Pjesnik Zvonimir Sutlović jednako vješto barata mrežama i stihovima, maslinama i riječima

Veli Iž je otok koji spaja prošlost i sadašnjost, tradiciju i suvremeni život, more i kamen, ribare i pjesnike. U njegovim uvalama živi i stvara Zvonimir Sutlović, čovjek koji jednako vješto barata mrežama i stihovima, maslinama i riječima.

– Zašto ne bih bio maslinar ako sam samlio pet litara ulja? Zašto ne bih bio vrtlar ako sam osušio pedeset kilograma smokava i isto toliko krumpira? A zašto ne bih bio ribar ako sam ulovio više od sto kilograma ribe, a napisao samo sto pjesama?, uz smijeh počinje priču Zvonimir koji je rođen na Velom Ižu u staroj kući, što smatra svojom sretnom okolnošću.

More ljubavi

– Sretan sam što sam se rodio na Ižu. S nama je u kući bila i nana koja je moje plene prala u moru. To sam čak i napisao negdje: kad nane peru plene u moru, onda je u tim plenama more ljubavi. Tako je moj život vezan uz more.

Osnovnu školu pohađao je na Ižu, srednju u Zadru, a potom je diplomirao brodostrojarstvo na Višoj pomorskoj u Splitu. Danas, u zasluženoj mirovini, zimi i ljeti živi na Ižu. Unatoč četiri desetljeća provedenih u Zadru, nikada nije postao Zadranin. Iž i iški govor uvijek su ostali duboko u njemu.

– Hvala Bogu, kao da smo dobili neko pravo govora. Slavko Govorčin prvi je napisao ‘Uljenicu moje matere’ na maloiškom govoru. Kasnije su se pojavili i čakavski pjesnici iz drugih otoka i mjesta – Tomislav Meštrić, Ante Toni Valčić, Slavko Perović – a kao mladi pjesnik uvijek sam se s njima družio i mnogo toga naučio, priča Zvonimir.

Pisati je počeo 1977. godine, nadahnut gostovanjem profesora Zlatana Jakšića iz Selca na Braču.

– Slušao sam ga i vidio kako se svakodnevnim govorom mogu reći velike stvari, bez kompliciranih pjesničkih formula. Bilo mi je zanimljivo da se govor moje majke može pretočiti u pjesmu, a da to ima smisla i poantu. Zlatan mi je bio uzor, a kasnije i Slavko Govorčin. Ja sam na neki način kombinacija njih dvojice: Slavko je pisao tragičnije, a Jakšić otočku satiru.

Duša u pjesmi

Iški govor zanimljiva je mješavina utjecaja, s elementima venecijanskog i drugih dijalekata.

– Iž je kao granica. S juga je kornatsko otočje, tampon-zona izoliranog područja. Mi smo negdje između riječkog i istarskog govora, ali opet bliži splitsko-šibenskoj ikavici. Tako imamo ‘belo mliko’, ‘lipo cveće’, ‘sredu’. Riječi su nam slične onima na Sestrunju, Ravi, Preku, dok su Kaljani specifični. Razlika je u intonaciji i zvuku jezika. Maloišani, samo dva-tri kilometra udaljeni, zadržali su starinski glagoljaški izraz – još uvijek kažu ‘treti’, kao u starim misama, pojašnjava ovaj pjesnik.

Njegove pjesme donose slike otočkog života: »Didov baul«, »Po Veloj Gospi daž«, »Vrime o škvera«, »Na školju jesen«…

– Nastojim da svaka pjesma bude spomen, da stoji sama za sebe. More je često prisutno, ali pišem i o zemlji. Svaka pjesma mora imati dušu. Kada je u glavi osjetim kao cjelovitu, tek tada je zapisujem.

Na književnim manifestacijama svoje pjesme kazuje napamet, što izaziva čuđenje.

– A ja se čudim zašto drugi čitaju. Pjesma je nastala u glavi, zar ne? Tek kad osjetim da je gotova, stavljam je na papir.

Ljepota otoka

Zbirku »O ljubavi i vrimenu« izdao je 2018. godine.

– Odabrao sam 56 pjesama te tematike. Možda su neke bolje ostale u škafetinu, ali zbirka mora imati vezu, da jedna pjesma prati drugu. Ljubav je široka tema – može biti prema prijatelju, brodu, ljubavnici, ženi…, govori Zvonimir koji je iste godine na smotri »Croatia rediviva ča-kaj-što« u Selcima na Braču ovjenčan titulom poeta oliveatus. Njegovi su stihovi uklesani na »Zidu od poezije« uz imena Vesne Parun, Dragutina Tadijanovića i drugih velikana. Također, aktivan je i u amaterskom kazalištu »Kuntrata« iz Sv. Filipa i Jakova.

– Gotovo svake godine napravimo predstavu. S ‘Luminom’ smo gostovali i u Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar. Sada radimo novu predstavu u kojoj sam samo glumac, bez riječi. Prije sam previše govorio, sad moram mučati, kaže Zvonimir te dodaje kako su njegove pjesme dostupne i u audio-formatu na aplikaciji Book&Zvook, a bile su predstavljene i na sajmu u Londonu.

Na otoku sudjeluje u ljetnim koncertima nizozemskog komornog orkestra.

– Interesantan je spoj Schuberta i Sutlovića. Moje stihove prevode na engleski, a onda im pijanistica prilagođava glazbu, govori ovaj otočki pjesnik, koji ipak najviše voli zimu na Ižu.

– Ljeti je gužva. Zimi čujem da je Mirkova maška ulovila miša i da je Perina ekipa izgubila na briškuli. To su vijesti! To je lipota Iža.

A nastupi?

– Ja sve obrnuto radim. Kad me zovu, kažem: ‘Ča je vami, ne volim ja to.’ Ne namećem se, samo se odmičem. Zato sam u međuvremenu postao i odmetnik!, zaključuje Zvonimir kroz smijeh.