Nena Lukin: Pišem izravno, jednostavno i bez skrivanja

Službenica za zaštitu prognanika i izbjeglica, stručnjakinja za krizne situacije i promatračica izbornih procesa Nena Lukin trenutačno je uzela predah od posla i fokusirala se na spisateljstvo i pisanu riječ. Nedavno je predstavila je svoju prvu zbirku priča »Kuća babe Venke« u kojoj donosi priče koje su nastajale godina iz osobnih sjećanja, putovanja, kako stvarnih tako i onih zamišljenih, obiteljskih odnosa, ljubavi, odlazaka i povrataka.

U razgovoru nam je otkrila više o počecima pisanja, radionicama kod Vere Vujović, jeziku svojih priča, važnosti prostora i sjećanja, kući Babe Venke, Africi, poeziji, književnim uzorima, grafičkom oblikovanju knjige te reakcijama publike nakon promocije u Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar koja je bila dupkom ispunjenja.

Jednostavnost i pitkost teksta

Kako kaže, ozbiljnije se pisanjem počela baviti oko 2011. godine, kada je počela redovito odlaziti na radionice pisanja kod Vere Vujović, koja je ujedno mentorica i urednica njezine zbirke. Bilo je to oko 2011. godine. Od tada je redovito odlazila na radionice gdje je brusila jezik, stil i način pisanja, a kako sama kaže, bio je to nekakav okvir za daljnji rad.

Govoreći o vlastitom stilu, ističe da joj je prije svega važna »jednostavnost i pitkost teksta«.

– Mislim da to može čitati i netko tko nijednu knjigu u životu nije pročitao jer su moji tekstovi neposredni. Kod mene je tekst i govorni, s natruhama kaljskoga govora, osobito u dijelovima koji se tiču mog djetinjstva, pojašnjava Lukin.

U drugim pričama, dodaje, dijalekt nije toliko naglašen, ali se u tekstove prirodno upleću jezici koje je učila i kojima se služila u različitim razdobljima života.

– Studirala sam jezike i učila neke druge jezike, pa su se oni u određenim razdobljima mog života prirodno upetljavali u moje priče. Nije to prenaglašeno, ali provlače se engleski, portugalski, talijanski, njemački, pa čak i svahili, objašnjava autorica.

Druga važna osobina jezika, kaže Lukin, jest prisutnost regionalnih i kolokvijalnih izraza, ali i psovki.

– Urednica u predgovoru piše upravo o tome. Ima puno regionalnih izraza, kolokvijalizama, ima i psovki koje ona, recimo, ne voli. Pokušala sam ih na njezin nagovor na nekim mjestima zamijeniti nečim blažim, ali nije išlo. Jednostavno nije išlo, jer to nije bilo prirodno, to nije ono što bi čovjek u tom trenutku izgovorio. Na kraju je odlučila da ništa ne mijenjamo, nego da jezik ostane takav kakav jest. Ona je to povezala sa slobodom o kojoj pišem na razne načine, pa je tako ostala i ta sloboda u jeziku, govori Lukin.

Kolektivno sjećanje

Posebnost zbirke jest i kazalo mjesta. Ono je, kaže autorica, nastalo spontano.

– Kad je zbirka nastajala i kad smo počele slagati finalnu verziju, počela sam u bilježnicu zapisivati koja se sve mjesta spominju. Vera je rekla: »Izvrsno, napravi od toga kazalo i neka to bude dio zbirke«. Pobrojala sam više od 133 lokacije. To ne znači da je riječ o 133 grada. Samo Kali imaju više lokacija, Zadar također, tu su i Rio de Janeiro, Venecija, Zambija, Pariz… U nekim pričama neko se mjesto samo spomene, primjerice prijateljica iz Kanade, ali sam i to stavila radi kurioziteta. Ne znači da sam fizički bila na svim tim mjestima. Spominju se, primjerice, Gaza i Auschwitz, a ondje nisam bila, nego se pojavljuju u kontekstu neke priče, pojašnjava nam autorica.

