Igra različitih kazališnih formi koja će zainteresirati i mlađe i starije

Kazališna udruga “Igrajmo se” za kraj godine donosi još jedan autorski projekt voditeljice Matije Šango Šimurina “Ja, ti, on; mi, vi, oni” te dodjelu nagrada “Nobi” za ovu godinu. Istražujući vlastito “ja” i kako se postaje “ja”, traganju i potrebi za izgradnjom sebe i vlastitim identitetom posredstvom kazališta sjena i kazališta apsurda glumci nas uvode u formalni svijet osobnih zamjenica i svoje osobno ja.

Predstava kroz dramski proces postavlja tekst dijelom i kao dramsku metodu u nastavi hrvatskoga jezika. Posljedica je dramsko pedagoškog procesa, dramske igre, glumačkih vježbi i osnovnih elemenata glume: tijela, teksta, emocije. U predstavi sudjeluje 40 glumaca u dobi od 14 do 17 godina, a upravo je toj dobi prvenstveno i namijenjena no svakako nije isključivo ograničena na taj uzrast. Igra je to različitih kazališnih formi koja će, vjerujemo, zainteresirati i mlađe i starije.

Premijera je zakazana za petak u 19 sati, a mi smo prije premijere porazgovarali sa zvijezdom predstave Viktoriom Perić i voditeljicom Kazališne udruge Matijom Šango Šimurina.

Tko sam “ja”‘

Na novome se komadu radilo relativno kratko, ali užurbanim ritmom, kako bi se sve pripremilo za premijeru u petak. “Ja, ti, on; mi, vi, oni” finalna je produkcija za 20. obljetnicu rada Udruge, a idejno je začeta mišlju kako smo svi jednaki, neovisno o tome koliko smo svi različiti.

– Putovanje kroz ovu predstavu zapravo je dramski proces s polaznicima treće i četvrte grupe. Dosta smo promišljali o tome što njome želimo poručiti i istaknuti. “Ja” je osoba sa stavom, nešto što se traži cijeli život. Gledamo iz perspektive tinejdžera, priča govori o potrazi za vlastitim identitetom, a ako je gledamo iz perspektive starijih, ispoljava poruku o utjecaju društva na formiranje identiteta, pojasnila nam je Šango Šimurina, dodavši kako tinejdžer koji se preispituje može biti čvrst u stavovima ili pak poljuljan utjecajem društva.

– Viktoria u predstavi tako igra čvrsto “ja”, koje je poprilično definirano, a koliko društvo utječe na to “ja” i njegove mijene publika će imati prilike vidjeti u samoj predstavi. Predstava je dramski proces kroz kojih smo krenuli od definicije “ja” kao osobne zamjenice do traganja za vlastitim osobnim identitetom i odnosa pojedinca i društva, dodala je Šango Šimurina, koja potpisuje idejni projekt predstave.

– Igramo se kazalištem sjena i apsurda, iako smo bili vremenski ograničeni. Intenzivno radimo zadnjih mjesec dana s glumcima osmog razreda i srednjoškolcima. Kostimi i scenografija jednostavni su i minimalistički. S jedne strane je šahovsko polje koje definira život kao igru, a s druge čiste i jasne linije. Kostime je i ovaj put radila Anita Goreta, a oni su osmišljeni rubno, jer ako je život igra, onda je ponekad i cirkus, što se vidi i iz samog plakata predstave, kazala je Šango Šimurina, dodavši kako su kostimima željeli poručiti kako život često odmakne od onog što konkretno zacrtamo.

Govoreći nam o svom liku, Viktoria nam je pojasnila kako njeno “ja” traži sebe kroz predstavu, dok ga društvo istovremeno propitkuje i kritizira. Ova je mlada glumica dio “Igrajmo se” već šest godina, a marljivo sudjeluje u svim njihovim predstavama i ne propušta niti jednu probu.

Predstava s porukom

– Gluma me ozbiljno zanima. To je dio mog života već godinama, ispunjava me i čini sretnom. Moji su mi glumački kolege i prijatelji kao druga obitelj. Kada smo tek počeli pripremati predstavu bilo nam je zahtjevno, no, najvažnije je da smo se opustili i prepustili samom procesu kreiranja i propitkivanja, naglasila je Perić.

– U finalnom smo fazi rada kada dotjerujemo predstavu i dorađujemo detalje, dodala je Šango Šimurina, kazavši kako je finalni komad drugačiji od onog kako je zamislila na početku.

– Te su promjene zapravo jako pozitivne, jer iako smo puno vremena posvetili promišljanju i idejnoj pripremi predstave, vremensko ograničenje i uvjeti rada odveli su nas u drugom smjeru, ali kao i svaka naredna predstava iako proispituje osjetljiva društvena i osobna pitanja, kao i naše predstave inače, po mnogočemu je drugačija od prethodnih.

