Iza kulisa kazališta koje mijenja mlade: 'Za igru nikad nismo ni premladi ni prestari'

Dvije premijere u svega nekoliko mjeseci, rasprodane izvedbe, gostovanje u Tuzli i novi projekti koji već čekaju jesen obilježili su ovogodišnju sezonu Kazališne udruge Igrajmo se.

O predstavama »Izvan okvira« i »Vlak u snijegu«, radu s djecom i mladima, više od dva desetljeća dugom putu udruge te vrijednostima koje nastoji prenositi novim generacijama razgovarali smo s njezinom predsjednicom i umjetničkom voditeljicom Matijom Šango Šimurinom, inače profesoricom u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna (ŠPUD) Zadar.

Pomicanje granica

Kada se osvrnete na sezonu koja je pri kraju, što biste izdvojili kao najveći uspjeh godine?

– Najvećim uspjehom prije svega smatram uspješno pomicanje vlastitih granica, ali i granica svakog pojedinca uključenog u projekt, njihov osobni rast i razvoj, i to ne samo u kreativnom smislu, već i u onom najintimnijem.

Potom dolazi osjećaj ispunjenosti svim projektima i činjenica da ste uspjeli ispričati svoje priče onako kako ste ih zamislili, a ponekad čak i bolje. Posebno me veseli što je to prepoznala publika koja raste i postaje sve raznovrsnija te što svojim radom potičemo ljude na promišljanje i mijenjanje vlastite okoline.

Neke trenutke posebno pamtim pa ću tako zauvijek pamtiti i prvu ovogodišnju predstavu. Vjerujem da upravo u tome leži suština našeg rada – u mogućnosti da stvaramo zajedno. Imala sam priliku raditi na autorskom projektu s nekadašnjom polaznicom Igrajmo se, Lucijom Matković, danas glumicom u Kazalištu lutaka Zadar.

Igrajmo se tako nastavlja živjeti u različitim oblicima, a rezultat su upravo ovakvi divni umjetnički projekti. To je svojevrsni začarani krug koji je započeo davno, a nastavlja se kroz zajedništvo, podršku, prijateljstvo te nesebično prenošenje znanja i iskustava koja nas obogaćuju i jačaju.

Iza vas su dvije premijere u samo nekoliko mjeseci. Koliko je sve to skupa bilo zahtjevno produkciji uskladiti, s obzirom na to da je riječ o udruzi koja radi s djecom i mladima koji imaju brojne školske obaveze?

– Uvijek je zahtjevno, a rekla bih da s vremenom postaje i sve izazovnije. Djeca su danas puno više angažirana oko škole nego prije – sudjeluju u različitim projektima, razmjenama, izletima i drugim aktivnostima, pa školske obveze zauzimaju velik dio njihovog vremena. Zato je dobra organizacija ključna, iako uvijek postoje nepredvidive situacije, što je u radu s djecom posebno izraženo. Pripreme za obje predstave ovog su puta bile intenzivnije i trajale su dulje nego inače. Osim školskih obveza, mijenja se vrlo brzo i stalno i vrijeme u kojem živimo. Djeca su danas drugačija, imaju drugačije interese i potrebe, pa i rad s njima mora biti drugačiji. Izloženi ste stalnim promjenama i izazovima. No upravo zato svaki uspješno realiziran projekt na kraju donosi još veće zadovoljstvo.

Glas mladih

Prva predstava, »Izvan okvira«, naišla na odličan odaziv te su obje izvedbe u Kazalištu lutaka Zadar bile rasprodane. Jeste li očekivali takav interes? Što mislite da je publiku ponukalo da dođe u kazalište?

