"Kulturna baština ne smije postati turistički proizvod"

Zadar nije bio slučajan izbor za hrvatsku premijeru dokumentarnog filma »Dobrotska čipka i torta: baština koja povezuje«. Stoljećima su upravo Zadar i Boka kotorska bili povezani pomorskim putovima, trgovinom i obiteljskim vezama, a tragovi tih odnosa vidljivi su i danas od zajedničke mediteranske baštine do naizgled sitnih detalja poput zadarskog maraskina, nezaobilaznog sastojka izvorne dobrotske torte. Upravo je zato Kneževa palača bila prirodno mjesto za prvo hrvatsko predstavljanje filma nastalog u sklopu međunarodnog kulturno-edukativnog projekta »Putevima bokeljskih Hrvata«, koji već godinama nastoji istražiti, dokumentirati i sačuvati kulturnu baštinu Hrvata u Boki kotorskoj.

Premijera je okupila predstavnike kulturnih institucija, diplomatskog zbora, hrvatske zajednice u Crnoj Gori te brojne uzvanike iz javnog i kulturnog života, potvrdivši da je riječ o projektu koji nadilazi okvire jednog dokumentarnog filma. Njegova je vrijednost prije svega u nastojanju da se sačuvaju priče, običaji i ljudi koji su obilježili zajedničku povijest dviju jadranskih obala, ali i u podsjećanju na kulturne veze koje su se gradile stoljećima i koje ni danas nisu izgubile svoje značenje.

Polazište filma čine dva prepoznatljiva simbola bokeljske baštine – dobrotska čipka i dobrotska torta. No ono što se na prvi pogled doima kao priča o tradicijskim vrijednostima, vrlo brzo prerasta u dokument o ljudima koji tu baštinu čuvaju, o identitetu bokeljskih Hrvata te o kulturnim i povijesnim vezama koje su stoljećima oblikovale istočnu obalu Jadrana. Kroz arhivsku građu, svjedočanstva i razgovore sa sugovornicima koji su život posvetili očuvanju tradicije, film pokazuje da kulturna baština nije tek podsjetnik na prošlost, nego dio svakodnevice, obiteljskog nasljeđa i identiteta koji se prenosi s koljena na koljeno. Istodobno, otvara i pitanje koliko smo danas svjesni vrijednosti takvih priča te koliko ih uspijevamo sačuvati od zaborava.

Autor projekta Toni Dabinović posljednjih godina sustavno dokumentira život, običaje i identitet bokeljskih Hrvata, nastojeći sačuvati priče koje rijetko pronalaze mjesto u službenim povijesnim zapisima. Zašto je hrvatska premijera održana upravo u Zadru, koliko su Boka kotorska i zadarski kraj i danas povezani, kako su dobrotska čipka i torta postale polazište za mnogo širu priču te kakvu budućnost vidi za projekt »Putevima bokeljskih Hrvata«, otkrio je za naš list.

Zadar kao prirodan izbor

Hrvatska premijera održala se upravo u Zadru. Zašto vam je bilo važno da film prvi put bude prikazan upravo ovdje i što Zadar simbolizira u toj zajedničkoj priči?

–​ Zadar je bio potpuno prirodan izbor. Stoljećima je bio jedna od najvažnijih središta istočnog Jadrana i mjesto susreta ljudi iz cijelog ovog prostora. Boka kotorska i Zadar dijele bogatu pomorsku i trgovačku povijest, a možda je najljepši simbol te povezanosti upravo zadarski maraskino, bez kojeg nema izvorne dobrotske torte.

Zato mi je bilo važno da hrvatska premijera bude upravo u Zadru. Na simboličan način film se vratio u grad koji je dio iste povijesne priče.

Kroz film zapravo poručujete da Jadran nikada nije bio granica, nego prije svega prostor susreta. Koliko smo danas svjesni da su Boka kotorska i zadarski kraj stoljećima dijelili isti pomorski, trgovački i kulturni prostor?

– Mislim da toga često nismo dovoljno svjesni. Kada pogledamo povijest, vidimo da je Jadran stoljećima povezivao ljude. Brodovi nisu prevozili samo robu, nego i ideje, običaje, recepte, umjetnost i kulturu. Pomorci iz Boke dolazili su u Zadar, Zadrani su odlazili u Boku i stvarao se jedan zajednički mediteranski prostor.

Danas administrativne granice postoje, ali kulturne veze nisu nestale. Upravo zato željeli smo podsjetiti da su Boka kotorska i Zadar mnogo više povezani nego što možda mislimo.

Dokument vremena

Na prvi pogled film govori o dobrotskoj čipki i torti, no vrlo brzo postaje priča o identitetu, ljudima i zajedničkoj povijesti. Možete li predstaviti dobrotsku čipku i tortu za one koji nisu upoznati?

–​ Dobrotska čipka jedno je od najvrjednijih obilježja kulturne baštine Boke kotorske. Posebna je po svojoj tehnici izrade i stoljećima se prenosila s koljena na koljeno. Ona nije samo rukotvorina nego simbol strpljenja, znanja i obiteljske tradicije.

Slično je i s dobrotskom tortom. To nije samo tradicionalna slastica, nego priča o pomorcima, trgovačkim putovima i mediteranskoj kulturi. Malo ljudi zna da je jedan od njezinih ključnih sastojaka upravo zadarski maraskino, što možda najbolje govori koliko su Boka kotorska i Zadar kroz povijest bili povezani. U filmu su čipka i torta zapravo polazište za mnogo širu priču o ljudima koji su ih stvarali i sačuvali.

Riječ je o dokumentarnom filmu. Tko se sve pojavljuje u njemu?

