Glazbenim arhitektima Orvel glazba najviše cvijeta kroz intimnu atmosferu

Ove subote, 11. svibnja, u Polivalentnoj dvorani Providurove palače premijerno nastupa još jedan bend u sklopu Urbofon Live cjelogodišnjeg glazbenog programa. Riječ je o zagrebačkom indie rock sastavu Orvel koji djeluje od 2011. godine. Orvel u svom glazbenom izričaju spaja elemente rocka, indie rocka, art rocka i synth popa. Članove benda čine frontmen Igor Ilić na električnoj gitari, bas gitari, bubnjevima i sintisajzerima, Marko Čorokalo na bas gitari, Petar Novak na bubnjevima, električnoj gitari i bas gitari, Karlo Uchytil na sintisajzeru i električnoj gitari te Marko Jankek na električnoj gitari.

Povodom njihovog nadolazećeg premijernog nastupa u Zadru, odlučili smo saznati više o ovoj glazbenoj skupini prepoznatljivog zvuka u razgovoru s Igorom Ilićem.

Kako biste opisali svoj glazbeni put od osnivanja 2011. do danas?

– Kad smo tek počeli bili smo mlađi pa su nam samim time motivi, očekivanja i ciljevi bili drugačiji. Mi smo zapravo svoje dvadesete godine proveli u ovom bendu, kako su nam stvari u životima sjedale na mjesto, tako je bend sjeo u neku sigurnost, zrelost i na svoje mjesto.

Naš je najveći uspjeh, koliko god to zvučalo kontradiktorno onome što se valjda smatra uspjehom u glazbenoj industriji, to što smo kao bend preživjeli 2010-e, jednu eru u kojoj se kod nas ugasilo devedeset posto grupa, to što smo naše »preživljavanje« pretvorili u jednu kreativnu priču te što smo do danas odrasli zajedno kroz tu priču, sazrijevali kroz taj glazbeni život i na kraju ostali jako bliski, ako ne i bliži prijatelji nego što smo to bili na početku.

To je naš glazbeni, ali i životni put.

U glazbenom izričaju spajate elemente rocka, indiea, art rocka i synth popa. Kako uspijevate integrirati različite žanrove u prepoznatljiv zvuk? Tko su vam glazbeni uzori?

– Uspijevamo integrirati navedene žanrove u naš zvuk ponešto namjerom, ali i slučajno. Namjerom jer koristimo zvuk analognog synthesizera koji evocira zvuk 80-ih, odnosno art rock, synth rock zvuk tog doba.

Kažem, i slučajno jer prema nekoj glazbi dijelimo i zajedničku ljubav unutar grupe, to sigurno prolazi kroz nas i kad radimo svoju glazbu. Glazbeni uzori su nam umjetnici koji istražuju i rastu jedni uz druge.

No, pošto je to malo slobodnjački odgovor i ljudi vole čuti i neka imena, evo kraćeg popisa – David Bowie, LCD Soundsystem, EKV, Idoli, War on drugs, Interpol, The Cure, Radiohead, QOTSA, Daft Punk, Jeff Buckley i Tame Impala.

Za video uradak »Ovo nije zapad« nominirani ste 2015. za najbolji spot godine i montažu na Split spot festival te za najbolji Indie video na Adria Muzzik Video Awards 2020. godine. Kako razvijate koncepte za video spotove? Koliko su vam oni važni u promociji?

– Nama su spotovi produžetak kreativnog stvaralaštva, možemo to reći jer ih radimo sami. Režiser sam video spotova pa sam naravno od početka režirao i za svoj bend.

Nekada su stvari i okrenute, prvo mi dođe ideja za video pa tek onda na tu temu napišem tekst pjesme, na primjer, inspiriran pričom iz stvarnog života o čovjeku na poziciji šefa koji samo sebe vidi kao dobru osobu, zamislio sam filmsku priču koja prikazuje te dvije perspektive, a naknadno napisao pjesmu »Gadovi« koja prati temu.

Važni su nam jer su nam eto, još jedno sredstvo izričaja, broj pregleda nam nije ni važan ni koristan.

