Subota, 27. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

18 C°

Julijana Matanović

Kad se ne možete nositi s nagomilanim osjećajima, imate potrebu to ispisati

Autor: Tea Pavičić

27.03.2024. 17:00
Kad se ne možete nositi s nagomilanim osjećajima, imate potrebu to ispisati

Foto: Josip Mišković



U srcu hrvatske književne scene stoji jedno ime koje neizbježno privlači pažnju svojom dubinom, osjećajnošću i nevjerojatnom snagom pripovijedanja. Julijana Matanović, istaknuta spisateljica, svojim djelima osvaja čitatelje diljem zemlje već godinama. Njezine riječi nisu samo niz rečenica na papiru, već most koji povezuje čitatelje s najdubljim slojevima ljudskih emocija i iskustava te istražujemo život i stvaralaštvo Julijane Matanović, autorice koja je ostavila neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti i koja i dalje nadahnjuje svojom beskrajnom maštom i osjećajnošću.


– O mojoj se biografiji podosta zna. U podlozi svih mojih knjiga je emocija koja je obilježila moje rano djetinjstvo i odrastanje. Život sam provela “razapeta” između dva obiteljska tabora; prvog koji je tvrdio da sam “oteta” biološkoj majci te drugog koji je uporno ponavljao “da sam odvedena u bolji život”. I tako sam ja zakoračila u treću životnu dob, a i dalje visim u prostoru “između”; i obiteljski, i prostorno, i profesionalno. Jedina moja životna želja bila je ostarjeti u Osijeku. Uostalom, tom slikom umirovljene sveučilišne profesorice koja tapka osječkom Tvrđom i završavam svoj prvijenac “Zašto sam vam lagala”. No, u tome su me onemogućili i sad se pokušavam resetirati, izjasnila se spisateljica.


Ljubav publike


Prije nego što je objavila svoju prvu proznu knjigu, do tad je imala nekoliko stručnih knjiga, već je petnaest godina na fakultetu, na samom početku bavila se ponajviše hrvatskom književnim barokom te, malo kasnije, hrvatskim povijesnim romanom kao tema doktorske disertacije. Objavila je više stotina kritika, uređivala veliku biblioteku HIT, nakon Zlatka Crnkovića te bila glavna urednica u Nakladnom zavodu Matice hrvatske. A onda, na pragu prve zrelosti, jedno je ljeto sjela, i napisala, rukom i olovkom, knjigu priča “Zašto sam vam lagala”.




– Tada sam osjetila što znači ljubav publike. Knjiga je doživjela brojna izdanja, prodana je u 70 tisuća primjeraka. No, nastali su problemi u akademskoj zajednici. Često su mi bila upućivana pitanja, točnije naredbe: “Odluči se hoćeš li biti znanstvenik, ili pisac”. Sada to zvuči smiješno. Gotovo nevjerojatno. Moje pisanje umanjivalo je moju znanstvenu snagu. U očima kolega znanstvenika. Sve do mirovine vozila sam ta dva kolosijeka. Sada sam ostala samo na jednom, kazala je Matanović.


Foto: GKZD


Kada razmišljamo o kreativnom procesu umjetnika, često se pitamo što je to što ih pokreće, koja je to nevidljiva sila koja ih tjera da pretoče svoje misli i osjećaje u riječi, slike ili zvukove. Kroz priču o njezinoj inspiraciji, otkrivamo duboke slojeve ljudskog iskustva koji nadahnjuju i povezuju nas sve.


– U jednom se trenutku više ne možete nositi sa svim nagomilanim sjećanjima, inatima, povredama, izdajama pa osjetite potrebu to ispisati. Kad kažem “ispisati”, pri tome ne mislim da ćete zabilježiti sve ono što se stvarno dogodilo, da ćete prepisati zbilju. Mislim prvenstveno na emociju. Jučer me je baš jedan prijatelj upitao jesam li u priči “Opasna sigra” mislila na tog i tog… Odgovorila sam mu da nisam. I otkrila sam mu koji je događaj, iza kojeg je stajao veliki i priznati autoritet iz moje branše, bio polazište za priču, polazište tom temelju na kojem sam – fikcijom – nazidala kuću. Nasmijao se i rekao da bi sad u novom izdanju knjige “Djeca na daljinu”, a u koju je uključena i spomenuta priča, trebala napisati posvetu. I sad razmišljam o tome. Možda bih i trebala, odgovorila je Julijana.