U pričama se snažno osjeća duh podneblja, mentaliteta i kolektivnog sjećanja.

– Mislim da je to stvarno tako. Tu su i kolektivna sjećanja i sjećanja na neka mjesta koja više ne postoje, osim u našim uspomenama, ističe Lukin, koja je to sačuvala i kroz pisanu riječ.

U tekstovima se pojavljuju i brojne reference iz popularne kulture, osobito one koje obilježavaju generacije odrasle 70-ih i 80-ih godina.

– Stavljale smo fusnote ondje gdje je trebalo, ali meni nije palo na pamet da današnja mladež možda ne zna što su »Dvojni C«, tko je Kalimero ili tko je Sandokan. Sandokan je bila serija koju smo mi opsesivno gledali kao mali. Išla je nedjeljom ujutro i to se gledalo. S roditeljima sam odlazila na drugi kraj grada kod njihovih prijatelja koji su imali televizor u boji, samo da bismo gledali Sandokana u koloru. To je bilo veliko. Skupljali smo i sličice iz »Povratka otpisanih«, serije koja se bavila Drugim svjetskim ratom. To su mali detalji koji te odmah katapultiraju u prošlost ili mladost, ako pripadaš toj generaciji, prisjeća se ova Zadranka dodajući kako se u zbirci referira i na film »Moja Afrika«, čiji soundtrack ju i danas inspirira.

Poezija u Africi

Dodaje kako svaka generacija ima svoje kultne filmove i serije.

– Imam jednu priču koja nije ušla u ovu zbirku, možda će ući u neku drugu, a tiče se »Briljantina«. Točno mogu pratiti generacije kojima je »Briljantin« bio film generacije, pa onda »Flashdance«, pa nakon toga »Dirty Dancing«. To su kultni filmovi o kojima se pričalo u školskom dvorištu, priča autorica zbirke priča.

Prema kraju zbirke pojavljuju se i strani prostori, druga podneblja i iskustva. Međutim, autorica naglašava da čitatelji ne trebaju očekivati putopisne priče iz Afrike.

– Uvijek sam naglašavala da ne bih ljude navela na krivi trag. Neka ne očekuju velike priče iz Afrike. Mislim da će to tek doći. Kad sam bila u Africi, više sam pisala poeziju. Te poezije ima za dvije zbirke i to je nešto sljedeće, otkriva nam.

Poezija se, kaže, pojavila i kroz radionice pisanja, osobito one na kojima su obrađivali pjesme Mary Oliver.

-​ Vera bi nam dala neki poticaj, primjerice stih ili naslov iz pjesme i onda bismo pisali. A kad sam radila u Africi, zbog ritma posla, dinamike i težine svega, najjednostavnije mi je bilo pretočiti se u poeziju. Poezija je kondenzirana. Sve što osjećaš izbaciš u tri stiha. Nemaš vremena za duge priče. Ona je zato jača, žešća i lupa u sridu, jasno će Lukin.

Vjeruje da će i njezina poezija, kada bude objavljena, biti neposredna, direktna, jednostavna i pitka.

– Ima pjesnika koji uživaju u metaforama, u tome da čitatelju ostave prostor da se sam probija kroz stihove i stvara značenje. Kod mene toga nema. Kod mene je: što na umu, to na drumu. Nema puno razmišljanja o tome što je pjesnik htio reći, govori nam ova spisateljica kroz smijeh.

In medias res

U spisateljskoj grupi, dodaje, bila je poznata po tome što odmah prvom rečenicom ulazi u središte stvari.

– Odmah sam skakala u sve. In medias res, jasno će Lukin koja je takva i u razgovoru.

Priče u zbirci nastajale su u različitim razdobljima. Neke su napisane i prije radionica.

