi na drugoga«, dok s druge strane Japanci imaju duhovne i filozofske poslovice, a Arapi također.

Jasna vizija

– Tada sam napravila tri lancuna koja sam izložila na toj izložbi – »Brigo moja, priđi na drugoga«, »Vragu brige«, kao direktan odgovor na prvu; te »Sto ljudi, nigdi čovika«.

Posljednja mi je posebno filozofska, ali na naš, hrvatski način. Možda ljudima tada nije bilo jasno što sam htjela reći, ali ja sam već tada imala jasnu viziju ove izložbe, izjavila je Biočić te dodala kako je trebalo vremena da se sve posloži.

Budući da radi kao profesorica, podijelila je i jedno zanimljivo iskustvo s učenicima – često ih je znala pitati prepoznaju li određene poslovice, no većina ih nikad nije čula, a kad i jesu, nisu znali što znače. S druge strane, na engleskom jeziku sve znaju.

– Onda se zapitaš – gdje su oni danas, jesu li Hrvati ili Englezi? I tu mi se nekako nametnuo zaključak da su poslovice bilo i krv naroda, ono kroz što narod živi i prepoznaje sebe.

Stoga bih ovu izložbu voljela proširiti po cijeloj Hrvatskoj. Pritom mi je bilo posebno zanimljivo otkriti da se na sjeveru koriste sasvim druge izreke nego kod nas, a mnoge od naših nikad nisu čuli – i obrnuto.

Rekla bih da ova izložba nema kraja, stalno se rađaju nove ideje, podijelila je autorica Biočić te pozvala sve posjetitelje da, ako znaju neku poslovicu koju nije stavila na svoje lancune, a smatraju da zaslužuje svoje mjesto, slobodno zapišu u bilježnicu do 30. svibnja, jer je do tada izložbena dostupna za razgled.

Autor: Đurđa Baljak