STRASTVENA NAVIJAČICA Liječnica obiteljske medicine od malih je nogu s tribina podrška košarkašima Zadra

Već više od pola stoljeća Danijela Grubišić Kadić ne propušta utakmice košarkaša Zadra. Kao djevojčica stajala je na južnoj tribini Jazina, zbog domaćih utakmica vikendima je iz Rijeke dolazila kući dok je studirala medicinu, liječnička dežurstva prilagođavala je rasporedu prvenstva, a danas na Višnjik odlazi sa suprugom Edinom i kćeri Teom. U njezinoj obitelji godišnja pretplata kupuje se »kao školske knjige«, a košarka nije hobi, nego način života. Njezina priča zapravo je priča o Zadru, gradu u kojem košarka nikada nije bila samo sport, nego dio identiteta. O gradu u kojem se ne navija zato što momčad pobjeđuje, nego zato što se uz košarku i najdraži klub odrasta, živi i stari.

Album

Sve je počelo sasvim obično, jednim albumom sa sličicama. Početkom 1970-ih, kao sedmogodišnja djevojčica, u dvorištu osnovne škole strpljivo je s dječacima iz susjedstva mijenjala sličice košarkaša.

PRVI RED – Danijela Grubišić Kadić u navijačkom okruženju

– Bila je 1971. godina, a košarka je tada u Zadru bila gotovo jednako važna kao što je danas nogomet u najvećim europskim gradovima. Imam još uvijek taj album. Sve sam skupljala, rezala iz novina i čuvala. Mislim da je baš tada počela moja ljubav prema košarci – prisjeća se Zadranka koja tada nije ni slutila da će upravo taj album postati svojevrsni simbol njezine ljubavi prema košarci koja traje više od pola stoljeća.

Prisjećajući se svoga, zapravo govori o jednom drukčijem Zadru, gradu koji je bio manji nego danas, ali je živio intenzivnije. Po pričama njezine majke gotovo su sva djeca igrala košarku. Igralo se na svakom slobodnom komadiću betona, a lopta je nakon škole bila obavezna. Kad su se otvorile Jazine, grad je dobio svoje drugo srce.

– Svi su išli na košarku. Doslovno svi. I na otvorene terene, a kasnije i u Jazine – govori strastvena navijačica.

Kad je u osmom razredu prvi put otišla na utakmicu u Jazine, osjećala se kao da ulazi na mjesto o kojem je godinama slušala legende. Danas se više ne sjeća rezultata, ali pamti svaki osjećaj.

– Bilo je fenomenalno – govori Kadić, ističući kako je nikada nisu zanimali najljepši igrači niti je među košarkašima tražila simpatije.

– Mene je zanimala samo košarka.

U društvu Marka Ramljaka, kapetana Zadra

Ljubav

Ta rečenica možda najbolje opisuje njezin odnos prema sportu. Bez romantiziranja, bez idolopoklonstva samo čista ljubav prema igri. Ta ljubav pratila ju je i kada je otišla studirati medicinu u Rijeku. Dok su većina studenata vikende koristili za odmor ili povratak kući, ona ih je planirala prema rasporedu KK-a Zadar.

– Ako je Zadar igrao doma, dolazila sam iz Rijeke. Mama je već unaprijed znala zašto dolazim. Čim bi me vidjela s putnom torbom, pitala bi: »Dobro, s kim Zadar igra ovaj vikend?« – priča kroz smijeh.

Nakon fakulteta ništa se nije promijenilo. Početkom 1990-ih počela je raditi kao liječnica, dežurstva su postala dio svakodnevice, ali raspored utakmica i dalje je imao posebno mjesto u njezinu životu.

– Kad sam dežurala, mijenjali smo se. Kad je Zadar igrao doma, nisam mogla dežurati. Netko sa strane možda bi rekao da je to pretjerivanje, ali u Zadru će mnogi samo klimnuti glavom jer razumiju.

Danas na utakmice ide s cijelom obitelji, sa suprugom i kćeri. Kod njih nema rasprave o tome treba li kupiti godišnju pretplatu.

– Pretplata se kupuje kao školske knjige. To nije luksuz, nego dio obiteljskog kalendara. Počinje sezona, kupuje se pretplata i ide se na košarku. Tako je bilo prije trideset godina, tako je i danas.

Košarka je ostala, ali vrijeme se, kaže, ipak promijenilo.

– Promijenile su se dvorane, promijenili su se igrači, promijenili su se treneri, promijenila se publika. Jedino što se nije promijenilo jest osjećaj da Zadar bez košarke ne bi bio isti grad.

Ipak, priznaje kako joj nešto nedostaje.

– Nedostaju europske večeri. Velike momčadi. Prepune Jazine. Onaj osjećaj da cijeli grad diše kao jedno. Žao mi je što više nema tih velikih utakmica.

To, međutim, ne znači da će propustiti utakmicu protiv manje atraktivnog suparnika. Za nju ne postoje male utakmice.

