Nives Barišić Badunić: 'Feminizam je često sinonim za samoživu, muškobanjastu ženu koja mrzi muškarce'

Knjiga »Žene koje vrište u sebi« sjajna je drama, priča koja zahvaća u brojne sfere hrvatskog društva, a autoricu tog romana, uglednu hrvatsku dramaturginju i književnicu za djecu Nives Barišić Madunić, pitamo što je presudilo u odluci da s područja dječje književnosti i dramskog načina izražavanja krene i u prozu te na »teren« starijih čitatelja.

– Presudila je sama priča i taj nutarnji nagon za pisanjem. Kao dramaturginja, autorica sam brojnih tekstova za odrasle izvedenih na radiju, a poneki i u kazalištu, ali proza, za razliku od drame, pruža mogućnost da se raspišete. Ova priča koju sam željela ispripovijedati tražila je od mene da se okušam u romanesknoj strukturi.

Je li vam taj prijelaz bio težak? Pretpostavljam da nije lako iz svijeta dječje pozitive – koja bez obzira na sve probleme ipak prevladava u toj životnoj dobi – prijeći na područje gdje često prevladava tuga, bol, patnja…

– Ono što je istovjetno u mom pristupu tekstu za djecu i tekstu namijenjenom odrasloj publici jest inicijalna točka iz koje sve nastaje. Ja uvijek polazim od određenog problema koji želim rastvoriti pisanjem. U romanima za djecu govorim o onome što mislim da je važno za tu dob – razgovor s odraslima, predrasude, strahovi, agresivnost, ruganje, a onda te probleme umatam u zanimljivu, dinamičnu, detektivsku priču.

Isto se dogodi i kada odlučim pisati za odrasle. U dramama, a sada i u romanu, otvorila sam brojne probleme iz kojih su se rodili likovi koje sam potom povezala u zajedničku pripovijest. Kod mene priča diktira i formu pa ne mogu govoriti o nekom osobitom problemu u prelaženju od jednog čitateljskog uzrasta do drugog i iz jednog formata u drugi. Osim toga, kao dugogodišnja dramaturginja u dramskom programu Hrvatskoga radija bavim se podjednako tekstovima za djecu i za odrasle.

Patrijarhalno društvo

Što je prevladalo u odabiru teme vezane uz nezavidan položaj žena u kod nas još uvijek patrijarhalnim odnosima određenom društvu?

– Moja osobna zapitanost koliko sam svjesna položaja žena i koliko prihvaćam stvari koje ne bih smjela prihvaćati. Iz te osobne zapitanosti rodila se i spoznaja da u našem, kako kažete još uvijek patrijahalnom društvu, brojne žene prihvaćaju, čak i ohrabruju pa i štite taj i takav sustav. Mnoge će žene same reći da nisu feministkinje, da to ne žele biti, da žele biti majke, da se žele udati, da vole peći kolače, da se vole uređivati, kao da je sve to u suprotnosti s feminizmom. Često su uvjerene da im feminizam sve to brani.

U današnje vrijeme, nažalost, feminizam kao pojam još uvijek je i prečesto sinonim za samoživu, muškobanjastu, vjerojatno homoseksualnu ženu koja mrzi muškarce. Nevjerojatno, ali zaista je tako. Nakon tolikih knjiga, istupa, govora, borbi… same žene često se boje feminizma. U knjizi »Svi bismo trebali biti feministi i feministkinje« autorica Chimamanda Ngozi Adichie vrlo jednostavno objašnjava u čemu je bit ravnopravnosti žena i muškaraca. Ne radi se o dominaciji i moći, radi se o poštovanju i uzajamnosti. Kada bi to bili temelji našeg međuodnosa, muškarci i žene bili bi neupitno ravnopravni. Dokle god muškarci ženama pomažu, a žene im za to zahvaljuju, one nisu ravnopravne.

Dokle god su krive za nasilje zbog svojega izgleda, predugoga jezika, pogrešne haljine – žene nisu ravnopravne. Dokle god dolaze na visoke položaje u kompanijama i politici zato što se time popunjavaju kvote koje bi trebale jamčiti ravnopravnost – žene nisu ravnopravne. I zbog svega toga trebaju vrištati na glas. No sudeći po susretima na kojima razgovaram s čitateljicama još je previše žena u ovom našem patrijarhalnom društvu koje vrište samo u sebi. Ako mi žene nećemo pisati o tome, tko će? I trebamo li uopće glasnogovornike? Nije li bilo dosta čak i patroniziranja s najboljim namjerama?

Katarza

Kako ste došli na ideju »složiti« priču o životu četiri po mnogočemu različite žene koje »vrište u sebi«?

