Marie Vermeiren gošća festivala 'Budi novi svijet': 'Zaista sam uživala, Pag ima otvorene i kreativne ljude'

U sklopu festivala »Budi novi svijet – Pag 2026«, koji je tijekom četiri dana u gradu Pagu okupio djecu, mlade, autore, međunarodne goste i građane kroz filmski, edukativni i društveni program, posebna gošća bila je Marie Vermeiren, filmska redateljica i direktorica Međunarodnog ženskog filmskog festivala u Bruxellesu.

Njezin dolazak na Pag bio je povezan s programom koji propituje ulogu kulture u životu malih zajednica, važnost pripadnosti, identiteta i mogućnost da film postane prostor susreta, dijaloga i društvene promjene.

Vermeiren je drugog dana festivala, nakon projekcije kratkog filma »Buđenje u Šimunima«, održala masterclass »Kako film putuje svijetom – od ideje do festivala«, u kojem je govorila o putu filma od nastanka do publike, o važnosti festivala te o međunarodnoj cirkulaciji filmskih priča. Trećeg dana sudjelovala je i u javnom razgovoru s veleposlanikom Kraljevine Belgije Williamom De Baetsom, profesoricom Srednje škole Bartula Kašića Majom Fabijanić i gradonačelnikom Grada Paga Stipom Žunićem. Time je njezina uloga na festivalu bila višestruka jer je predstavila svoje iskustvo filmske autorice i festivalske radnice, ujedno otvarajući temu položaja žena u filmskoj industriji te povezujući pašku otočku priču s europskim i međunarodnim kulturnim prostorom.

Kao filmska redateljica Vermeiren je radila na brojnim filmskim setovima, ponajprije dokumentarnim projektima, a obrazovala se i u području arhitektonskog crtanja i dizajna interijera. Predavala je u umjetničkoj školi na odjelu posvećenom umjetnosti pripovijedanja kroz vizualni izraz, a danas djeluje kroz filmski festival posvećen filmovima koje režiraju žene.

Za naš list govorila je o iskustvu boravka na Pagu, ulozi kulture u povezivanju zajednice te važnosti malih festivala u europskom kulturnom prostoru. Dotaknula se i položaja žena u filmskoj industriji, istaknuvši kako su autorice danas vidljivije nego prije, ali da su prepreke i dalje prisutne.

Otok otvorenih ljudi

Nakon što ste proveli nekoliko dana na Pagu sudjelujući na festivalu »Budi novi svijet«, s kakvim dojmovima napuštate otok?

– Zaista sam uživala u gradu, nevjerojatno entuzijastičnim ljudima i otvorenoj, kreativnoj atmosferi festivala. Ukratko, voljela bih se vratiti.

Dolazite iz Bruxellesa, jedne od europskih kulturnih prijestolnica, a ovdje ste sudjelovali na festivalu koji nastaje iz male otočne zajednice, snažno usmjeren na identitet, pripadnost i odlazak mladih. Koliko vam je taj koncept bio zanimljiv ili možda drugačiji?

– Iskreno, ne poznajem dovoljno atmosferu na Pagu. Ljudi su mi djelovali otvoreno i zainteresirano. A što se tiče mladih, impresionirali su me rezultati njihove radionice, konkretno dva prikazana filma. Ti filmovi govore upravo o gradu i prostoru u kojem žive.

Kako je započela vaša suradnja s Danijelom Stanojević i što vas je privuklo ideji sudjelovanja na festivalu?

– Danijelu poznajem i cijenim već dugo vremena. Dolazila je u Bruxelles predstavljati svoje filmove i sudjelovati na različitim događanjima. Već sam bila pozvana na festival koji je organizirala u Zagrebu.

Na festivalu je snažno naglašena ideja da kultura ne bi trebala postojati samo kao sezonska atrakcija, nego kao prostor istinskog povezivanja zajednice. Vjerujete li da festivali poput ovoga mogu imati stvaran društveni utjecaj?

– Naravno. Zanimljiv festival, poput ovoga na Pagu, organizira se upravo zato da bi oni koji sudjeluju mogli stvoriti zajednički prostor za promišljanje oko kulturnog djela, u ovom slučaju filmova. I naravno da ima utjecaj. Čim promišljamo, čim preispitujemo ono što radimo i tko smo, mijenjamo se, obogaćujemo se. Isto je i kad gledamo film koji nas potakne na razmišljanje… bogatiji smo kad izađemo iz kina. Naučili smo nešto što će zauvijek biti dio nas.