– »Kuća Babe Venke« nastala je 2007. godine. Sjećam se da je to bilo prije mog odlaska u Brazil. Bio je to nekakav san. Probudila sam se u pet ujutro i zapisala ga. Iz toga je nastala ta priča. Druge su nastajale poslije, a zbirka je u ovom obliku, više-manje, postojala već dvije godine. Samo nisam imala vremena posvetiti joj se, nisam imala fokus. Posao, putovanja, misije, egzistencija – sve mi je drugo bilo važnije. A onda sam se vratila u prosincu i odlučila: sad ću raditi na svojoj zbirci. I sve se dogodilo vrlo brzo, u dva mjeseca, prisjeća se novopečena književnica.

Priča o kući Babe Venke, otkriva Lukin, na neki je način obilježila cijelu zbirku.

– Dosta je tu bjegova od kuće, vraćanja, života vani, traženja doma u drugim podnebljima. Mislim da je ta kuća simbol i metafora. Kuća Babe Venke meni je bila važna jer smo mi ostali bez te kuće. U ostavinskoj raspravi otišla je na drugu stranu i to je meni bio veliki šok. Bila sam tinejdžerica, možda sam imala 12, 13 ili 15 godina, ne znam točno. Ondje sam provodila sva ljeta, i ne samo ljeta. Odjednom je to istrgnuto iz života i više nemaš pristup. Mi doslovno više nismo imali gdje doći u Kali. To me, valjda, negdje unutra ranilo, a da toga nisam bila ni svjesna. Zato sam odlučila cijelu zbirku posvetiti njoj, iskreno će.

Ženska linija

Pritom ističe i ironiju činjenice da kuća nikada formalno nije pripadala Babi Venki.

– Nije se nasljeđivala po ženskoj liniji. A ja sada kroz ove priče imam osjećaj kao da je ponovno vraćam Babi Venki i cijeloj toj ženskoj liniji. Na neki način ona sad više nije moja, nego pripada njima, govori autorica.

Kao okosnicu zbirke ističe slobodu, ali priznaje da je urednica Vera Vujović to sažela bolje od nje same.

-​ Urednica Vera moju priču priča bolje od mene. Koliko god to zvučalo nevjerojatno, ona točno zna gdje u tekstu fale tri točkice. Rekla je da je okosnica zbirke sloboda, neka oda slobodi, bezbrižan odnos prema životu i vjera u život. Vjera da će na kraju sve završiti dobro, kaže Lukin.

Na promociji je govorila i Marija Ivoš, osoba koja je imala važnu ulogu u njezinim prvim književnim koracima.

– Moj prvi objavljeni tekst bio je u »Vedrim danima«. Mislim da sam tada bila u šestom ili osmom razredu. Kod profesorice Ivoš išla sam na literarnu sekciju. Ona je prepoznala tu ljubav prema pisanju i poticala nas. Mislim da je i tada jedan moj rad bio objavljen, ali više se ne sjećam gdje – možda u »Modroj lasti« ili nekom zborniku literarnih radova, prisjeća se Lukin dodajući kako se sjeća samo da je i tada bila riječ o slobodi.

Osim pisanja, čitanje je, kaže, od djetinjstva bilo njezin važan prostor.

– Tamo gdje je danas Kneževa palača bila je knjižnica i poseban ogranak dječje knjižnice. Imam sliku kako prolazim ispod onih lukova i čitam sve što mi dođe pod ruku. Tada su to bili Agatha Christie, Karl May, »Blago na Srebrnom jezeru«, »Winnetou« i slične knjige. Znam da sam kao djevojčica pročitala sve što su imali od Agathe Christie, govori.

Od suvremenih autora posebno izdvaja Kristiana Novaka.

– Rekla bih da je Kristian Novak danas ono što je nekada bio Krleža za hrvatsku književnost, kaže Lukin kojoj je u poeziji posebice važna Mary Oliver, dok je u posljednje vrijeme često čitala krimiće.

