U planini vrijeme drugačije prolazi

Živost je i oko susjednih kuća. Iz jedne malo udaljene, čuje se pjesma.
– Planinari. Došli iz Starigrada jutros, sad su se odmorili, okrjepili i natrag u Starigrad. Oko osam sati hoda. Što ih briga. U planini vrijeme drugačije prolazi nego u gradu
Ponovno sjedimo u debelom hladu. Marasović pripovijeda od krumpiru. – Nema ode da će biti slabi. U vrtlima ima zemlje, nadmorska visina je odgovarajuća, ima vlage i samo ih treba posaditi. Recimo, jedan krumpir može biti toliki da ga se samoga može voziti u karijoli… Sebastijan se smije. Smijem se i ja, a Marasović nudi rakiju

– Ajde, brate mili, dođi na  Rujno! – svaki mi je dan u uho  izvikivao Ivica Marasović, Starigrađanin i jedan od onih što  na Velikom Rujnu imaju obiteljsku baštinu.
– Ajmo, brate mili, na Veliko Rujno! – doviknuo sam  Sebastianu, mladcu fotoreporteru.
– Ajmo!
I otišli smo. Redakcijskom  Corsom 1,2 provukli smo se  kroz Put bunara i penjemo  se… Penjemo se takozvanom  Rojsovom cestom, penjemo  prema Velikom Rujnu.
– Sramota! – jednoglasno  smo i Sebastian i ja poviknuli  nedugo nakon početka uspona.
Da čovjek ne povjeruje. Neodgovoran netko naćulio je  deponij smeća iznad Starigrada, a po okolnom raslinju vjetar je distribuirao najlonske  poderotine. Okićeno kao za  dojmljivu scenu u nekom kataklizmičkom filmu.
– Sramota!!!
Penjemo se dalje.
Široko stablo, hlad,  blaženi zrak…
– Čekaj, čekaj, da snimim  ovo! – viče Sebastian.
Onda gleda na podnevno  morsko plavetnilo u Podvelebitskom kanalu, plavetnilo  što ga para neki gliser.
– Vidiš, eno Savra na Dugom otoku, a blizu je i Brbinj i  blizu moja uvala Jaz – smije se  Sebastian.
Snima, divi se pogledu, bojama…
– Znaš što, jutros u neku uru  krenuo sam trajektom iz Brbinja i društvu kazao da dobro  pogledaju Velebit. I da ću tamo biti iza podneva. I evo,  jesam.
Po tzv. Rojsovoj cesti povremeno idemo gore – dolje.
– K’o oni autići u lunaparku  – prispodobio je Sebastian.
Dokoze Sinokos, Tomići,  Zavitrenik, Ercezi, Kojin dolac, Bristovac lijevo a Milovci  desno… Pa odmorište i kraj  asfalta.
– Evo, snimit ćemo ono brdo, sjajan je prizor!
Ispod jedne klupe na odmorištu netko je brukvom upisao Renata, a ispod druge  Ane, 23. 8. 2005. Tko zna tko li  su one, Renata i Ane?
Idemo dalje. Makadam, ali  dobra podloga. Taj je dio napravljen pod nadozorom Hrvatskih šuma.
– Eno Marasovića! – poviknem kao da Sebastian nije  vidio.
Ispred jedne obnovljene  kuće široko stablo, hlad,  blaženi zrak, čist…
– To je kljenak – informira  me Marasović.
Marasovića stanovi su kod  Gradine. I to mi je rekao domaćin jer ja, gradsko dijete,  nemam pojma o Velikom Rujnu.
– Velika je to zaravan na  kojoj sve starigradske obitelji  imaju stanove i druge objekte.  Ova naša kuća, od šukundida,  stanovi i torovi, pa još jedna  kuća od moga oca i tako redom. Znači, Marasovići, Dokoze, Milovci, Adžići, Čavići,  Petričevići, Jovići, Kojići, Jusupi, Krapići, Katići…
– Eeee, koliko nas je ljeti  bilo, koliko… –  vrti glavom  Ivica dok mu bolja polovica  Neda nešto posluje u crnoj  kužini.