Sve više europskih gradova, posebno onih manjih, i otoka suočava se s odlaskom mladih i svojevrsnim osjećajem društvene praznine izvan turističke sezone. Mislite li da kultura danas može pomoći ili ponekad od nje očekujemo previše?

– Ne znam to, ali svakako može ako te zajednice organiziraju kulturna događanja koja stvaraju veze među onima koji sudjeluju. Ta se povezanost nikada ne može prekinuti. Uvijek će postojati. Ljudi mogu otići, ali vjerujem da će veze uvijek ostati.

Moć zajedničkog gledanja

Mladi su imali važnu ulogu u festivalskom programu, posebno kroz radionice koje su ih potaknule na promišljanje o svom identitetu i okruženju u kojem odrastaju. Koliko je važno da mladi nauče promatrati vlastitu okolinu kao priče vrijedne filma?

– To je predivno. Po mom mišljenju, njihovi su se životi promijenili. Sada, nakon festivala, znaju da su sposobni pretvoriti ideje i koncepte u nešto drugo – filmove, tekstove, slike, glazbu, i tako dalje. Njihovi filmovi vrlo su zanimljivi i trebalo bi ih pokazati urbanistima. U jednom od filmova grad se može vidjeti kao mjesto druženja. U drugom, pak, kao mjesto kroz koje se krećemo, i stoga kao mjesto koje nam pripada.

Živimo u vremenu digitalnog preopterećenja, brzine i rastuće društvene izolacije. Imate li osjećaj da ljudi ponovno traže prostor stvarnog susreta i razgovora? Mogu li film i kultura postati neka od posljednjih mjesta takvog zajedništva?

– Naravno, za mene je kino umjetnost u kojoj je najbolje uživati zajedno. Tijekom filma svi istovremeno zadrhte kada negativac prilazi žrtvi s nožem, a svi uzdahnu kada napokon dvoje likova shvate da njihova ljubavna priča počinje. Nakon filma odlazimo na piće s prijateljima i razgovaramo; zapravo analiziramo ono što smo upravo doživjeli i dijelimo osjećaje. Kada gledate film na televiziji, ta povezanost s analizom nije tako snažna.

Vaš profesionalni put snažno je obilježen filmom, društvenim angažmanom i pitanjima reprezentacije. Kada ste prvi put shvatili da film može postati alat društvene promjene, a ne samo umjetnost ili zabava?

– Za mene su sve umjetnosti i kreativnosti oblik društvenog angažmana. Svako vidljivo stvaranje nosi neku poruku, kakva god ona bila. Primjerice, reklama nas »prisiljava« da kupimo ovo ili ono.

Kroz svoj rad dugo ste se bavili položajem žena u filmskoj industriji. Gledajući europsku filmsku scenu danas, jesu li žene zaista ravnopravnije ili su jednostavno postale vidljivije?

– Žene su postale vidljivije, ali napredak je vrlo spor. Iako na filmskim školama ima više djevojaka nego mladića, udio filmova koje režiraju žene i dalje je oko trideset i pet posto; razlikuje se od zemlje do zemlje, ali posvuda je uglavnom isto. Isto vrijedi i za njihovu vidljivost u kinima. Premalo je filmova koje su režirale žene. Osim tijekom ljeta, kada ljudi manje odlaze u kino – tada ima više ženskih filmova, ali čim dođe rujan, vraćaju se američki blockbusteri. Zato je i na nama da svima govorimo da idemo gledati filmove koje su režirale žene, da shvate kako je kulturni krajolik raznolikiji nego što se čini i da gledanje kroz različite oči otvara neočekivane horizonte.

Snaga malih festivala

Gdje vidite najveće prepreke za žene u filmu? Je li to u pristupu financiranju, pozicijama moći, reprezentaciji ili negdje drugdje?

– I dalje gotovo posvuda. Stvari se poboljšavaju, ali vrlo, vrlo sporo. Primjerice, žene snimaju više dokumentaraca. Nije nužno zato što ih više vole; to je i zato što su jeftiniji, a pitanje povjeravanja takvog rada ženama i dalje je pitanje povjerenja i pouzdanosti. Ljudi ne vjeruju da su sposobne uspješno voditi takve velike projekte. Ipak, postoje istraživanja koja pokazuju da su projekti koje vode žene financijski bolje vođeni. Filmovi koje režiraju žene vrlo rijetko premašuju budžet, za razliku od nekih drugih.

