Patricia Jurišić i Anja Glavinić: 'Prevoditelji moraju konačno izaći iz magle'

Lica – neka nepoznata, a neka poznata dolaze na treće izdanje studentskog književnog festivala “LITaf”, koji je na rasporedu od 15. do 17. svibnja 2025. godine. Intrigantne teme, zanimljivi gosti i pregršt dobre zabave ponovno su potpis ovog festivala, koji iz godine u godinu oko sebe okuplja sve vjerniju publiku. Iako usredotočen na prevoditeljsku struku, te probleme i izazove s kojima se danas susreću prevoditelji književnih djela, uspješno balansira između praktičnih savjeta za studente, te predstavljanja zanimljivih književnih fabula.

Tema ovogodišnjeg festivala tako su “lica”, identiteti i životi pisaca i njihovih likova, ali i prevoditelja koji daleke priče i jezike čine dostupnima hrvatskoj čitalačkoj publici.

Sjeli smo zato s organizatoricama Anjom Glavinić i Patriciom Jurišić, koje, iako su napustile studentske klupe, te organizaciju festivala prepustile Studentskom zboru, i dalje pletu uspješnu priču spajajući književnike i prevoditelje.

Pomicanje granica

“Hrvatska književnost u svjetskoj književnosti” tako otvara festival 15. svibnja, gostovanjem Vande Mikšić, Romana Simića, Tomislava Kuzmanovića, te studenata Sveučilišta u Zadru i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Povodom prijevoda djela “Svjetska književna republika” autorice Pascale Casanove, Vanda Mikšić će u društvu Romana Simića i Tomislava Kuzmanovića, urednika časopisa “Relations”, raspravljati o tome gdje Hrvatska stoji u svjetskoj književnosti, koje su teme zanimljive stranim izdavačima, kako se hrvatski autori mogu pozicionirati na globalnoj sceni, te prema kojim kriterijima određena djela postaju dijelom svjetskog kanona.

– Bez ikakvog smo iskustva, samo kao konzumenti književnih sadržaja započeli našu festivalsku priču, koja je ove godine uistinu dobila pravi karakter. “Višejezična” – potprojekt Studentskog zbora također se vraća na festival, uz sudjelovanje svih studenata filoloških odjela Sveučilišta u Zadru.

Ove godine prevodi se zbirka kratkih priča Ante Zlatka Stolice. Već smo ih distribuirali studentima, kojima se ove godine pridružuju i zagrebačke kolege s Odsjeka za zapadnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Pružamo im i jedinstvenu priliku da o svojim prijevodima porazgovaraju izravno s Antom, čuju njegove impresije, te dobiju pokoji savjet, najavila je Jurišić, dok je Glavinić dodala kako su ove godine festivalu dali svježu perspektivu, kako kroz teme, tako i sudionike festivala. Svojevrsni je to nastavak samog “LITaf-a” fokusiran upravo na prevoditeljski neksus.

– Počinjemo biti provokativni i pomicati granice. Ove se godine zato i bavimo identitetima književnosti i svim aspektima koji ju oblikuju, kako od strane autora, tako i samog poimanja priče. Prokomentirat ćemo sve ono što je vidljivo i nevidljivo.

Govorimo o onom što je osobno i što je javno, te ćemo pokušati dati balans između identiteta iz perspektive autora koji stvaraju, te čitatelja koji čitaju, kroz poimanje sebe kroz priče, istaknula je Jurišić.

Identiteti pisaca i čitatelja

“Lica bez granica – Libido.hr: hrvatska erotska priča” uz Zorana Ferića, Senka Karuzu i Romana Simića, uz moderiranje Svena Popovića tako otvara vrata intimnoj tematici i erotici u književnosti, kao i izazovima prevođenja erotske književnosti, uz kulturna i društvena ograničenja i cenzuru.

Ovom temom, kao i debatom o queer licima Balkana, “LITaf” polako počinje probijati granice i otvarati se temama o kojima se rijetko priča. Književnost nije samo refleksija stvarnosti – ona je prostor propitivanja, rušenja granica i suočavanja s onim što društvo često prešućuje.

