Mladi književnik iskreno o procesu nastajanja njegovih fantasy svjetova te potrebi za novim pristupom lektiri za mlade

Nedavno je u Gradskoj knjižnici Zadar, u okviru programa »Palača riječi – susreti s književnicima« na Odjelu za mlade gostovao zagrebački književnik Sven Popović. Tijekom svog susreta s mladim i starijim zadarskim čitateljima predstavio je svoj treći književni naslov, a drugi roman »Mali i Levijatan«, koji je objavljen prošle godine u izdanju Mozaik knjiga.

Poznat po svojim prethodnim radovima, uključujući književni prvijenac »Nebo u kaljuži«, koji je objavio 2015. godine u nakladi Meandarmedia, te roman »Uvjerljivo drugi«, iz 2018. godine, objavljen u nakladi Fakture.

Sven Popović diplomirao je komparativnu književnost, engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Osim što piše književne i glazbene kritike za razne časopise i portale, bavi se i prevođenjem.

Također je jedan od osnivača programa »TKO ČITA?« koji se bavi afirmacijom mladih autora, a dvije sezone je bio urednik istoimenog zbornika. Njegove kratke priče uvrštene su u nekoliko zbornika i antologija, među kojima se izdvaja »Best European Fiction« iz 2017. godine.

Njegovi su radovi prevedeni na engleski, njemački, poljski, katalonski, makedonski i rumunjski jezik, a prošle godine kod američke nakladničke kuće Dalkey Archive Press objavljen je prijevod njegove zbirke priča »Nebo u kaljuži« pod naslovom »Last Night«.

Put do američkog prijevoda

U razgovoru nam je, između ostalog, otkrio zanimljiv put do američkog prijevoda, koji je započeo ni manje ni više susretom s Johnom O’Brienom, osnivačem ove kultne američke nakladničke kuće.

– John je u međuvremenu preminuo, ali je njegova ostavština golema. Stvarno se trudio da stavi svjetlo reflektora na »male književnosti«. Prijevod je napravio Vinko Zgaga, čovjek koji mi je na faksu držao jezične vježbe, a sada mi je jedan od najboljih prijatelja.

Načekali smo se da prijevod izađe, ali eto, vani je i solidno se čak prodaje. Moram reći da sam iznenađen, započeo je mladi književnik.

Njegov drugi roman »Mali i Levijatan« pršti maštom i zaigranošću, a kako navodi, to je oduvijek bio njegov način stvaranja. Iako je ovo njegova druga fantasy knjiga, kaže kako je napravio svojevrsni odmak u odnosu na prvu.

– U prvoj knjizi bilo je više magijskog realizma, a ovo je prvi put da sam napisao »čistokrvni« fantasy. Mašta mi je sve u životu. I danas se igram. Svaka dobra umjetnost je, zapravo, igra. Sviđa mi se što se u kazalištu kaže »igra«, a ne »gluma«.

Odmah se vidi kad je netko u grču dok piše, a meni je najvažnije da tekst teče, da vrluda. Ne zanimaju me pametni tekstovi ni oni koji ganjaju Nobelovu nagradu, govori Sven kroz smijeh.

Prije nego što je počeo pisati kaže da mu je najprije došao – ritam.

– Znao sam kako rečenica treba zvučati, ali nisam imao riječi. Michelangelo je govorio da oslobađa skulpture iz kamena, i kod mene je bilo slično – najprije je došao ritam, a onda su se pojavile riječi i priča je krenula. Ritam mi je jako bitan.

Prvu knjigu sam počeo pisati kroz asonancu, aliteraciju… Nisam imao pojma kamo će me to odvesti, samo sam pratio likove i nadao se najboljem, priča mladi autor u čijim se knjigama nerijetko mogu pronaći i glazbene reference.

U knjizi »Mali i Levijatan« zvijezde zauzimaju posebno mjesto, a Sven nam je otkrio da su mu zvijezde od djetinjstva bile izvor fascinacije.