Podrška žene ženama


Knjigom “Burzom rada” željela je pokazati kako vidi podršku žene ženama. Nema transparenata, nema konferencija za tisak, intervjua, samo konkretan projekt. Međutim, unatoč fokusu na rad, autorica nije uvijek imala pozitivna iskustva kada je u pitanju podrška drugih žena.


Foto: GKZD


– Puno se mojih kolegica, napadajući i ignorirajući mene, htjelo dopasti moćnijim dečkima. Često na ulici susretnem spisateljice koje su mi, dok su bile jako mlade, pisale pisma i molile me za intervjue, a sad ih, u trenutku dok prolazim neposredno uz njih, naglo počinje zanimati kretanje oblaka na zagrebačkom nebu. Pozdravile bi one, zastale, ali, strah je golem. Plaše se da ja nisam omiljen lik kod nekoga tko im u tom trenutku, u zemlji mog rođenja bi rekli, “može itekako valjati”. Na suradnju sam pozvala spisateljice različitih generacija, različite vidljivosti na književnoj sceni, različitih poetika. Svaka je napisala priča o jednom zanimanju (po svom izboru). Ima tu zaboravljenih zanimanja, tipično “muških”, neobičnih… Da, ja sam napisala “Tkalju”. Za mene nema bolje usporedbe od tkanja i pripovijedanja, objasnila je Matanović.


O knjizi


Burza rada je zbornik priča dvanaest spisateljica. Dvanaest spisateljica, dvanaest zanimanja, dvanaest priča iz različitih povijesnih situacija, dvanaest žena čija se prepoznatljivost u književnom svijetu uveliko razlikuje, dvanaest njih koje bi, po godini upisanoj u izvode iz knjige rođenih, jedne drugima mogle biti majke i kćeri. “Referentica” Burze rada je Julijana Matanović U knjizi su sljedeće priče: Danijela Crljen, BALERINA Anja Šovagović Despot, BARUNICA Ružica Miličević, DOJILJA Goga Hajtić, KONOBARICA Nada Đerek, LEDARICA Božica Jelušić, PERODRŽAČICA Iva Mirčić, RUDARICA Sanijela Matković, SLIKARICA Rosi Kugli, SVODILJA Vlatka Poljanec, TAJNICA Blanka Will, VRTLARICA Julijana Matanović, TKALJA.


U djelima “Bit će sve dobro, mama” i “Sve bratove adrese”, autorica nas vodi na putovanje kroz intimne priče o obitelji, povezanosti i traumi. Ova djela ne samo da istražuju duboke ljudske emocije, već i postavljaju važna pitanja o suvremenom društvu i njegovim izazovima.


– Nakon nedavnog odlaska moje majke, koja je sa sobom u grob odnijela mnoštvo tajni, osjetila sam potrebu jače tematizirati tu imenicu, imenicu koja nije postojala u rječniku mog djetinjstva. Knjiga je objavljena u malom formatu, ali mi čitateljice poručuju da puca po koricama od emocija. Roman “Sve bratove adrese” napisan je za mlade. Riječ je o mom četvrtom romanu za djecu. Mislim da će biti zanimljiv i dječacima. Jer, ima tu i nogometa, i Luke Modrića, i kviza o našoj nogometnoj repki, ali i puno prijateljstva, puno čežnji, puno tuge, puno roditeljske slabosti, puno učiteljske dobrote, izjavila je autorica.


Foto: GKZD


O HAZU-u


O svom sudjelovanju u radu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Julijana Matanović dijeli uvide u svoje iskustvo kao članica suradnica ove institucije te na koji način je to utjecalo na njezin rad te otkriva važnost suradnje i šire implikacije povezane s njezinim angažmanom u akademskoj zajednici.


– U HAZU sam članica suradnica. Primljena sam 2014. godine, na prijedlog Nedjeljka Fabrija i Viktora Žmegača. Nova Uprava HAZU mi nije kasnije dopustila napredovati, znači onemogućavala mi je da prijeđem u redovitog člana. Razred za književnost me predlagao, ali me Uprava križala jer sam se našla “u sukobu interesa”. Zašto? Zbog toga što sam se krajem 2017. udala za akademika Pavla Pavličića. Donijeli su “preporuku o srodstvu”, preporuku koja funkcionira kao zakon i o kojoj nema riječi ni u pravilniku, ni u statutu HAZU. To je čisto kršenje građanskih prava. Ja ne moram biti izabrana, ali imam pravo biti birana. Uostalom, Razred za književnost, bit ću iskrena, ne predstavlja pravu sliku hrvatske književnosti. Znaju to i oni sami. U tišini svojih radnih soba. Ono što me najviše boli je šutnja. Plašim se šutnji kolega. I strahujem od ljudi koji tako olako donose odluke i križaju tuđa imena, a znaju da to čine iz nekih, zasigurno, osobnih razloga. Sama sam se pobrinula o svom imenu i prezimenu. Nisam prezimenom naslijedila poziciju u društvu. S više sam nelagode križala naslove romana na popisu literature za ispit svojim studentima nego što su to oni činili svojim precrtavanjem. Zanima me samo bi li, da je neka druga žena u pitanju, njihovo pero bilo tako odlučno. I bi li zagrmile neke udruge? Ukratko, na pitanje kako utječe, odgovaram: “ne baš dobro”. Ponajviše zbog toga što je znanstveni i umjetnički vrh naše Države dopustio da se u njihove prostore uvuče i nametne model ponašanja današnjeg društva, objasnila je Matanović.


