Đurđica Stuhlreiter u 'Razgovoru s tišinom' ispisala poeziju tuge, čežnje i samoće

Poeziju tuge, tihe sjete, lagane predaje, poraza i boli, liriku sutona uglavnom u svojoj svake pažnje vrijednoj novoj knjizi lirike nazvanoj »Razgovor s tišinom« nudi hrvatska književnica Đurđica Stuhlreiter, znana i kao vrsna dječja književnica te autorica moćnih romana o obiteljskom nasilju.

Kroz pejzaže koji se stapaju sa slikama duše ona progovara o prolaznosti, izgubljenim prilikama, neostvarenim snovima, propalim nadanjima, čežnjama i žudnjama, prenoseći čitatelju najčešće osjećaje samoće, izgubljenosti, beznađa i patnje zbog nemogućnosti ostvarenja sreće koja je, kaže u jednoj pjesmi, »izmišljotina začaranih bića«.

Naravno, zna se u stihovima ove sjetne zbirke naći i tragova svjetlosti i optimizma, ali su oni prigušeni, zapreteni i u sjeni su tame i beznađa. Primjerice, u nekoliko se njezinih moćno tužnih pjesama javlja motiv koraka koji se čuju, što znači da netko dolazi.

Nažalost, taj žuđeni i željno iščekivani ne dolazi. Ipak, ona se ne prestaje nadati, očekivati i iščekivati da se ti koraci ipak zaustave kraj nje – »Rijeka čeka da me pronađeš i odvedeš ispod duge, iza voda i lopoča, u pjesme ispjevane za dane prepune sunca i zlatnih ribica«, kaže u pjesmi »Kulise« da bi u još boljoj i snažnijoj »Kada stigne netko« napisala: »Kada stigne taj netko, tražit ću da mi priča o plavim kišama u čijim kapima stanuju svileni leptiri zaborava, o pjesmama koje se šapuću u suton i raskoši duge. I to će biti sve.«

Proza natopljena lirikom

Poeziju svojih, što bi Leonard Cohen rekao, prekrasnih gubitnika, autorica u velikoj mjeri veže uz prirodu (rijeke, stabla, lišće, godišnja doba…), koja je za nju živa i s kojom komunicira bolje i iskrenije no s ljudima jer u toj »tišini« prirode ima itekako puno onoga što ona razumije i što je dio nje same, njezinog emocionalnog svijeta i njezinih razmišljanja. Pritom Đurđica Stuhlreiter, iako je ovo definitivo zbirka poezije, ne piše u stihovima, niti koristi strofe.

Njezin je izbor proza koja je natopljena lirikom, proza čije retke ponekad odvaja tek zasebnim odjeljcima teksta ili, u nekoliko navrata, brojčanim oznakama koje nam pomažu pri prijelazu iz jednog sloja teksta u drugi. Sve to autorica čini jednostavim i razumljivim jezikom čije riječi slaže tako da su u konačnici njezine pjesme jasna slika brojnih njetinih osjećaja. Jednostavno, Stuhlreiter promatra svijet oko sebe, posebno prirodu, te opisujući to što vidi u »priču« uključuje i sebe, svoje stavove i ideje, svoj pogled na život, svoj bogati svijet osjećaja stvarajući tako kroz prozu bogatu, složenu i moćnu liriku.

Knjiga je sastavljena od petnaest cjelina od kojih svaka ima po deset pjesama, a iako se cjeline mogu vezati uz pojedine teme uočljive već u naslovu (»Albumi sjećanja«, »Zov bjeline«, »Kada stigne netko«…), u samoj srži cijele ove knjige je već spomenuta lirika bola, tuge, očaja, izgubljenosti, čežnje… Oni čitatelji koji vole takav pristup moći će uživati u nizu zaista divnih pjesama. Primjerice, »Ako se zagledam u tvoje srce« nedoljivo podsjeća na klasičnu i kultnu ljubavnu pjesmu srpske pjesnikinje Mire Alečković »Ne, nemoj mi prići«.

Mali biseri

Naslovna pjesma je slika pokušaja autoričinog bijega od svega; »Na kraju puta« nosi tragediju i bol prolaznosti, »Buđenje« je snažna i vrlo dojmljiva slika depresije, ciklus »Zov bjeline« priča nam o zimi u prirodi i u duši, cjelina »Kada stigne netko« pršti divnim pjesmama o čežnji, a završnih deset pjesama smještenih u cjelinu nazvanu »Lutalice i tragači« donosi i moćnu »Putniku« koja je svojevrsna slika predaje, pomirenja s porazom kojeg doživljava svaki čovjek jer je svatko od nas, kako je davno rekao Meša Selimović, u igri sa životom i s prolaznošću – u gubitku.

Pišući test pogovora ovoj zbirci osjećaja Darija Mataić Agičić kaže: »Između ljepolikih riječi ušivenih za dušu i tananosti hipersenzibilnog rukopisa meškolji se lirska popudbina Đurđice Stuhlreiter, autorice koja će ćuteći svijet oko sebe, u ‘Razgovoru s tišinom’, širom otvoriti prozor u sebi i ukrotiti riječi koje se sapliću…«. Zaista, pjesme ove »proze poetske forme« kako ih naziva Mataić Agičić, pravi su mali biseri koji još jednom potvrđuju raznolikost književnog talenta ove sjajne osječke književnice.