– Bit ću neskromna i reći da jesam očekivala velik interes za predstavu. Tematika koju obrađuje vrlo je bliska mladima, a dodatnu vrijednost daje činjenica da je riječ o autorskom projektu u kojem su polaznice bile intenzivno uključene od samog početka. Imale su priliku progovoriti o osobnim i intimnim temama, pa su bile posebno motivirane da se njihov glas čuje. Interes za naš rad uglavnom je velik, ali ponekad se mora poklopiti i pravi trenutak. Ovaj put, čini mi se, upravo se to dogodilo. No vjerujem da publika prije svega prepoznaje iskrenost kojom pristupamo temama i procesu rada. Osjeća da ih se razumije i da nisu usamljeni u svojim životnim pričama. Divno je što kazalište i umjetnost imaju tu moć i što mladi to prepoznaju.

Ovo nije prva naša rasprodana predstava. Tijekom godina stvorili smo svoju publiku koja prati ono što radimo, što nas posebno veseli. Istodobno, još uvijek ima mnogo mladih ljudi koji se nisu susreli s našim radom. Kada dođu prvi put, često budu ugodno iznenađeni, pa se nadam da ćemo s vremenom doprijeti do još šire publike.

O kojim temama bliskima mladima predstava progovara i koliko je bilo izazovno otvoriti ih na sceni?

– Riječ je o osobnim ispovijestima djevojaka koje kroz monološke forme iznose vlastite priče, iskustva i probleme vremena u kojem odrastaju. Predstava se dotiče teme prihvaćanja, mentalnog zdravlja, poremećaja u prehrani, utjecaja tehnologije na formiranje mladog čovjeka te brojnih drugih izazova s kojima se mladi danas susreću. Naglasak bih svakako stavila na prihvaćanje. Društvo nam često nameće određene norme i očekivanja o tome kakvi bismo trebali biti. Predstava propituje koliko je važno uklopiti se u te okvire, a koliko ostati svoj te koliko je zapravo teško sačuvati vlastiti identitet, a istodobno ne biti isključen iz okoline.

Značajnu ulogu u tom procesu imala je Lucija Matković koja je dio autorskog tima predstave i koja je donijela neke nove glumačke metode, znanja i alate u ovaj projekt i proces rada. Zahvaljujući takvom pristupu otvorili su se novi putevi kroz koje su djevojke mogle pomaknuti vlastite granice i bez zadrške progovoriti o onome što smatraju važnim. Neke priče proizlaze iz njihovih osobnih iskustva, a neke iz iskustva njima bliskih ljudi, no svima je zajednička iskrenost koja se, vjerujem, vrlo jasno osjeti i na sceni.

Od suradnje do prijateljstva

S tom predstavom gostovali ste i na Danima mladih u Tuzli. Koliko mladim glumcima znače takva iskustva? Jesu li došli do nekih novih spoznaja?

– Svaka suradnja i svako gostovanje i druženje dovede do novih spoznaja. Prije svega vidimo kako i drugi rade, tako da učimo nešto i o njihovom radu, o možda drugačijim pristupima. Imamo mogućnost pogledati neke druge predstave, vidjeti kako žive druge dramske studije i kako funkcioniraju. Potom se stvaraju prijateljstva, a na kraju ono najljepše je što se nalaze mladi ljudi iz zajedničkih interesa koji su povezani posredstvom umjetnosti, koja im služi kao sredstvo izražavanja i tako zapravo mijenjaju svijet oko sebe, doprinose njegovoj ljepoti.

Suradnja s Pozorištem mladih Tuzle nastavlja se i dalje. Oni su odavno postali mnogo više od suradnika – naši su prijatelji. Veselimo se budućim zajedničkim projektima koje već planiramo te se nadamo da ćemo ih, uz potrebnu podršku, uspjeti ostvariti i predstaviti ne samo zadarskoj publici, nego i publici izvan našega grada.

Prije gotovo mjesec dana premijerno ste izveli predstavu »Vlak u snijegu«, dobro poznati klasik dječje književnosti čiji je autor Mate Lovrak. Zašto ste odlučili baš taj naslov postaviti na kazališne daske koje život znače?