Imate tri albuma – »Dani« (2015.), »Div« (2019.) i »Priče o putovanjima i stajanju na mjestu« (2022.). Za posljednji album ste dobitnici nagrade Moj prvi Music Pub za grupu godine. Koliko vam je to pružilo dodatni vjetar u leđa? Možete li reći nešto više o kreativnom procesu koji je stajao iza nastanka albuma?

– Nagrada, ova specifično, dolazi od kultnog urednika i ljubitelja glazbe Zlatka Turkalja Turkija. To nam znači jer kroz emisiju i top listu prolazi puno glazbe. Razveselio nas je, no nama je najviše značilo to što nam se pjesma našla na listi i dobila svoju priliku da se malko više zavrti.

Priče o putovanjima smo snimali uživo u staroj kino dvorani Kuće Klajn u Klanjcu. Pjesme smo brusili godinu dana, a onda smo dva dana živjeli za to snimanje. Odsječeni od svega, skoro usred ničega, koncentrirani samo na glazbu.

To je predivno i drugačije iskustvo snimanja albuma, bez nasnimavanja i ponavljanja, onako kako se eto nekada radilo. Time smo uspjeli zabilježiti energiju i magiju koja se dobije spojem ljudskog stvaralaštva i posebnog prostora. Možda se album službeno zove »Priče o putovanjima i stajanju na mjestu«, ali za nas će uvijek ostati »Klajn«.

Kako se osjećate i što očekujete povodom vašeg premijernog nastupa u Zadru? Što biste poručili zadarskoj publici povodom toga?

– Iskreno se veselimo našem upoznavanju, našem prvom nastupu u vašem gradu. Na probama se osjeti uzbuđenje slično onome pred naš veliki koncert u Zagrebu povodom promocije albuma. Za svaki koncert slažemo drugačiju set listu, naše pjesme su dulje minutaže tako da je naš set od samo osam pjesama nekim grupama cjelovečernji set od petnaest.

Sviramo presjek sva tri albuma i ovaj set smo složili kako bi se publika najbolje upoznala s nama kroz godine koje se nismo imali prilike vidjeti. Svirali smo i još sviramo sve vrste nastupa, festivalske, grupne, klupske… No, samostalni koncert u klupskim uvjetima najbolje je okruženje za doživjeti nas.

U intimnoj atmosferi naša glazba cvijeta. Nadamo se da će se publika zainteresirati i odazvati, time podržati i samu inicijativu da se u gradu nešto zanimljivo događa i gradi.

Kako vidite budućnost glazbene scene u Hrvatskoj, napose kada je u pitanju podrška nezavisnim bendovima?

– Mi nismo nezavisni, kao i brojne hrvatske grupe naše i mlađe generacije. Štoviše, mi smo pod ugovorom naše najveće diskografske kuće, stvaramo, nastupamo. Taj dodatak »nezavisni« svima nama radi više štete no koristi. On odgovara i uvijek će odgovarati menadžerima, urednicima, promotorima koji su dio jedne klike zbog koje svaki hrvatski festival s domaćim izvođačima, svake godine ima takozvani deja vu lineup, uvijek istih imena.

Prilika čini razliku, a oni koji je daju obično su kao što je i ovdje u slučaju Maje Milin, ljubitelji glazbe i stvaranja prije svega. Priča se puno o tome da nema prostora, djelomično istina, posebno ako bi gledali primjer Zagreba. No, ovim primjerom dokazuje se upravo suprotno, nije prostor važan nego ljudi i uvijek ljudi.

Zašto neobjašnjivo skupim ulaznicama podržavamo događaje koji dolaze iz daleka kada smo dio tog svijeta i itekako imamo što ponuditi. Te stvari su dio ogromnih mašinerija koje imaju sav pristup tome da nas uvjere u svoju veličinu.

Mi to nemamo, no ono što je jedino sigurno, to je da svaki izvođač kojeg imate prilike slušati u ovakvom programu, glazbu stvara i nastupa iz srca. Bez osvajačkih i komercijalnih pobuda, bez obzira na nedostatak prilika, prostora nekad na žalost i ljudi, još uvijek svira.

Ovo je lijepa prilika, za sve. Hvala Maji Milin na prilici, budućnost je sjajna ako mlađa generacija nešto nauči na njenom primjeru.