Grafička vizija

– Kad bih odlazila na putovanja, na aerodromu u Zagrebu je bio kiosk s knjigama, tamo su uvijek imali nešto od Bekima Sejranovića što bih kupila. Svaki put bih uzela neku knjigu i progutala je. Krimići za mene nisu samo ljetno štivo. Trebalo mi je štivo koje će me zaokupiti, da mislim na nešto drugo. Kad legnem navečer u krevet, da ne razmišljam o poslu, nego da mislim: tko bi mogao biti ubojica, što je ovaj rekao, je li ovaj kriv ili nije. To mi je bio svojevrsni »stress release«, objašnjava.

Posebno mjesto u nastanku njezinog književnog prvijenca ima i grafička dizajnerica Monika koja djeluje pod umjetničkim imenom Moniroz Marović.

– Dugo sam zamišljala svoju knjigu i znala sam da želim da je ona radi. »Moja prva knjiga, kad izađe, mora biti od Monike« – to mi je bilo u glavi. Neizmjerno mi je drago što se tako i dogodilo, kaže Lukin dodajući kako je Monika knjigu pročitala i promišljeno oblikova, što smatra odlikom pravog profesionalnog grafičkog dizajna.

– Monika ima divan spoj profesionalnosti i intuicije. Intuitivno osjeti što i kako treba izgledati. Kad mi je poslala prijedlog, nije tu bilo popravljanja. To je bilo to. Pogodila je. Naravno, iza toga stoje dugogodišnji rad i iskustvo, ali mislim da se ona u svom radu oslanja i na intuiciju, a to je neprocjenjivo. Želim je zaista pohvaliti. Šteta je samo što nije svjesna koliko je dobra i koliko je svjetska, puna je riječi hvale autorica zbirke.

Uz to, spomenula je i izdavača Ritam Misli, Ritu Mišić, ističući zahvalnost svima koji su sudjelovali u nastanku knjige. Promocija zbirke okupila je velik broj ljudi što je ju posebno dirnulo.

Odlične reakcije čitatelja

– Još se »oporavljam« od atmosfere i emocija. Bilo je toliko divno. Prekrasno mi je što je došlo toliko ljudi, i Kaljana i Arbanasa, i ljudi koje ne poznajem. Dvorana je bila krcata, ljudi su stajali. To stvarno nisam očekivala. Nadmašilo je sva moja očekivanja. S obzirom na to da sam ja »no name«, da prvi put izdajem knjigu i da iza mene ne stoji veliki izdavač, meni je to bilo prekrasno, kaže Lukin uz zahvalu moderatorici, televizijskoj novinarki Ani Marušić.

Povratne informacije čitatelja, dodaje, vrlo su emotivne.

– Mnogi su mi rekli da se knjiga brzo čita, da je nisu mogli ispustiti iz ruke. Priče su kratke i pitke, pa to brzo ide. Govore mi da ih je knjiga dirnula. Iznenađeni su iskrenošću i ranjivošću. Uglavnom mi kažu: »hrabra si što si sve to opisala!«, govori ova spisateljica.

Tematski, zbirka se generalno bavi obiteljskim odnosima, djetinjstvom, partnerskim odnosima, ženskim sazrijevanjem, traženjem, transformacijom i igrom.

– Prvo su tu obiteljski odnosi, djetinjstvo, proživljavanje i doživljavanje tog djetinjstva. Zatim partnerski odnosi i način na koji se kroz njih gradimo, pogotovo mi žene. Mislim da se mnoge žene mogu pronaći u tome. Govorim i o takozvanim »krivim ljubavima«, ali to stavljam pod navodnike jer stvarno ne mislim da postoje krive ljubavi. Mislim da nas sve one izgrade. Sve koje se trebaju dogoditi – dogode se. U zbirci je velik dio posvećen tom traženju, a onda dolaze sazrijevanje, transformacija i na kraju igra. Igra, bezbrižnost i poimanje života na neki novi način, zaključuje Lukin.