– Mislim da je riječ o djelu koje svi nekako nosimo u sebi jer smo uz njega odrastali i imali ga za lektiru. Meni je osobno uvijek važan taj povratak djetinjstvu, a dodatni poticaj bio mi je prikazati lektiru u jednom drugačijem, kazališnom formatu. No možda je najvažniji razlog činjenica da je riječ o iznimnom djelu koje promiče zajedništvo i podsjeća nas na životne vrijednosti koje danas pomalo gubimo. Živimo u vremenu u kojem je naglasak na »ja«, a zaboravljamo koliko smo zapravo potrebni jedni drugima, kako u svakodnevnom životu, tako i u umjetničkim suradnjama.

»Vlak u snijegu« vraća nas u jedno drugo vrijeme, ali i podsjeća na vrijednosti koje su bezvremenske – međusobno pomaganje, prihvaćanje, opraštanje i svijest da su pogreške i nestašluci dio odrastanja. Upravo zato smatram da je ta priča i danas jednako važna. S druge strane, koristimo svaku priliku kako bismo istaknuli važnost knjige i čitanja i tako možda dodatno potaknuli na čitanje. Kazalište je snažan medij i svakako može biti jedan od načina da mlade zainteresira za knjigu i priču koja stoji iza nje.

Strah, trema, odgovornost

Koliko vam je važno da polaznici pročitaju djelo na kojem rade i jesu li svi pročitali roman »Vlak u snijegu« prije početka rada na predstavi?

– U procesu rada susreli smo se s trenutkom kada je jedna djevojčica rekla da ona ne zna tu pjesmu, da ne zna tu knjigu i tako, onda su oči izletjele onako, kao kokice (smijeh). Pravilo rada u Igrajmo je da s onim malenima, koji još uvijek nisu spremni možda za toliku količinu sadržaja, zajedno prolazimo tekst, čitamo, izdvajamo određene važne situacije te raspravljamo o njima. S druge strane, oni stariji imaju obvezu pročitati djelo i upoznati se s autorom da bi uopće shvatili čega su dio, također razgovaramo o svemu i svi sudjelujemo u procesu stvaranja i to je neko osnovno pravilo.

Na predstavi »Vlak u snijegu« radile su sve skupine različitih dobnih uzrasta. Kako je bio organiziran rad na tako velikom projektu i što je djeci bilo najizazovnije?

– Najveći izazov nije bio vezan uz samu izvedbu predstave, njezinu viziju ili plan, jer je taj dio procesa u mojoj glavi uvijek jasno postavljen i razrađen do najsitnijih detalja. Naviknuti smo i na tehničke izazove te, nažalost, spremni na različite nepredviđene situacije koje takvi projekti sa sobom nose. Puno veći izazov predstavljaju emotivne i psihološke faze kroz koje djeca prolaze tijekom rada na predstavi.

Djeca danas žive u naizgled zaštićenom svijetu, možda čak i pomalo zaštićena od stvarnosti, a istodobno su izložena brojnim nepoželjnim utjecajima. Rad na predstavi neminovno ih suočava sa stvarnim životnim situacijama i različitim emocijama – od straha i treme do odgovornosti i nesigurnosti. Svatko ih proživljava na svoj način, ovisno o karakteru i emocionalnoj zrelosti, zbog čega je taj dio rada sve zahtjevniji. On podrazumijeva iskrenost, spremnost na suradnju i međusobno povjerenje.

S druge strane, rad na ovoj predstavi bio je pravi užitak jer je riječ o izrazito pozitivnom djelu. U trenutku kada polaznici osvijeste vrijednosti za koje se zalažu i shvate čega su zapravo dio, kada od skupine pojedinaca nastane zajednica izgrađena na povjerenju, počinju istinski uživati u projektu. Puno razgovaramo o svemu što se događa tijekom procesa, a posebno su mi dragocjene zajedničke probe na kojima otvoreno govorimo o tremi, očekivanjima, odnosima i izazovima s kojima se susrećemo.

Kada danas pogledate završnu predstavu, na što ste posebno ponosni kod svojih polaznika i što su oni dobili kroz rad na ovom projektu?