– Lorna je socijalna radnica i ima 55 godina, nezadovoljna je načinom na koji se odvija njezina svakodnevica, Tajra je tridestogodišnja psihologija koja spašava druge, ruši prepreke, penje se na barikade, a pri tome ne zna kako spasiti vlastiti život, Urša je umirovljena harfistica koja jedva spaja kraj s krajem gladujući, a Tina, najmlađa od njih, majka dvojice sinova, izložena je obiteljskom nasilju. Sve četiri žene svatko od nas može pronaći možda i u svojemu susjedstvu, a problemi koji određuju njihovu svakodnevicu problemi su ovoga društva u cjelini. Preko njih govorim o društvu, a spajajući njihove životne priče pripovijedam priču koja oblikuje radnju romana. Kada Tina dođe u Centar za socijalni rad, a Lorna odluči naučiti svirati harfu, životi ovih četiriju žena se povezuju.

Koliko je trajao i kakav je bio proces istraživanja i rada na pripremi, a kakav sam proces izrade teksta?

– Ja se uvijek jako dugo pripremam prije nego što sjednem i počnem pisati. Proces slaganja karaktera glavnih junaka iIi same priče dugotrajan je. Ima nečeg dramskog u mom promišljanju likova. Drama se događa u trenutku pucanja, a rezultat je svega onoga što se rodilo i dogodilo puno ranije, ali u dramskom tekstu nema mjesta za objašnjavanje svega toga. Ja sam u ovom romanu na isti način gradila svoje likove tražeći izvorište tog zatomljenog krika u njima. Radnja romana događa se u prilično kratkom vremenskom odsječku. Kroz samo dva, tri mjeseca. No sve su junakinje pred osobnim raspadom. Promjena koja im se događa rezultat je potrebe i svijesti o vlastitom emotivnom stanju. Kažu da se knjiga čita u dahu, s puno prepoznavanja i empatije za ono što je snašlo junakinje te premda nema nekih velikih pomaka i ti mali koji se događaju čitateljima daju onaj dramski katarzičan osjećaj na kraju kada zaklope knjigu. Valjda je to ono dramsko u meni što onda određuje i moj stil pripovijedanja.

Dugo istraživanje

Zahvatili ste u brojna područja suvremenog života u Hrvatskoj (nasilje nad ženama, rad socijalnih ustanova, braniteljska populacija i PTSP, pitanja nacionalizma i rasizma…). Je li i tu trebalo istraživati, ili stvarnost bez nekog posebnog truda pruža čak i previše »materijala«?

– Da, zbog ovoga romana dugo sam istraživala i funkcioniranje Centara za socijalni rad, iskustva žena s nasiljem u obitelji, razloge zašto odlazak nije opcija i događa se tek iznimno, a ne u pravilu, morala sam istraživati i učiti kako se svira harfa, a mnogo sam se bavila i nasiljem kao opravdanjem za traume koje društvo nije znalo zaliječiti i to ne samo kod braniteljske populacije. Knjiga je nastajala tijekom pandemije. Putem interneta stupila sam u kontakt s osobama koje su mi pružile stručnu pomoć, koje su potom čitale dijelove teksta i ispravljale činjenične pogreške. Stvarnost je ishodište – novine, društvene mreže, YouTube, komentari ispod članaka ili videa bili su mi neiscrpan izvor informacija. Ponekad sam se osjećala jako loše zbog svega što sam tako saznala o ljudima i društvu kojemu i sama pripadam. Nakon što sam završila roman ostavila sam ga punih godinu dana da odleži, a kada sam ga ponovo pročitala promijenila sam redoslijed poglavlja i unijela neke izmjene i tek tada potražila izdavača.

Jeste li zadovoljni svojim prvim romanom za odrasle te planirate li i dalje raditi u ovom obliku proze?

– Ovim sam romanom dala ono što sam u ovom trenutku mogla dati i pri tome sam napisala roman kakav bih i sama voljela pročitati. Izdavača sam potražila tek u trenutku kada sam samoj sebi rekla da je to to i da više nemam što raditi s tim tekstom. Jako sam zadovoljna prijemom teksta. Prošlo je godinu dana otkako je roman tiskan, a on je još uvijek među najčitanijim naslovima u knjižnicama, susreti na koje odlazim su brojni i uvijek vrlo emotivni, čitateljske reakcije na roman su izvrsne, uvijek me pitaju spremam li nešto novo i raduju se kada kažem da se nešto »kuha« u mojoj glavi. Za nekoga tko je objavio tek prvi roman za odrasle takav odaziv čitateljica i čitatelja je prekrasan. Konačno, ušao je i u finale Nagrade »Gjalski«. A za naše uvjete roman se i prilično dobro prodaje.

Pisanjem se bavim cijeli svoj život, u prozu sam zakoračila s romanima za djecu, a ovaj novi korak prema odraslima ohrabrio me je i sasvim sigurno nastavit ću, samo bez pritisaka i očekivanja, i tek kada novi rukopis bude zreo pustit ću ga od sebe.

Autor: Marinko Krmpotić