Zadrani sve skloniji ulaganju u originalni software

Pojedinci, a pogotovo tvrtke su sve sklonije ulaganju u originalni software, kako zbog represivnih mjera države, tako i zbog nepobitnih prednosti koje originalni software donosi, kao što su pravo na ažuriranje verzije, korisnička podrška i slično, ističe Ivan Jurič, generalni menadžer Tehno-Tradea

Vijest o dvojici Kaštelana koje je policija kazneno prijavila zbog skidanja sadržaja s interneta (iako u izvješću nije jasno naglašeno kakvih sadržaja) te im na osobnim računalima pronašla i ilegalno nabavljene računalne igre te program Microsoft Office, nije ni prva ni posljednja takve vrste u rubrici crne kronike. Ipak, sudeći po komentarima na internetskim portalima, ono što je zabrinulo javnost jest činjenica da je prijava da se akcija pokrene stigla iz Luksemburga. Najčešće se dogodi da takve prijave stignu zbog skidanja dječje pornografije pa kada policija upadne u kuću usput pronađe i ilegalni software.
 Ono što javnost najviše plaši jest činjenica da svačija IP adresa (pogotovo ako ste korisnik wireless mreže) može biti hakirana za skidanje ovakvih sadržaja. Policija će vam doći i napraviti pretres, ali od pedofilskih sadržaja neće pronaći ni “p”. No, velika je mogućnost na će na vašem računalu najčešće pronaći na desetke filmskih hitova koje još ne možete pogledati ni u mjesnom kinu, najnovije glazbene albume i ilegalne Windowse 7. Upravo zbog toga možete biti kazneno gonjeni za nedozvoljenu uporabu autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača.
Borba za privatnost ili tuđe vlasništvo?
Pirata ima i u Zadru, kao i u svakom gradu i selu na Zemlji gdje je internet dostupan. Kupuju li Zadrani legalni software za svoja računala te što misli o ovom problemu, pitali smo Ivana Juriča, generalnog menadžera zadarske tvrtke Tehno – Trade d.o.o.
– Problem piratstva nije samo pravno-ekonomske, već sociološke pa i filozofske prirode. S jedne strane imamo tvrtke koje razvijaju software, ulažu u sadržaj te polažu autorska prava na prodaju i distribuciju, a s druge strane prava korisnika na informaciju i privatnost, više ili manje dobro artikulirane kroz rastuće pokrete koji se bore za slobodnu razmjenu sadržaja putem interneta. Tu su i programeri koji dijele vlastiti software besplatno pa i umjetnici čiji je jedini kanal izražavanja (slobodan) internet, kaže Jurič i nastavlja:
– U Švedskoj je u parlamentu prisutna stranka kojoj je glavna točka političkog programa borba protiv trenutačnog sustava autorskih prava. Vrlo je vjerojatno da se problem zaštite intelektualnog vlasništva neće uspješno regulirati principom zaštite materijalnog vlasništva. Teško je zamisliti da će ikad pojedinac dobiti jednaku osudu društva za ‘prženje CD-a’ i za krađu, primjerice, tuđeg automobila, kaže Jurič te naglašava kako su svi pokušaji regulacije tog polja do sada bili neuspješni.
Unaprijed plaćamo za prekršaj
– U Hrvatskoj imamo primjer ZAMP-a koji ubire fiksnu naknadu za svaki medij na koji se može napraviti piratski zapis, dakle, na koji se može, a ne na koji se napravio. Efektivno, unaprijed plaćamo za prekršaj koji ćemo možda počiniti, jer na prazan CD možemo piratizirati novi album nekog glazbenika ili Microsoft Office, ali i snimiti svoje obiteljske fotografije, poslovne podatke ili nešto treće čega smo sami autori i što smo izradili u aplikacijama koje smo kupili i platili, u svakom slučaju, platit ćemo naknadu nekom drugom za autorsko djelo. Nažalost, još nije pronađen modalitet koji štiti jednako dobro i izdavače i korisnike. U većini pokušaja regulacije teret je padao na korisnika. ACTA, najnoviji pokušaj regulacije ovog pitanja ide još više na štetu korisnika, propisujući drastične kazne za piratstvo. Osobno, u Zadru, kroz svakodnevni rad primjećujem značajnu stopu pada piratstva po pitanju računalnog softwarea. Pojedinci, a pogotovo tvrtke su sve sklonije ulaganju u originalni software, kako zbog represivnih mjera države, tako i zbog nepobitnih prednosti koje originalni software donosi, kao što su pravo na ažuriranje verzije, korisnička podrška, veća razina sigurnosti i sl. Pitanje percepcije softwarea kao robe koja se plaća vidim kao prvenstveno kulturološko pitanje na kojem je u zadnje vrijeme vidljiv sve veći napredak, kaže Jurič i dodaje kako je njegovo mišljenje “da bi se veliki napredak postigao izdavanjem besplatnih ili puno jeftinijih, osnovnih verzija pojedinih programskih paketa, kao što je to nedavno učinjeno s Microsoft Officeom”.