– Ponosna sam na sve polaznike jer je svaka skupina imala svoj izazov. Neki su prvi put stali na pozornicu i proveli gotovo cijelu predstavu na sceni, što je iznimno zahtjevno, dok su drugi morali u vrlo kratkom vremenu prenijeti snažnu emociju ili se odvažiti na drukčija i zahtjevnija izvedbena rješenja. Treća grupa, primjerice, sa suradnicima, usudila se biti drugačija i kroz predstavu prikazati kontrast suvremenog i tradicionalnog, odnosno grada i sela. Trudili smo se pomaknuti granice koliko god su nam vrijeme i okolnosti dopuštali. Ipak, najvećim uspjehom smatram osobni rast svakog djeteta tijekom procesa. Kada na kraju vidite da su polaznici sigurniji u sebe, zadovoljniji i bogatiji za jedno novo iskustvo, onda znate da je projekt ostvario svoj cilj.

Dijalog kroz umjetnost

Nekoliko godina zaredom sudjelujete na Scenskom govorništvu mladih Zvjezda(ni)na staze u Zagrebu, pa tako i ove godine. Što mladi uče na takvim okupljanjima?

– Sa mnom godišnje odu polaznice koje se pripremaju nekoliko mjeseci. Ove godine su to Dora Šimurina i Luce Slišković. Smotra nema natjecateljski karakter, što je zapravo izvrsno, jer to oslobađa od straha i treme. Niste izloženi nekakvoj kritici i komentarima. Naglasak je na scenskom govorništvu mladih, točnije govorenju poezije. Cure su dobile sve pohvale i pozvani smo na neka gostovanja koja se nadam da ćemo ostvariti u 2027. godini. Lijepo je da svojim uspješnim radom i trudom pomičemo granice i dovodimo do nekih novih i drugačijih suradnji i ostvarenja. To je jedan poseban susret u kojem polaznici imaju mogućnosti sudjelovati na određenim radionicama, usporediti se zapravo s drugom djecom. Velik broj njih planira i upise na akademiju što znači da su to vrlo ozbiljne pripreme. A također je to i susret koji promovira dijalog s umjetnicima, glumcima, pjesnicima, i tako dalje. Tako da smo se lijepo proveli i u druženju s Enesom Kiševićem i još nekim poznatim imenima naše scene, i glumačkim i pjesničkim.

Možete li se prisjetiti kako je sve počelo i kako je nastala Kazališna udruga Igrajmo se?

– Udruga je nastala iz ideje da se u Zadru pokrene kontinuiran kazališni rad s djecom i mladima. Krenuli smo kao kazališna radionica, a 2003. godine tu smo ideju konkretizirali osnivanjem udruge, koju vodim i danas. Tijekom godina moja je uloga bila vrlo raznolika – od umjetničkog i dramsko-pedagoškog rada do organizacije, produkcije, marketinga i svega što rad jedne udruge nosi. No ništa od toga ne bi bilo moguće bez ljudi koji su godinama uz nas. Posebno sam zahvalna kostimografkinji Aniti Goreti i Robertu Brkljači, koji je zadužen za plakate i videomaterijale, mojim stalnim suradnicima, kao i našoj najstarijoj skupini polaznika, tj. četvrtoj grupi. Oni aktivno sudjeluju u svemu, od organizacije projekata i prodaje ulaznica do rješavanja brojnih situacija koje se događaju u hodu. Važno mi je i to što djeca i mladi nisu samo sudionici programa, nego svojim idejama sudjeluju u kreiranju budućih projekata i rada udruge.

Jedna velika obitelj

Kada danas pogledate više od dva desetljeća rada, što vam znači činjenica da su kroz udrugu prošle brojne generacije djece i mladih?

– To je možda i najveća vrijednost svega što radimo. U predstavama godišnje sudjeluje oko 100 djece, a kroz radionice i druge programe taj je broj još veći. U više od 20 godina rada kroz Igrajmo se prošlo je više od 2.000 djece i mladih u dobi od 7 do 18 godina, a kada bismo pribrojili i sve aktivnosti koje provodimo izvan udruge, ta brojka je još veća. Najljepše je vidjeti koliko je generacija odraslo uz Igrajmo se i koliko ih se, čak i godinama poslije, vraća kroz suradnje, prijateljstva i zajedničke projekte. To mi potvrđuje da je sve što radimo imalo smisla.