Trojica istaknutih hrvatskih autora – Zoran Ferić, Senko Karuza i Roman Simić – u svojim su djelima neumoljivi istraživači identiteta, bilo kroz prizmu muškosti, intimnih odnosa ili pak širih društvenih normi. Njihova proza često zadire u teme koje se percipiraju kao neugodne, tabuizirane ili provokativne, bilo da se radi o seksualnosti, nasilju, marginaliziranim pojedincima ili grotesknim aspektima ljudskog postojanja.

– Gdje stoji autor, a gdje počinju očekivanja publike. Kako konstruirati priču koja je odraz identiteta autora, a da bude provokativno i zanimljivo u našem kulturnom kontekstu, pitanje je koje ćemo postaviti, dodala je Glavinić.

“Lica svakodnevice” ove su godine Ante Zlatko Stolica i Goran Glamuzina, koji u svakodnevici i neprimjetnim detaljima skrivaju neispričane priče. Okupljeni autori pronalaze značenje u onome što često prolazi nezapaženo. Zbirka “Blizina svega” Ante Zlatka Stolice sastavljena je od malih, ali ključnih trenutaka koji zajedno tvore životnu cjelinu.

Goran Glamuzina pak u “Tihim kućama” istražuje intimu odnosa prostora, samoće i tišine koja nerijetko govori više od riječi. O suptilnosti, introspekciji i snazi tihih trenutaka s autorima će u Gradskoj knjižnici Zadar razgovarati Sven Popović. “Lica koja pamtimo” ženski su glasovi Ene Katarine Haler i Staše Aras, koje predstavljaju svoja najnovija djela – “Nevini” i “Suhozid”.

– Zanimljive su nam zbog svojih jakih ženskih likova, čiju perspektivu želimo istražiti. Za razliku od Ante i Gorana, koji njeguju ljepotu u svakodnevici, one se bave teškim tematikama, incestom i postranim mentalitetom, te ženskim identitetima, dodale su naše sugovornice, kazavši kako se, nakon prošlogodišnjeg seciranja “Malog Levijatana”, ove godine okreću kratkim pričama Ante Zlatka Stolice.

Studenti svakog od filoloških odjela tako su dobili jednu kratku priču, koje će potom uspoređivati i raspraviti sa samim autorom.

Jezične osobitosti

Dvije autorice donose pripovijesti o ženama koje su proživjele prošla vremena te o riječima koje nikada nisu izgovorene. Ena Katarina Haler u romanu “Nevini” istražuje složenost ljudskih odnosa u vremenima moralnih izazova, dok Staša Aras u djelu “Suhozid” pripovijeda o ženama koje nastoje preživjeti Drugi svjetski rat na dalmatinskom otoku, balansirajući između gladi, straha i rijetkih trenutaka svjetla i nade. Njihove priče govore o ženama koje su oblikovale našu stvarnost, a čije snage, gubici i borbe odjekuju kroz generacije.

– Najvećim se doživljajem do sada pokazalo prevođenje na latinski jezik, koji balansira između nepostojećeg jezika i revitalizacije elitizma.

Danas, iako živimo u modernim vremenima, autori, kada žele dobiti na važnosti svog djela i dalje se okreću korištenju latinskih izraza. Jezik je to koji postoji kao elitna stavka, provokativan je u svojoj nepromjenjivosti, smatra Glavinić, dok Jurišić kaže kako prevoditi na latinski znači vratiti se na početak jezika.

– Sam je po sebi malog vokabularnog opusa, istovremeno je svjetski jezik i nije, misli Jurišić.

– Latinski je “persona non grata”. Tu je, prisutan je, ali se ne koristi, iako ima veliku važnost za svjetsku povijest, dodala je Glavinić.

“Nevidljivo postaje vidljivo: Queer lica Balkana” s Denisom Ćosićem i Larom Mitraković donose na pozornicu lica koja su do sada bila skrivena. Predstavljanje queer književnih antologija u kojima proza i poezija grade mostove između prošlosti i budućnosti, intime i aktivizma, onog osobnog i onog svima poznatog.

Priče koje su se dugo morale šaptati, glasno odjekuju sa stranica antologija “Rušenje četiri zida: Antologija regionalne queer poezije” i “Queer Balkan!”.

