Sve više Zadrana ovisno o kocki

Kocki pribjegavaju osobe koje su nesigurne i nestabilne te po svaku cijenu žele postići uspjeh. Važnu ulogu u razvoju ovog problema ima i društvo koje stimulira potrošački mentalitet te nameće imperativ – imati novaca. Stoga postoje brojni primjeri života od rente, a ne od rada, ističe dr. Gilić
Kad se spomene ovisnost, obično pomislimo na alkohol, nikotin, opojne droge i analgetike, no predmeta ovisnosti ima mnogo više, zapravo sve što može izazivati ugodu i što nam može nedostajati kad nam nije na raspolaganju. Nova ovisnost koja posljednjih godina uzima sve više maha ne birajući dob zasigurno je kocka. O ovoj pošasti razgovarali smo s uglednim zadarskim psihijatrom Antom Gilićem.
Kockanje (ni)je igra
– Kockanje je oblik ovisnosti na koje naše društvo ne gleda s osudom, već se tretira kao igra, a neki kažu i igra na sreću. Danas imamo mnoštvo slučajeva gdje se ne kritiziraju osobe koje piju, već se osuđuju pijanaci. Takva je situacija i s kockom koja se ne osuđuje, ali se osuđuju kockari, pojasnio je dr. Gilić.
Tko uopće postaje ovisnik? – Prije svega, kod svakoga mora postojati barem djelić genetske predispozicije. Ovisnici o kockanju nisu samo tipovi koji su opsjednuti kockarnicama i kladionicama, nego i mnogi od “hrabrih” poduzetnika i burzovnih mešetara.
– Kocki pribjegavaju osobe koje su nesigurne i nestabilne te po svaku cijenu žele postići uspjeh. Važnu ulogu u razvoju ovog problema ima i društvo koje stimulira potrošački mentalitet te nameće imperativ – imati novaca. Stoga postoje brojni primjeri života od rente, a ne od rada. Ujedno, potrošačko društvo stimulira brzi uspjeh, ali bez rada koji se i ne cijeni. Uglavnom, stvara se nezdravo društveno ozračje u kojem opstaju samo “najbolji”, zaključio je Gilić.
Jedan od čimbenika takve nezdrave situacije zasigurno je nekontrolirano otvaranje kladionica i kockarnica. Svjedoci smo da se po Zadru svakih 50 metara može naići na poslovnicu jedne od kladionica. Otvaraju se bez ikakve kontrole. U Velikoj Britaniji da bi se otvorila kladionica mora se ispuniti cijeli niz rigoroznih zakona pa tako između ostalog ne mogu se otvoriti poslovnice u neposrednoj blizini škola.
– Ukoliko želite otvoriti ljekarnu postoji propisan zakon koji kaže da se na određeni broj stanovnika u jednoj gradskoj četvrti može otvoriti određeni broj ljekarni. Ista situacija je i s ambulantama. No, kad su u pitanju kladionice tada ne postoji određenih pravila. Stoga nije nikakvo čudo da u Hrvatskoj postoji enormno veliki broj legalnih kockarnica koji je dva do triput veći nego u razvijenijim europskim zemljama, kaže Gilić.
Kockati dan i noć
Značajan problem predstavljaju i divlje, ilegalne kockarnice gdje kockaju organizirane grupe koje u igru unose vrlo velike uloge. Prema riječima bivše djelatnice jedne zagrebačke kockarnice ovisnici o kocki spremni su kockati po cijeli dan i noć i prokockati i više od 20.000 eura u roku od 24 sata.
– Po onom što sam imala priliku vidjeti najkritičniji trenutak za kockara je kad počne gubiti i tad se javljaju kamatari koji nude neograničeni kredit s vrlo visokim kamatama i to do 10% na dan. Kockar prihvaća kredit vjerujući da će, kad opet uđe u igru, trostruko više dobiti i vratiti kamataru. No, postoji pravilo svih kockarnica, a to je da “kuća uvijek dobiva”.
Ukoliko kockar nije u stanju vratiti dug, kamatari unajmljuju propale boksere koji naprije prepadnu kockara, a potom i “humano šakama podsjete” na posuđeni iznos, rekla je bivša djelatnica te dodala da preplašeni kockari često, da bi vratili dug, posude od drugog kamatara i priča nema kraja. Kamatari u pravilu nikad ne kockaju, već prate kockare i vrebaju ozbiljne igrače čekajući pogodan trenutak kad će im ponuditi pomoć. U stanju su obitelji kockara dovesti do potpune propasti. Da bi dug vratili, mnoge obitelji prisiljene su prodati kompletnu imovinu, no i povratkom posuđenog novca ne ostavljaju ih na miru nastavljajući ih ucjenjivati.
Dr. Gilić je tijekom svog dugogodišnjeg rada imao prilike upoznati se s brojim zadarskim obiteljima koje su ovisnost o kocki i kockarska dugovanja dovele u propast, no rijetko koja obitelj smogla je snage obavijestiti policiju o reketarenjima lokalnih lihvara. Postavlja se pitanje kako je moguće da jedna osoba postane patološki kockar.
– Postoji više čimbenika koji mogu dovesti do ovisnosti o kocki, kao što su smrtni gubitak roditelja, napuštanje djece od strane roditelja i izlaganje kockarskim simbolima, pojasnio je Gilić. Zanimljivo je navesti da patološki kockar ne kocka samo zbog dobitka, nego i zbog dokazivanja sebi i drugima da nešto vrijedi. Gubitak na kocki objašnjava kao još jedan dokaz da “od njega ništa neće biti”, točnije smatra da je gubitak kako na kocki tako i u životu njegova sudbina.
Sve igre na sreću programirane su da igrač izgubi tako da se uglavnom kod svih kockara događa “kako došlo-tako pošlo”. Kockara ne zanima dobitak, već samo igra. Osobe ovisne o kocki na terapiju liječenja od ovisnosti odlučuju se nakon što članovi njihove obitelji, koji prvi detektiraju ovisnost, izvrše pritisak na njih te pod njihovim nagovorom liječenje započinje.
– Terapija je individualna rekonstrukcija ličnosti i vrlo je bolna, jer se zadire u bolno proživljene doživljaje iz djetinjstva, pojasnio je Gilić. No, terapija nije dovoljna kako bi se smanjio broj ovisnika o kocki, već je država ta koja bi trebala uvesti red u broju kockarnica i izjednačiti s brojem u drugim razvijenim zemljama te strogo zabraniti ulazak maloljetnika.
– Svakako bi trebalo nadzirati i suzbiti pojavu ilegalnog kamatarenja te ojačati ekipe za psihološku i savjetodavnu službu, zaključio je Gilić.