– Knjiga »Nebo nad nama« bila je jedna od prvih koja mi je dospjela u ruke. Oduvijek su me fascinirale priče koje se vrte oko zvijezda. Kad smo kao ljudi prvi put pogledali u noćno nebo, rodile su se legende, mitovi…

Priče su te koje nas povezuju, sve drugo je samo propaganda. Priče su ono što nas čini ljudima – zato su zvijezde tamo, ističe.

Kreativni proces

Osim zvijezda, posebno mjesto u knjizi zauzimaju i životinje – odnosno, likovi nose imena po životinjama ili čak predmetima. Budući da većina imena u romanu ima takvo porijeklo, upitali smo ga je li to uobičajena praksa u fantasy žanru ili njegova osobna posveta životinjama.

– Obožavam mačke. Mačke su posebne, one su nas pripitomile, a ne mi njih. Mačke se zapravo nikad ne mogu potpuno pripitomiti. Možda je to bilo češće u starijem fantasyju, dok je suvremeni fantasy danas više politički angažiran.

Primjerice, Kos i Vrana, dva brata blizanca, dobili su imena samo po boji svoje kose – jedan je pametan pa je Vrana, a drugi cvrkuće kao Kos. Imao sam dva cimera koji su bili toliko »umišljeni« da su mislili kako su likovi nastali po njima, ali nisu!, priča Sven kroz smijeh.

Iako je isprva počeo pisati poeziju, otkriva kako je prije svega ono što mu leži – proza.

– Jedan kolega mi je rekao da treba osvijestiti vlastite kapacitete, a ja sam to i napravio – i shvatio da jednostavno nisam dobar u tome, priznaje Sven dodajući kako većinu vremena i dalje čita poeziju.

Govoreći o svom kreativnom procesu kaže kako jako voli započinjati i završavati.

– Uvijek znam početak i kraj, ali srednji dio mi je uvijek tlaka. Sjajna spisateljica Lana Bastašić jednom mi je rekla da ono što radimo nije proizvod, nego proces – jer to voliš, i možda će nekom, u nekom trenutku, nešto značiti. Sjedneš i kljucaš, jednostavno je.

Ponekad napišem petnaest stranica i onda shvatim da ništa ne valja, iskreno će Sven, koji je posljednju knjigu pisao gotovo četiri godine, a koja broji 344 stranice. U tom procesu, kako ističe, veliku podršku mu je pružio prijatelj i urednik Andrija koji je napravio odličan posao te mu je to ujedno prva knjiga iz edicije »Bura«.

U najnovijoj knjizi »Mali i Levijatan« neki odnosi, posebno oni roditeljski, dolaze više do izražaja, pa se ovaj mladi autor osvrnuo i na svoje roditelje.

– Moja majka Ljiljana je arhitektica s izraženim ukusom za umjetnost. Oduvijek je željela da budem intelektualno znatiželjan – puštala mi je od malena filmove David Lyncha i uvodila me u taj svijet.

Lik majke u romanu, sa svojom toplinom i mudrošću, baziran je upravo na njoj. Dok majka čuva svu ljepotu i čuda svijeta, otac je taj koji nastoji sve kontrolirati. No, to nije bazirano na mom ocu, poznatom književniku Edi Popoviću.

On me odgajao da budem britak, taman koliko treba. Imao sam sreće s roditeljima – nisu me gurali kroz nikakva vrata, ali su uvijek bili tu da me podrže ako sam ja htio proći kroz njih, ističe Sven, te dodaje kako je bio izrazito privilegirano srednjoklasno dijete.

Lektira bez pritiska

Nadalje, otkriva da su svi likovi u romanu u popunosti ili barem dijelom bazirani na stvarnim ljudima, pa mu tako prijatelji nerijetko znaju reći »to se nije baš tako dogodilo«, na što im on odgovara kroz smijeh kako nije reportaža, nego fikcija.

Budući da piše uglavnom za mlade ima vrlo jasno mišljenje o lektirama i kako doprijeti do mladih.

– Lektira nas zapravo učini da mrzimo književnost, a ne da uživamo u čitanju. Ponekad se bavimo nečim poput dvostruko rimovanog stihovanja, a ne objašnjavamo mladima zašto je nešto važno, kao što je primjerice pitanje zašto je Judita tiskana ili zašto je nastala.