Uz vođenje udruge radite i kao profesorica u ŠPUD-u. Kako uspijevate uskladiti sve obveze i odakle crpite energiju za toliko različitih uloga?

– Mislim da je ključ svega da volite ono što radite. Moj posao zapravo ne završava onoga trenutka kada izađem iz učionice ili dvorane. To je nešto što živite i što vas prati cijelo vrijeme. Naravno, za usklađivanje svih obveza potrebni su dobra organizacija vremena, koncentracija i, prije svega, dobro zdravlje. No kada radite ono što volite, stvari ipak postaju lakše. Djecu s kojom radim doživljavam kao jednu veliku obitelj. Često za sebe kažemo da smo »obiteljica« jer smo tijekom godina izgradili poseban odnos. Iako ovaj posao traži puno energije, on vam jednako toliko i vraća. Kada vidite da su djeca zadovoljna, da su nešto naučila, napredovala ili pomaknula vlastite granice, to vas ispunjava i daje vam motivaciju za dalje. Naravno da se putem događaju i pogreške, ali i one su dio procesa. Iz njih učimo i upravo nas one često potaknu da sutra budemo još bolji.

Festival u usponu

Nedavno ste u sklopu KvartArta održali besplatnu radionicu »Dramska igra« za odrasle. Koliko postoji interesa za takve programe i što polaznici mogu dobiti kroz ovakav oblik rada?

– Radionica je bila otvorena za sve one koji su se željeli upoznati s dramsko-pedagoškim radom i njegovim mogućnostima, bez obzira na prethodno iskustvo. Radionice za odrasle već su neko vrijeme dio naše udruge i svakako ih planiramo nastaviti razvijati. Interes postoji, što nam pokazuje da su takvi sadržaji potrebni i odraslima. Nakon radionice scenskog glasa i govora, ovog puta fokus je pao na dramsku igru.

Iako slijedi ljetna stanka, ne mirujete, već na jesen planirate treću izvedbu »Vlaka u snijegu«, a pred vama je i organizacija 4. Kazališnog vikenda za djecu i mlade. Što sve očekuje vašu publiku u mjesecima koji dolaze?

– Zanimanje publike za predstavu i dalje je veliko, nadamo se novoj izvedbi na jesen u Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar, a vjerujem i da će biti prilike i za gostovanje. Na jesen nas očekuje i četvrti Kazališni vikend za djecu i mlade, koji će se održati od 2. do 4. studenoga u Kazalištu lutaka Zadar, Centru za mlade i na zadarskom Forumu. Publiku očekuje pet predstava, tri radionice, izložba i okrugli stol, uz sudjelovanje brojnih suradnika i gostiju. To je međunarodni događaj kojim iz godine u godinu rastemo, a posebno veseli što ćemo ugostiti nagrađivane predstave namijenjene prvenstveno mladima. Predstave obrađuju njima bliske teme, a istodobno mogu biti zanimljive i starijima, posebice onima koji rade s njima. Iako pripremamo četvrto izdanje, istodobno radimo i na jubilarnom petom, za koje pripremamo već nešto posebno. Nadam se da će festival nastaviti rasti i dobivati sve veću podršku lokalne zajednice.

Što biste voljeli da publika prvo pomisli kad čuje ime Igrajmo se?

– Voljela bih da pomisle na igru, rasterećenost, stvaranje, umjetnost. Na mjesto gdje razvijaju najbolju verziju sebe, gdje se osjećaju sigurno i prihvaćeno i gdje mogu biti to što jesu. I da je podsjetnik na to da za igru nikada nismo ni premladi ni prestari jer igra nije samo zabava, nego i važan dio cjeloživotnog rada na sebi.