Vaš festival u Bruxellesu godinama stvara prostor za autorice i društveno angažirane teme. Koliko je važno da festivali budu više od same projekcije, odnosno da budu i prostor dijaloga, aktivizma i otvaranja važnih društvenih pitanja?

– Kao što sam ranije rekla, nakon gledanja filma želimo razgovarati o njemu s drugima, podijeliti svoja razmišljanja o temi i izraziti osjećaje i emocije. Takva razmjena česta je na festivalima. Kad dođem na festival i svi razgovaraju sa svima, pomislim: »Ovo je dobar festival!« Stvorena je prijateljska, društvena atmosfera i to je sjajno.

Imate li osjećaj da manji festivali i manje zajednice ponekad imaju više autentičnosti i neposrednijeg kontakta s ljudima nego veliki glamurozni festivali?

– Svi su festivali različiti, ovisi o tome za što ili za koga su stvoreni. Naravno, primjerice Filmski festival u Cannesu osnovan je zbog prodaje filmova, stoga je usmjeren na kupce filmova i distributere. Drugi festivali, poput našega i onoga na Pagu, stvoreni su upravo kako bi potaknuli publiku da se uključi u kulturu i pomogne joj da živi.

Ako je početni cilj bio dijeliti sjajne filmove koje bi svi trebali pogledati zato što vrijede i slično, onda se već temelji na ideji dijeljenja. Želim svima pokazati filmove koje volim… Uostalom, kada odete u kino i izađete oduševljeni filmom, svima govorite: »Idite pogledati taj film, fantastičan je!« To je pomalo isti princip. Temelji se na dijeljenju osjećaja i želji da ih podijelimo. I funkcionira.

Veze koje ostaju

Kako vidite hrvatsku filmsku i kulturnu scenu? Vidite li prostor za snažniju međunarodnu suradnju s inicijativama poput ove na Pagu?

– Naravno. Osobno sam potpuno za međunarodne odnose. Mislim da trebamo ići vidjeti kako stvari funkcioniraju drugdje kako bismo proširili svoje horizonte. A s filmom je to divno jer drugi kraj svijeta dolazi k meni. I to mi omogućuje da ponovno procijenim vlastitu perspektivu. Primjerice, u filmu vidim da oni ne reagiraju na isti način kao mi ovdje. To me tjera da se zapitam: »Čekaj, kako mi ovdje radimo stvari?« Djeluje poput ogledala koje postavlja pitanja, a uvijek je dobro postavljati pitanja. Vrlo je obogaćujuće.

Tijekom festivala puno se govorilo o Europi, povezivanju i zajedničkim vrijednostima. Može li, po vama, kultura učiniti Europu bližom i opipljivijom ljudima, a ne samo političkim pojmom?

– Imam dojam da je Europa još uvijek projekt u nastajanju, ali stvari se kreću naprijed. Upravo kroz povećanu kulturnu razmjenu. Upravo slaveći različite kulture i bogatstvo koje donose moći ćemo izgraditi nešto čvrsto. Na nama je da potičemo te susrete koji stvaraju veze.

Kada danas pogledate na iskustvo ovog festivala, što biste najviše voljeli da ljudi na Pagu ponesu sa sobom nakon što su se projektori ugasili i razgovori završili?

– Prije svega, naravno, mladi koji su sudjelovali u radionicama pamtit će cijeli život ono što su doživjeli tijekom radionice na kojoj su pomagali u stvaranju filma. Snaga prikazanih filmova znači da će oni također ostati u sjećanju gledateljima.

Također pamtim ostvarene kontakte; ljudi koje nisam poznavala prilazili su mi, razgovarali sa mnom i postavljali pitanja. Tako smo razgovarali i razmjenjivali ideje. To dokazuje da je riječ o vrlo snažnom festivalu na kojem je čak i publika bila angažirana, znatiželjna i postavlja pitanja. Svaka čast Danijeli Stanojević i cijelom njezinu timu na stvaranju ovakvog prostora u kojem je sve moguće.