Koliko?
– Puno, puno. Evo, u nas  Marasovića na ovom malom  prostoru znalo je biti i po 15  cura, a došle bi i druge, pa se  prelo, prelo… Znaš – malo je  spustio Ivica glas – tad sam  živio relativno teško, ali nisam  imao nikakvih briga. A danas…
Živost je i oko susjednih  kuća. Iz jedne malo udaljene,  čuje se pjesma.
– Planinari. Došli iz Starigrada jutros, sad su se odmorili, okrjepili i natrag u Starigrad. Oko osam sati hoda.
Što ih briga. U planini vrijeme drugačije prolazi nego u  gradu.
– A, je, je, čovjek je u planini  neusporedivo drugačiji nego  dolje – čujem iza sebe glas s  intonacijom i dikcijom splitskoga kraja.
Okrenuh se i vidim spokojno lice jednoga mladića.
– Ja sam Luka Jurlin iz  Kaštela Sućurca. Imam 26 godina i nisam klasični planinar  – predstavio se.
Onda, što ste?
– Jednostavno, hodač po  planinama.
Hodač?
– E, hodač… Hodam dugo,  više od jednoga desetljeća, po  planinama. Sam, tako mi odgovara, ali uvijek nekoga sretnem.
I medvjeda, zmiju…?
– Ah, koliko puta. Pretprošle noći sam taman usnuo  u šumi, a pokraj mene gmizao  je poskok.
I?
Poskok pred san
– Ništa i, on je otišao svojim  putem, a ja slatko zaspao. Ljudi nemaju pojma da je u planini sve drugačije. Danas mi je  13. dan u kontinuitetu po Velebitu, bit ću još dva, tri. Odredim rutu i hodam. Meni je to  svekolika obnova, psihofizička. Okrenut sam sam sebi i  prirodi, duhovno se obnavljam i kad dođem doma u  Kaštela, drugačija sam osoba.
Luka je, ističe sam, član  Ekološke udruge Vilindom, te  PD Prpa. Po planinama hoda s  bukovim štapom koji je našao  na Malom Alanu.
– Višerujna, vidite ovo gore,  najljepši je dio. Nema staza,  ali može se proći – zbori Luka.
Gospođa Neda u međuvremenu je završila poslove u  crnoj kužini.
– Ajde, mašite se – nutka nas  Ivica.
Istina je da čovjek ogladni u  planini. Veliko je Rujno na  900 metara.
– Otprilike je devet stupnjeva manje nego uz more.  Lipo, a…
Je, je, lipo je i ono ispod  peke.
– Sad se malo odmorite pa  ćemo okolo. Najprije idemo  naći konje – naređuje domaćin.
Luka Jurlin spremio se i  uputio prema Strugu.
– Malo je to ići, svega dva  sata.
Marasović dobacuje da je  do Like oko sedam sati, da je  do neke druge točke toliko, do  treće toliko…
– A ja, brate mili, s petnajst  godina svaki dan misec dana u  ljeti kroz Paklenicu, jer to je  Marasovićeva staza, gori četiri  sata i doli četiri i to goneći po  šest mazgi sa sijenom. Čuvao  sam ovce, orali smo, vršili,  imali žito, kumpira, fažola…
Pošli smo nekom stazom  prema Krapićima. Ivica ima  štap i svako malo njime  pročešlja travu.
– Ma, tek tako, nema zmija  baš kako gradski ljudi misle.  Više ja to zbog vas.
Sebastian je oduševljen motivima. Snima na sve strane.
– Naći ćemo mi konje. To ti  jedan Krapić koji živi u Rijeci  ima konje, drži ih ovdje, a oni  uživaju. Imaju i vodu dovedenu, trave koliko voliš, hladovine, slobode do mile volje.  I svake godine dva ždribeta  što je zasluga jednog pastuha  – smije se Ivica.
Obišli smo teren do Krapića, zasjeli, odmorili se, pa  natrag.
– Čekaj, evo ih!!! – poviknuo  je Ivica.
Gradsko uho nije čulo zvono što ga ima pastuh, ali nos  još funkcionira atavistički i  nanjušio je specifičan konjski  vonj.