Društvo i individualizam

– Govoriti o cenzuri i autocenzuri, te ideologiji tijekom prevođenja provokativnih djela iznimno je zanimljivo s našeg aspekta, jer zadatak nam tijekom prevođenja svakako nije svoja ideološka stajališta unijeti u prijevod, istaknula je Jurišić, kazavši kako se prevoditeljeva razmišljanja nesvjesno mogu uplesti u priču koju prevodi.

– Poetski epicentar donosimo kroz queer književnost u balkanskom kontekstu. Zadnja je sekcija zato oprečna individualiziranoj queer poeziji, jer Robert i Sandra sa svojim blagim elementima noira donose priču o društvenoj zbilji, najavila je Glavinić.

“Lica u magli: Društvena stvarnost u književnoj fikciji” kroz likove Roberta Nezirovića i Sandre Antolić govore o pričama koje inače pune stranice crnih kronika, no one su u romanima samo pukotina kroz koju se proviruje u srž hrvatskog društva. “Svećenik i demoni” Roberta Nezirovića samo je naoko klasičan krimić, dok ćemo iz razgovora o romanu “Hrvatska mati” Sandre Antolić saznati da li je to priča o nestanku ili je nestanak tek početak puno zamršenije priče.

Kroz izvrsnu suradnju s volonterima proširili su organizacijski odbor festivala, koji je za ovu godinu pripremio uistinu sadržajan program. Temu, priznaju, uvijek imaju, pa tako već razmišljaju o sljedećoj godini. Nakon što su prije tri godine, na samom početku festivala, fokusom na književnim i prevoditeljskim počecima odškrinuli vrata, sada polako traže niše koje vrijedi bolje predstaviti.

– Fokus nam je na mladim autorima, jer najbliže je to studentima, kao i mladim autorima koji se još uvijek nisu isprofilirali. Temu smo već znali krajem prošlog ljeta, te smo na jesen počeli slagati program. Tema lica, identiteta, rodnosti i seksualnosti sama je po sebi niša, tako da smo iščitavanjem brojnih djela došli do finalnog programa. Program smo ove godine digli na viši nivo, drži Jurišić.

Zvučni zid

– Ovaj smo put probili zvučni zid i okrenuli se nešto apstraktnijim temama. Program je sada na dobroj festivalskoj razini, poručila je Glavinić, kazavši kako su željeli isprovocirati publiku temama o kojima se rijetko govori, ali i privući novu.

Tema razgovora polako je skrenula prema čitalačkim navikama, naročito mladih, koje Glavinić i Jurišić nadaju odgajati kroz kvalitetan program koji će nuditi u godinama pred nama. Cilj im je, pojašnjavaju, studentima dati prave savjete i mogućnosti koje mogu iskoristiti u svojoj budućoj karijeri, objasniti im kako premostiti nepoznanice između izdavača i prevoditelja, te u budućnosti nagrađivati najbolje mlade prevoditelje.

– Prevoditelji su uvijek u sjeni, tek ponekad istaknuti na omotima knjiga. Bili su i ostali nedovoljno vidljivi. Čitatelj malo pozornosti obraća na prevoditelja djela koja čita. Fascinira nas znati koliko je i što mijenjano u odnosu na izvorno djelo kako bi se prilagodilo postavkama hrvatskog jezika. Poanta je da prevoditelji izađu iz magle, poručila je Jurišić.

Iznimke su jedino, poručuju, djela prevedena s jezika koji su rijetko prisutni u našem društvu i književnosti.

– Autori koji su sinonimi za određenu književnu formu općenito za sobom povlače i veći teret prevođenja, te se najčešće prevode iz izvornika, kazala je Glavinić, dok Jurišić misli kako se hrvatsku književnost tek treba pozicionirati u svjetskom književnom kanonu.

– Najviše se čitaju prijevodi s engleskog jezika. Velika je gužva zato među prevoditeljima s engleskog, u odnosu na ostale jezike, jer se anglofona književna djela odmah smatraju većim uspjesima od ostalih, rezimirala je Jurišić, dok je Glavinić zaključila kako je književnost vrsta međuigre između biznisa i umjetnosti.