Pirati uništili videotekare
– Činjenica je da rijetko kada iskoristimo sve mogućnosti onoga što kupujemo pa je logično da nam se svima omogući kupovina onog dijela koji ćemo koristiti. Sumnjam da se piratstvo kod privatnih korisnika može iskorijeniti. Promatrajući razvijena tržišta nameće se zaključak da je stopa piratstva među poslovnim korisnicima zanemariva, pa i u Hrvatskoj možemo očekivati isto, zaključuje Ivan Jurič.
Piratstvo nije pogodilo samo proizvođače. Nažalost, najteže je pogodilo one koji su se bavili prodajom ili iznajmljivanjem sadržaja na CD-ovima ili DVD-ovima. Najbolji primjer su videotekari. O tome svjedoči Braco Baljak, vlasnik najstarijeg zadarskog video kluba “Cobra”:
– Prije desetak godina u Zadru je radilo oko 40 videoteka. Danas ih toliko nema ni u cijeloj Hrvatskoj. Problem je nastao kada su građanima pružatelji internetskih usluga, odnosno ISP-ovi (Internet service provider), ponudili mogućnost brzog pristupa internetu i oni su glavni krivci za poticanje piratstva. Ako ćete mu pokazati kako, čak i petogodišnje dijete zna skinuti crtiće s interneta, jer za takvo što nije potrebna ni velika pamet ni iskustvo rada na računalu. Nakon toga su došle televizije poput Nove i RTL-a kojima su i sami distributeri filmova išli na ruku nudeći im relativno nove filmove, a sada na kabelskim televizijama imamo i uslugu Video on demand, napr. T-com MaxTv videoteka ili B-net videoteka, kaže Baljak i dodaje:
– ISP-ovi potiču ljude na piratstvo cijelo vrijeme. Čak su im, ako se pretplate na neke pakete ili za kupnju usluga, za nagradu davali pržilice. Što je to ako nije poticanje na piratstvo? Evo ti flat rate, skidaj filmove dan i noć, pa ih onda sprži na CD. Naravno, neki su to dobro iskoristili i za šverc ilegalno snimljenih filmova ili glazbenih albuma. Tek su rijetki uhvaćeni. Nažalost, distributeri sve to vrijeme videotekarima nisu izašli u susret. Cijena nabave filmova nije se smanjivala. Što je najgore, još su nas i ucjenjivali tako što smo postali prisiljeni kupiti filmski hit u paketu s još nekoliko nezanimljivih filmskih naslova. Ja svaki film moram platiti najmanje 200 kuna plus PDV. Neki naslovi bit će iznajmljeni svega pet, šest puta, a neki možda nikada. Mi svojim članovima, a vjerujte još ima ljudi koji filmove vole pogledati na originalnom DVD-u, moramo stalno nuditi nove naslove, kaže Baljak te dodaje:
– Ljudi dođu u videoteku i pitaju što imamo novo. Kada im nabrojimo naslove, oni kažu “ah, to sam već gledao”. Kako onda mi možemo opstati? Ja ovaj posao još uvijek radim zato što ga volim, jer volim film. Ne mogu zamisliti da radim nešto drugo, iako je sve teže. No, videotekarstvo nije pogođeno samo kod nas. Primjerice, već godinama odlazim u Cannes za vrijeme filmskog festivala. Taj grad, koji živi od filma i za film, nekada je imao na stotine videoteka. Danas ih ima četiri ili pet i to je ukupno koliko ih ima na cijeloj Azurnoj obali, rekao je na kraju Baljak.