– Jesan ti reka, eno ih u  debelom hladu!
Konji ispod bukve, neke velike, u polumraku. Divna stvorenja, predivna.
– Ajmo sad prema crkvi Velike Gospe. Dignuta je za stare Jugoslavije zaslugom don  Adžije.
Kod crkve cisterna, a u Marasovićima je i dalje živo.
– Vidiš, koliki smo krug napravili, a sve bez žurbe, bez  straha, po zraku koji čisti  pluća i bistri mozak!
O čudesnom krumpiru  uz rakiju smokovaču
Ljudi obnavljaju starinu.  Koga je što dopalo, uređuje.  Nadzor vode Hrvatske šume,  NP Paklenica i Park prirode  sjeverni Velebit.
– Svako malo dođe inspekcija, pogledaju, popišu, upozore ako je nešto izvan okvira.  Tako treba, ne bi bilo u redu  nagrđivati ovaj prostor. U dogledno vrijeme možda će se  netko baviti i turizmom jer  ovuda uvijek ima planinara i  hodača poput onoga Luke, a  malo pomalo i gradski ljudi  žele doći ovdje i uživati –  mudroslovi Ivica.
Onda nam pokazuje kako je  bukva rodila (a prije je to  rekao i onaj Luka uz napomenu da će biti puhova koliko  voliš), govori kako prije nije  bilo borova jer je bilo stoke,  kako su se ljudi mučili, ali su i  za ono doba dobro živjeli ako  su bili vrijedni.
– Ove naše kuće imaju oko  150 godina, a prije toga bila je  jedna, valjda za baš sve Marasoviće, za koju kažu da je tu  tri stoljeća.
Na zidu, čovjek to ne može  ne primijetiti, u visini očiju, na  jednom kamenu netko je kuckao, kuckao i izradio crtež.  Tajnoviti crtež.
– Nitko danas ne zna tko je  autor, a niti što je poruka. Mi  stalno odgonetamo, ali nemamo pravi odgovor. Možda netko nešto zna o ovakvim stvarima, pa nek’ se javi.
Ponovno sjedimo u debelom hladu. Marasović pripovijeda od krumpiru.
– Nema ode da će biti slabi.  U vrtlima ima zemlje, nadmorska visina je odgovarajuća, ima vlage i samo ih treba  posaditi. Recimo, jedan krumpir može biti toliki da ga se  samoga može voziti u karijoli…
Sebastijan se smije. Smijem  se i ja, a Marasović nudi rakiju.
– Smokovača! – informira  nas gospođa Neda, rođena  Banjka, koja od Sebastijanova  fotoaparata bježi k’o vrag od  tamjana.
Onda se i kućedomaćin  nečega sjetio.
– Znaš, ovuda je put prema  Lici, izbije se na Medak, kojim  su išli naši ljudi i tamo nosili…  Smokve. Ličani su ih bili željni, a naši to minjali za brašno i  što ti ja još znam.
Prije, dobro je i to spomenuti, vidjeli smo Jovića kosu.
– Eto, to ti je ono što iz  Ljupča vidiš i misliš da je k’a  englesko nogometno igralište.
Sebastijan se udario dlanom po čelu.
– A, to je to. Na praksi u  Ljupču (student je arheologije, pr. a.) kad smo bili, stalno  smo gledali taj dio i čudom se  čudili kako se zeleni.
Da nije bilo sata na ruci,  vrag bi i znao da je prošlo 18  sati. Planina drugačije mjeri  vrijeme.
– Oćemo polako!?
Okrenuli smo Corsu, makadamom se vozimo, sabiremo dojmove…
– Kad ćete jope doći? – pita  Marasović.
Tko zna. Najbolje je ništa  ne govoriti nego se jednoga  dana jednostavno uputiti tamo gore, pa na 900 metara  nadmorske visine uživati,  uživati…
– I je – kaže Sebastijan – jer  onaj tko ne vidi Veliko Rujno i  ne doživi ga, puno je propustio.
Makadam, pa tzv. Rojsova  cesta, pa onda ona sramota od  deponija i Starigrad. Tako blizu…