– Idem gledati i Zabok, i Kvarner, i Alkar… Važno je samo da igra Zadar.

Ono što joj ipak smeta jest činjenica da je moderna košarka postala previše prolazna.

– Igrači dolaze, pa odu nakon nekoliko mjeseci. Navijači ih jedva stignu upoznati, više ih ne možeš ni zapamtiti.

Jazine

Nikada nije bila od onih koji na utakmice dolaze zbog jednog igrača. Uvijek je, kaže, dolazila zbog kluba. Ipak, među današnjim košarkašima jedno ime rado izdvaja.

-​ Kapetan Marko Ramljak ima nevjerojatnu energiju. Napravi potez koji nitko drugi ne bi napravio.

Voljela bi, dodaje, da u momčadi ima više domaćih igrača.

– Željela bih gledati više zadarske dice. Znam da današnja košarka funkcionira drukčije, ali uvijek je poseban osjećaj kada na parketu vidiš nekoga tko je odrastao u ovom gradu.

Svjesna je da profesionalni sport danas traži drukčiji način razmišljanja, no smatra da se ni sami navijači više ne mogu dogovoriti što zapravo žele.

– Nismo valjda ni sami odlučili što želimo. Hoćemo li razvijati svoju dicu ili biti ozbiljan europski klub.

To je pitanje koje, uvjerena je, danas dijele mnogi zadarski navijači. Promijenili su se i oni. Atmosfera na tribinama više nije ista kao nekad u Jazinama, ali ljubav prema klubu nije nestala.

– U Jazinama je Tornado bio nekako ozbiljniji, bilo je više starijih ljudi. Danas ima puno mladih, ali i dalje znaju napraviti odličnu atmosferu.

Na tribinama, kaže, danas sjede sve generacije.

– Ima optimista, ima kritičara, ima onih koji gunđaju od prve minute, ali i onih koji vjeruju do posljednje sekunde. Bez obzira na sve, svi se vraćaju. To je ono što Zadar čini posebnim.

Nigdje bez Zadrove trenirke

Emocije

Koliko god navijači znali biti zahtjevni, jedno im se ne može osporiti – emocije. To najbolje potvrđuje i jedno nepisano pravilo koje godinama vrijedi u obitelji Kadić. Prije svake domaće utakmice dogovore gdje će poslije na pizzu ili večeru.

– Ako Zadar pobijedi, sve vrijedi kako smo se dogovorili. Ako izgubi, nema više ni pizze ni večere. Svatko ide svojoj kući i nitko ne razgovara.

Šala je to u kojoj, priznaje, ima puno istine. Tijekom desetljeća gledala je brojne velike igrače – od Stipe Šarlije i Marka Popovića do stranaca poput Romea Travisa i Justina Cartera. Ipak, kada je pitate tko joj je bio najveći idol, odgovor iznenađuje.

– Nisam nikada dolazila zbog jednog čovjeka. Uvijek zbog Zadra.

Za nju košarka nikada nije bila samo sport. Nakon dana provedenog u liječničkoj ordinaciji, utakmica je mjesto na kojem ostavlja svakodnevne brige.

– To je moj ispušni ventil – zaključuje Kadić koja na tribinama nije liječnica, nije supruga ni majka. Ondje je samo navijačica među nekoliko tisuća drugih s kojima dijeli iste emocije od euforije do razočaranja. Možda zato ni nakon više od 50 godina nije izgubila naviku odlaska na utakmice.. Nisu je uz klub vezali trofeji, veliki igrači ni uspješne sezone. Vezala ju je navika koja je s vremenom prerasla u dio života. I to ista ona navika koja je počela još početkom 1970-ih. Album sa sličicama odavno je spremljen u ladicu, ljubav prema košarci nije.

Na tribinama nije samo muško društvo

Stereotip da su tribine rezervirane samo za muškarce odavno više ne vrijedi, smatra Kadić. Košarka je, kaže, odavno postala obiteljska priča.

– Ima jako puno žena na utakmicama. Dolaze djevojke, mlade obitelji, starije gospođe. U mojem društvu ima dosta žena koje godinama ne propuštaju utakmice. Košarka odavno nije samo muški sport.

Zadar zaslužuje pravi nogometni klub

Iako je košarka njezina najveća sportska ljubav, Kadić redovito prati i nogomet. Godinama je vlasnica godišnje pretplate za Hajduk i priznaje kako je atmosfera na Poljudu među najboljima u Hrvatskoj. Ipak, posebno joj je žao što je zadarski nogomet posljednjih godina izgubio mjesto koje je nekoć imao.

– Žao mi je Zadra. Nisam bila neka velika navijačica NK Zadra, ali ipak je to bio prvoligaš iz kojeg je izašlo puno odličnih nogometaša. Danas je tužno gledati gdje je završio – kaže Kadić koja smatra da grad veličine Zadra zaslužuje ozbiljan nogometni klub i stadion.