U osvrtu na književni rad Julijane Matanović, ključno je razumjeti kako njezin stil pisanja i tematski obrasci odražavaju šire ideje i poruke koje autorica želi prenijeti svojim čitateljima. Njezina književna estetika i tematski motivi postavljaju temelje za razumijevanje šireg konteksta njezinog stvaralaštva, ističući kako ona oslikava i interpretira svijet oko sebe kroz svoje priče.


Život u Zadru smiruje


– Mene je obilježilo pripovijedanje u prvom licu jednine. To sa sobom nosi i pozitivne, ali i negativne predznake. Pozitivni leže u činjenici da se čitatelji lakše poistovjećuju s pričom i da imaju osjećaj da govorim baš njima, a negativni u tome da se sve što ja napišem opisuje, pa i ocjenjuje, kao autobiografija. Ta silna potreba da se sve poslaže u žanrovske ladice i da se ladice zatvore zauvijek, meni – ni kao povjesničaru književnosti i književnom teoretičaru, a kamoli piscu – nije prihvatljiva. Proglase te, odrede ti prebivalište i ne dopuštaju nikakve izlete, pojasnila je autorica ističući dalje kako je književnost za nju bila poput ljekovite infuzije koja joj je pomogla da preživi teškoće života. Prije je stidljivo priznavala da joj je književnost bila poput lijeka za bolesnika, skrivajući tu činjenicu od drugih. Međutim, pojava romana “Flaubertova papiga” Juliana Barnesa donijela je promjenu. Ohrabrena tim djelom, počela je energično isticati svoju ljubav prema čitanju. Shvatila je da je život predivna stvar, ali da ona osobno više uživa u čitanju. Njezina želja je uvjeriti ljude oko sebe da svatko od njih nosi život vrijedan velike priče te da se ne smiju dopustiti da ih ludost politike i povijesti uvjeri u suprotno.


Foto: Josip Mišković/Spisateljica Julijana Matanović


– Priče su svugdje oko nas, treba samo otvoriti oči i gledati. Živiš život, i u jednom trenutku prepoznaš da si toliko nakrcan iskustvima da ne možeš više izdržati, nagomilano moraš procesuirati u tekst. Potom on, kad je napisan, više nije tvoj. Pripada očima tvojih čitatelja. Ispražnjeni prostor, oslobođene stanice nastavljaju se puniti novim pričama.., poručila je spisateljica.


O svom životu u Zadru, Julijana Matanović dijeli intimne uvide u svoje iskustvo života u ovom mediteranskom gradu i utjecaje koji su oblikovali njezinu perspektivu i inspiraciju kao pisca, donoseći čitatelju bliži uvid u njezin odnos s mjestom gdje živi.


– U Zadar sam došla “natjerana”, savjetovana, ne baš tako lijepim i ohrabrujućim razlozima. I zbog toga me smeta kad mi oni – koji su u razloge upućeni – šalju poruke “Uživaj!” No, Zadar je divan grad, ljudi su susretljivi, dobronamjerni. Jednostavno, ugodan je. Njegova ljepota smiruje. Sve to olakšava moju svakodnevicu i ja sam zbog toga svima jako, jako zahvalna, iskreno kaže spisateljica.


Autorica ističe da crpi zadovoljstvo iz radosti koju osjećaju njezini čitatelji, iz pozitivne energije i ljubavi koju primjećuje u njihovim reakcijama. To je podsjeća na važnost njezinog rada i čini da shvati kako ono čime se bavi ima značenje za nekoga. Komentari koji prate njezine tekstove svakodnevno je uvjeravaju u to. Iskreno, oni su poput mora kojim pliva, pružajući joj osjećaj mira bez obzira na uvjete ili izazove s kojima se susreće.