Iako smo imali manje vremena ni jedan dio rada na predstavi nije preskočen već samo intenzivniji. Istraživali smo što glumac može postići ako u potpunosti iskoristi kapacitete svog tijela i glasa, pogurali granice u radu. Zato na jedan dio predstave i možemo gledati kao na čistu glumačku vježbu i njenu formu u koju smo onda uklopili cijelu priču. Godina iza nas prožeta je intenzivnim radom i učenjem. Počeli smo je u ožujku “Poučkom u suglasnosti”, nastavili u svibnju “Zapisima s igrališta”, a završavamo s “Ja, ti, on; mi, vi, oni”, podsjetila je Šango Šimurina.

Dok je “Poučak o suglasnosti” za krajnji cilj imao promicanje kazališne umjetnosti kod mladih te upoznavanje s epskim kazalištem i aktualnom problematikom koju obrađuju. Neke od ključnih rečenica koje su se provlačile kroz predstavu bile su »Pomaže li čovjek čovjeku?«, »Je li se što promijenilo?«, a koje aludiraju na uvijek aktualne problem ljudske egzistencije.

I u naslovu predstave »Poučak o suglasnosti« otkriva se poruka o važnosti međusobne suglasnosti i života te s druge strane, apsurda rata. Dakle, riječ je o primjeru epskog kazališta u kojem se kombiniraju glazba i tekst, kako u formativnom obliku, tako i kao sredstvo izražavanja i osvještavanje društva.

Odlične reakcije publike

“Zapisi s igrališta” koji obrađuju važnost igre i vršnjačko nasilje poslužili su kako bi glumci izrazili svoje strahove, frustracije, radost, ljutnju i tugu, što odrasloj osobi pruža dobar uvid u djetetov svijet i svakodnevnu problematiku. Poteškoće proizlaze iz uvjerenja odraslih da je igra samo za djecu, da je odraslo, roditeljsko igranje zapravo “glupiranje”, a da će se djetetova potreba za igrom zadovoljiti u igri s vršnjacima.

Nedostatak igre i prostora za igru prepreka je emotivnog, psihološkog i fizičkog razvoja djeteta i osnovna ideja predstave iz koje proizlazi problematika vršnjačkog nasilja. Igra, u ovom slučaju dramska, je zabavno sredstvo putem kojeg djeca najlakše uče o sebi, drugima i svijetu koji ih okružuje.

– Predstave iza nas bile su rasprodane, a igrali smo ih nekoliko puta, tako da se nadam da će i naš najnoviji uradak doživjeti istu reakciju publike. Ove smo godine također nastavili suradnju s prijateljima iz Pozorišta mladih Tuzle, a upravo je glas mladih bio nit vodilja ove godine. Treća predstava ove godine isključivo je za najstarije polaznike. Rad s mlađim grupama zahtijevao bi puno više vremena.

Mlađi uzrasti do šestog osnovne s Martom Klapan, mladom producenticom koja je devet godina bila članicom Igrajmo se snimaju film u čijem su procesu i sami sudjelovali kroz filmsku radionicu. Filma su se do sada doticali samo kroz rad na kratkim promo materijalima za predstave, dok su sada djeca temeljitije iskusila rad na filmu i razliku između stvaranja filma i kazališne predtave. Šango Šimurina već marljivo radi na komadima za sljedeću godinu. Već se priprema premijera predstave “Laštik”, gdje im ovaj put pomaže mlada zadarska dramaturginja Nina Pavlović.

– Na vrijeme ćemo otkriti sve detalje, a premijeru “Laštika” zakazujemo za 14. svibnja. “Laštik” za idejno polazište uzima jedan vrlo popularan romana za djecu i mlade. Priča je to o djevojčici koja se bori sa zloćudnom bolešću i odnosu društva prema njoj, najavila je Šango Šimurina, najavivši već i još jedan autorski projekt “?”.

– Poprilično smo neopterećeni ušli u naš zadnji projekt, mada je ova predstava potpuno drugačija u odnosu na naša ranija ostvarenja. Dotaknuli smo se i dramskih metoda u nastavi hrvatskog jezika formalnim scenama i glumačkim vježbama, kazala je Šango Šimurina, dok nam je Viktoria kazala kako joj užurbani ritam probi i priprema nije teško pao,. Jer već je naviknuta na sve zahtjeve glumačkog poziva.

– S Viktoriom se nikada nije teško složiti. Marljiva je, naporno radi, nikada ne propušta probu i jako je talentirana, dodala je Šango Šimurina, kazavši kako ju raduje vidjeti kako zreliji glumci onim mlađima daju savjete i podupiru ih.

– Osvještavaju dramsko – pedagoški rad, svoju sposobnost i znanja, kao i potrebu za njim, što je menijako važno, jer jednom će netko preuzeti moju zadaću i raditi s novim generacijama glumaca, zaključila je Šango – Šimurina.