Što slavimo na Tijelovo? Evo odgovora…

Danas je svetkovina Tijelova, odnosno Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Prvotni naziv glasio je Corpus Christi (Tijelo Kristovo), otud naš naziv Tijelovo. U hrvatskom narodu ova svetkovina naziva se i Brašančevo. To je dan kada na posebno vidljiv način Crkva ispovijeda vjeru u Kristovu realnu prisutnost u euharistiji, osobito svečanom procesijom.
O ovoj svetkovini porazgovarali smo s mr. don Dariom Tičićem, profesorom Liturgike na Visokoj teološkoj katehetskoj školi u Zadru, koji nam čašćenje euharistije predstavio od samih početaka do danas.
Tabernakul (šator) Božje prisutnosti
– U prvim kršćanskim vremenima euharistija se slavila u noći sa subote na nedjelju. Obred euharistijskog slavlja opće poznat je pod nazivom misa. Čestice koje su se posvećivale za vrijeme mise bile su dijeljene vjernica odmah, a nakon III. stoljeća počele su se dijeliti i bolesnicima. Nakon Milanskog edikta kada je Crkva izašla iz kućnog okruženja i ušla u velebne bazilike, u svetištima u zidu podizale su se tzv. kustodije u kojima se čuvala euharistija, odnosno posvećeni kruh. Na taj način kršćanska je zajednica ispovijedala vjeru u trajnu Kristovu prisutnost i nakon misnog slavlja. Za vrijeme protestantskih previranja, kada se počelo nijekati Kristova trajna prisutnost u euharistiji, Crkva je »izvukla« kustodiju iz bočnog zida apside i postavlja ju u središte, najčešće na oltaru. To »spremište« kasnije poprima, osobito u doba baroka posebnu arhitektonsku formu, pravo malo svetište koje do dana današnjega nazivamo tabernakulom (šator). Zašto šator? Zato što je to simbolika stana onome koji putuje. Krist nas prati na našem zemaljskom proputovanju. Kada se pričest dijeli nekomu na samrti kaže se da mu je udijeljen Viatik. To se posebno ističe u starim glagoljskim maticama. Viatik je hrana za posljednje putovanje.
Mijenjala se forma, ali je sadržaj konstanta
Euharistija je centar života Crkve. Ona ju drži na okupu. Ona je trajna konstanta Crkve koja ne trpi promjene u onome što je bitno, a to su riječi transupstancijacije ili pretvorbe, riječi koje su izišle iz Kristovih usta, a Crkva ih pomno čuva do dana današnjeg. Euharistija je Krist sam, a Crkva je njegovo mistično tijelo. Obred mise kroz povijest mijenjao je svoje oblike, ali je uvijek sadržavao ono što sama označava – euharistijsko slavlje. Oni koji se hrane Tijelom i Krvlju Gospodnjom postaju živi dionici Njega samoga. Krist je uzeo elementarne prehrambene artikle Sredozemlja – kruh i vino, da bi snagom svoga pashalnog otajstva trajno ostao među nama upravo pod tim, tako nam bliskim namirnicama. Prvu kršćansku zajednicu nisu razumjeli oni drugi. Čak su ih optuživali za neke opskurne obrede, jer se blaguje meso i krv. To nije bilo jasno ni Kristovim suvremenicima koji su ga zato izravno optuživali (farizeji i pismoznanci). Krist je govorio o snazi svoga duha kojega će na poseban način ostaviti u euharistiji.
* Što je zapravo svetkovina Tijelova?
– To je »nadopuna« Velikog četvrtka. Na Veliki četvrtak spominjemo ustanovljenje euharistije. Crkva je tada usredotočena više na otajstvo muke i smrti. Poznato je da se do pola noći može svečanije častiti euharistija. Nakon pola noći Veliki je petak, dan muke i smrti Gospodnje. Tijelovo je dan kada svečanije slavimo i ispovijedamo vjeru u Kristovu realnu prisutnost pod prilikama kruha i vina u euharistiji.
Procesija kao simbol životnog puta
* Kako je nastala svetkovina Tijelova?
– U Francuskoj, u srednjem vijeku u Liegeu pobožna je redovnica Juliana imala viđenja posvećene hostije koja se razdjeljuje. Vidjela je čak znakove na mjesecu. Sve je to upućivalo da se s većom vjerom i žarom pristupi štovanju euharistije. Tako možemo reći da je posebno svečano svetkovanje Tijelova započelo u Francuskoj, potaknuto upravo pobožnom nakanom redovnice Juliane. U 14. i 15. stoljeću svetkovina se širila i izvan granice Francuske, da bi ju papa Urban IV. proglasio svetkovinom za čitavu Katoličku crkvu. Posebnu draž svetkovini daje na osobiti način tzv. teoforična procesija, u kojoj se nosi svečano izložena posvećena hostija. Općenito, u liturgiji svaka procesija nosi simboliku hodočašća, putovanja. Ovom procesijom naglašavamo doslovce Kristov hod našim ulicama, tamo gdje se krećemo, gdje se sastajemo, tamo gdje je naš svakodnevni život. Ono što je osobito kod ove tijelovske procesije jesu postaje koje spletom okolnosti mi u Zadru nemamo. Naša je procesija iz katedrale u svetište sv. Šime. Naša jedina postaja je završna u gore spomenutoj crkvi. Nju Nadbiskup zaključuje svečanim euharistijskim blagoslovom.
* Kakva je tradicija Tijelova u našem kraju?
– Kao članovi Rimokatoličke crkve pridružujemo se milijunima na svijetu koji će danas na izvanjski način pokazati svoju vjeru u Kristovu trajnu prisutnost u euharistiji. Iz toga smo izvukli naziv za današnji dan – Božji dan. U primorskom i otočnom dijelu naše Nadbiskupije, tako se naziva današnja svetkovina. Kao što smo rekli, tijelovska procesija ima svoje postaje. Tu dolazi do izražaja mašta u uređenju tih sjenica. Vade se najljepši prekrivači i stolnjaci, postavljaju se slike ponajčešće s motivima Posljednje večere i sve se na najbolji mogući način urešava cvijećem. Tu vjernička pučka pobožnost najviše dolazi do izražaja. Na svakoj postaji čita se ulomak iz Evanđelja koji ponajčešće govori o euharistiji. Izgovaraju se prošnje na recitativan način, tzv. litanijski, te se podjeljuje euharistijski blagoslov. Putem kojim prolazi procesija vjernici uvijek nastoje posebno ukrasiti.
Neka ovaj dan za sve one koji vjeruju bude dan iskazivanja naše vidljive vjere u Krista u euharistiji skrivena, koji nas prati na našem proputovanju do svršetka svijeta, kao što je sam rekao.
Sama riječ euharistija označuje zahvalu (grč. eucharisteo – zahvaljujem). To je u punom smislu ono što je Krist učinio na posljednjoj večeri, zahvalio, razlomio i dao učenicima kruh u kojem im je dao samoga sebe. Nazivom euharistija označavamo trajno Kristovo uprisutnjenje na ovome svijetu ispunjavajući njegove riječi da to činimo Njemu na spomen. Euharistija ili misa jest uvijek i samo Krist sam.