Mislim da bi trebalo početi s modernim djelima, neka to budu suvremeni autori, bilo tko – samo nemojte ih tlačiti. Primjerice, Don Quijote je genijalan, ali dati ga u drugom srednjem razredu kao prvi pravi roman, to nema smisla, kaže ovaj književnik za mlade te ističe kako nije realno očekivati da svi učenici razumiju teške književne tekstove.

– Malo tko će imati kulturne i intelektualne kapacitete da to shvati u tim godinama. Teško je očekivati od njih da uživaju u knjigama koje nisu čitali ni profesori, ni njihovi roditelji.

Trebalo bi stvoriti kulturu čitanja i pristupiti mladima bez patroniziranja. Ne treba ih gnjaviti s dosadnim knjigama, samo im treba omogućiti da sami otkriju užitak u čitanju.

S druge strane, ovaj je književnik optimističan kada je riječ o popularnosti fantasy žanra među mladima te vjeruje da bi njegova posljednja knjiga mogla pronaći svoje mjesto u lektiri. Također, otkriva kako se prijavio na HAVC za razvoj scenarija u nadi da bi njegov roman mogao doživjeti ekranizaciju, budući da mladi vole gledati takve sadržaje.

– Luka Rukavina, redatelj prvog hrvatskog 3D animiranog filma »Cvrčak i mravica« pristao je biti režiser, dok je ilustratorica i umjetnica Klasja Habjan pristala biti kreativna direktorica. Ako dobijemo sredstva za razvoj scenarija, to bi bilo fantastično.

Trebalo bi jako puno ulaganja jer knjiga sadrži mnogo detalja, opisa i dijaloga, dakle, ima potencijal za tu dinamiku da bi se moglo ekranizirati primjerice u neku seriju, govori Sven.

Generacijski jaz

Također, za kraj razgovora otkriva kako trenutačno radi na novoj zbirci priča koja se zove »Kad smo posljednji put bili mladi«.

– Jedna od važnijih lekcija za milenijalce jest spoznaja da ste i dalje mladi u svojim tridesetima – samo što većina vaših prijatelja to više nije. Središnja priča ove zbirke je »O drugoj mladosti« te istražuje upravo to – drugu polovicu mladosti ili, u nekim slučajevima, njezino produženo trajanje.

U jednom trenutku ste dio mladenačkog pokreta, sve vam se čini dostupnim; u sljedećem, mlađa generacija ismijava vaš žargon, glazba vaše mladosti proglašena je klasičnom ili retro, a vi više nemate onu energiju koju ste nekad imali, priča ovaj milenijalac koji se u toj priči upravo bavi generacijskim jazom, ali i međugeneracijskom solidarnošću.

– Dok su milenijalci vrijedno radili, učili i prosvjedovali, generacija Z (ili »Zoomeri«) rano je shvatila pravila igre (možda i prerano) i prepustila se čistom eskapizmu. Taj kontrast stvara dinamiku i sukobe u priči, ali i donosi dirljive trenutke međugeneracijskog povezivanja, dodaje Sven te opisuje radnju.

– Ovo nije samo priča o generacijama i njihovim načinima života. Jedan od ključnih događaja je pojava misteriozne radijske postaje koja emitira isključivo u ponoć, s ponedjeljka na utorak, na frekvenciji 101 MHz.

Glavni lik postaje svojevrsni detektiv, pokušavajući otkriti tko stoji iza radija, pojašnjava Sven te dodaje kako će priče u ovoj zbirci biti raznolike, kako stilski, tako i žanrovski, ali uvijek – suvremene.

U jednoj priči protagonist se useljava u IKEA-u jer si više ne može priuštiti najam; u drugoj pratimo val osvetničkog nasilja iz perspektive pripovjedača, gdje ljudi ubijaju (uglavnom) nekažnjene kriminalce na isti način na koji su ovi ozlijedili ili ubili svoje žrtve.

– Bit će i toksičnih ljubavnih odnosa koji nekako ipak funkcioniraju, kao i priče o predmetima (poput čarapa u perilici rublja) koji misteriozno nestaju iz stana, te o vilama i sličnim silama koje stoje iza tih pojava, najavljuje ovaj svestrani književnik za mlade.