– Od početka sam želio napraviti dokumentarni film koji će biti zanimljiv širokoj publici, ali će istodobno ostati vjerodostojan dokument vremena. Zato smo odlučili da priču ispričaju ljudi koji tu baštinu žive i poznaju cijeli život.

U filmu sudjeluju prof. Nada Radović, Damir Moškov, Dolores Fabian, Mirko Vičevič, Sanja Putica, Zvonimir Deković i drugi. Svatko od njih donosi jedan dio mozaika, od povijesti i tradicije do osobnih iskustava i emocija. Suradnja je bila potpuno prirodna jer su svi oni godinama posvećeni očuvanju kulturne baštine Boke kotorske.

Trajni zapis

Godinama istražujete i dokumentirate baštinu bokeljskih Hrvata. Što vas je kao autora privuklo upravo tim pričama i kada ste shvatili da ih želite bilježiti kroz dokumentarni film?

– Sve zapravo počinje mnogo prije nego što sam pokrenuo projekt Putevima bokeljskih Hrvata. Moja obitelj potječe iz Dobrote, a gotovo svako ljeto i zimu, još od djetinjstva, provodio sam kod bake i djeda u Boki kotorskoj. Odrastao sam uz njihove priče, običaje, pomorsku tradiciju i način života. Dobrotska čipka, dobrotska torta, stare kamene kuće i priče bokeljskih pomoraca za mene nikada nisu bili samo dio kulturne baštine, nego dio vlastitog identiteta.

Kako su godine prolazile, postajalo mi je sve jasnije koliko su te priče vrijedne, ali i koliko su krhke. Ljudi koji ih nose polako odlaze, a s njima nestaju i sjećanja koja često nisu nigdje zapisana. Upravo zato prije osam godina pokrenuo sam projekt Putevima bokeljskih Hrvata, s ciljem da kroz dokumentarne filmove ostavimo trajni zapis o ljudima, običajima i identitetu Hrvata Boke kotorske.

Tijekom istraživanja sigurno ste naišli na priče koje možda nisu toliko poznate. Je li vas nešto posebno iznenadilo ili dirnulo tijekom snimanja?

– Najviše me dirnula predanost ljudi koji čuvaju ovu baštinu. Nitko od njih to ne radi zbog priznanja ili interesa, nego iz osjećaja odgovornosti prema svojim precima.

Posebno me fasciniralo koliko se znanja i običaja još uvijek prenosi unutar obitelji. Upravo zahvaljujući tim ljudima danas uopće možemo govoriti o dobrotskoj čipki ili dobrotskoj torti kao živim dijelovima kulturne baštine, a ne samo kao uspomeni iz prošlosti.

Kulturna baština često se danas promatra kroz prizmu turizma. Može li ona biti puno više od turističke atrakcije i što gubimo ako prestane živjeti u svakodnevici?

– Turizam može pomoći da se baština bolje upozna, ali ona nikada ne smije postati samo turistički proizvod. Ako običaji prestanu živjeti među ljudima i ostanu samo ono što pokazujemo posjetiteljima, tada gube svoj pravi smisao.

Baština živi kroz obitelj, svakodnevni život, recepte, jezik, običaje i vrijednosti koje prenosimo djeci. Tek tada ona ima budućnost.

Moć kulture

Ovim projektom povezujete Hrvatsku i Crnu Goru, a podupiru ga institucije obje države. Može li danas kultura biti jedan od najsnažnijih mostova među ljudima, pa čak i onda kada ih dijele granice?

–​ Vjerujem da može, možda više nego ikada prije. Kultura ima snagu povezivati ljude bez obzira na granice, politiku ili vrijeme u kojem živimo.

Posebno me raduje što su ovaj projekt prepoznale institucije Hrvatske i Crne Gore jer to pokazuje da zajednička kulturna baština nije nešto što nas dijeli, nego nešto što nas povezuje. Upravo u tome vidim najveću vrijednost projekta.

Što biste voljeli da nakon projekcije filma ponese netko tko nikada nije bio u Boki, ni u Zadru?

– Volio bih da ponese osjećaj koliko je naš Jadran bogat različitim pričama i koliko se one međusobno isprepliću. Ako nakon filma netko poželi posjetiti Boku kotorsku ili Zadar, upoznati njihove ljude i bolje razumjeti zajedničku povijest, smatrat ću da smo uspjeli. Posebno zahvaljujem i ovim putem Zadarskoj županiji, Gradu Zadru te Narodnom muzeju Zadar što su prepoznali ovu inicijativu te pomogli da se film realizira te održi promocija u Zadru.

Ali još više bih volio da gledatelji shvate kako kulturna baština nije nešto što pripada prošlosti, nego nešto što i danas oblikuje naš identitet.

Film je dio projekta »Putevima bokeljskih Hrvata«. Je li ovo zaokružena priča ili tek jedno poglavlje u nastojanju da se sačuva baština jadranske obale?

– Ovo je tek jedno poglavlje. Boka kotorska skriva još mnogo priča koje zaslužuju biti ispričane, a isto vrijedi i za cijelu istočnu obalu Jadrana.

Projekt Putevima bokeljskih Hrvata od početka zamišljam kao trajnu dokumentarnu kroniku. Cilj nije snimiti jedan film, nego kroz godine stvoriti vrijednu arhivu koja će ostati budućim generacijama. Ako za pedeset ili sto godina netko kroz ove filmove bude mogao upoznati život, običaje i identitet bokeljskih Hrvata, vjerujem da smo napravili nešto vrijedno.

Najveća želja mi je da ovaj projekt nastavi rasti i da kroz nove dokumentarne filmove ispričamo još mnogo priča koje čine zajedničku baštinu istočne obale Jadrana.