Sredstava za razvoj hrvatske poljoprivrede u EU – nema

Donekle je veći red i bolji poredak u poljoprivredi vladao u danas ozloglašenom srednjem vijeku. Tako se u statutima dalmatinskih gradova mogu naći veoma mudre i “suvremene” odredbe. Primjerice, tko je sadio vinograd, morao je na svakom vretenu vinograda posaditi šest sadnica maslina, a masline su se morale okopavati i gnojiti pod prijetnjom globe. Oštro se globila i sječa tuđih maslinovih grana, a čak se ni vlastitim maslinama nisu smjele sjeći grane bez dozvole gradskog kneza i kurije

Prije kojih pet godina mnogi  nisu previše ozbiljno shvaćali novinara, publicista i čelnika stranke Samostalnost i Napredak, Nenada Ivankovića koji je rekao  kako ćemo približavanjem, a pogotovo eventualnim ulaskom u  Europsku uniju izgubiti mogućnost proizvodnje i kupnje tradicionalnog sira i vrhnja. Zbivanja posljednjih mjeseci su,  međutim, dala Ivankoviću ipak  djelomičnu satisfakciju, a  uvođenje rashladnih uređaja po  tržnicama dodatno iskompliciralo život proizvođačima mliječnih  proizvoda. No, oni nisu jedini  koji već osjećaju približavanje  briselskim standardima koji su se  već upleli o još jedan tradicionalni postupak proizvodnje podjednako popularan na sjeveru i  jugu države, a to je pečenje, odnosno kuhanje, rakije.
Vlasnici kotlova moraju od  ove jeseni registrirati obrt i voditi  knjigovodstvo kao svaka druga  firma, što je donijelo teškoće u  mnogim krajevima zemlje, a poneki proizvođači priznaju da će,  dok god budu mogli, još proizvoditi rakiju “po hrvatski”.
No osim ovih problematičnih  novosti, proizvođače hrane, po  mnogima jedne od najvažnijih  strateških sirovina u ovome stoljeću, očekuju i ozbiljnije nevolje. Poljoprivredni analitičar Stipan Bilić nedavno je tako u “Glasu Slavonije” upozorio kako se  naši poljoprivrednici ne trebaju  nadati nekim velikim poticajima  u slučaju da Hrvatska uđe u  EU.
Prvi su ustali Kinezi
– U EU će, prema svoj prilici,  jačati plaćanja ruralnog razvoja  proizvođačima u težim proizvodnim uvjetima, a takva plaćanja  postoje i sada i tim plaćanjima  usmjerava se dvadeset i pet posto  od plaćanja u poljoprivredi iz  EU proračuna. Međutim, od  novca prikupljenog za ta  plaćanja 80 posto ide u poljoprivredu zemlje koja taj novac  osigura, a samo dvadeset posto u  zajednički EU proračun za poljoprivredu. Ako se ova praksa  prenese u budućnost, neki veliki  novac iz EU-a ne ćemo dobiti,  kaže Bilić.
Ipak, nezadovoljstvo poljoprivrednika nije neka priča koja je  počela s problematiziranjem  ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Seljaci kao društveni sloj  odavno su bili vinovnici pobuna i  nositelji nezadovoljstva u mnogim europskim i svjetskim zemljama. Svakako je zanimljivo  spomenuti da prve seljačke bune  nisu izbile u Europi. Kinezi bilježe “Ustanak crvenih obrva”  kao prvu seljačku bunu u povijesti godine 28., a slijedio mu je  “Ustanak žutih turbana” u II stoljeću. Posljednja velika seljačka  buna u Kini, ustanak Wang Xiaboa i Li-Šuna, bio je 993. godine,  skoro pola tisućljeća prije europskih.
Jedna od prvih europskih  seljačkih pobuna bila je ona poznata pod nazivom Jacquerie  (Žakerija) u sjevernoj Francuskoj, nazvana tako po vođi Jacquesu Bonhommeu. Izbila je  1358. godine, a predhodili su joj  porazi Francuske u Stogodišnjem ratu protiv Engleza. U  bitci kod Poitiersa 1356. zarobljen je i sam kralj Ivan II Dobri  te je vrhovna vlast prešla na Stalešku skupštinu što se ubrzo  pretvorilo u anarhoidnu diktaturu najkrupnijih vlastelina kojima Skupština nije mogla ništa.  Porezi su se podizali zbog rata, a  mnogi su feudalci povećali i količinu tlake za kmetove radi obnove ratom porušenih gospodarstava. K tome je zemlja bila preplavljena različitim bandama koje su otimale imovinu po selima  uz najrazličitija nasilja koja su  uključivala i brojna silovanja  žena. Nesposobnost vlasti da podanicima u trenutku kad od njih  traži dodatne žrtve, pruži odgovarajuću zaštitu, smatra se danas jednim od osnovnih povoda  ove pobune. Također je u nižim  društvenim slojevima koji je  obuhvaćao ne samo kmetove,  nego i slobodne seljake, građane  i sitne plemiće, bilo rašireno uvjerenje da je krupna vlastela korumpiranošću i nebrigom odgovorna za poraze u ratu.
Pobuna je, međutim, više bila  niz neorganiziranih nasilnih  činova u kojima se zauzimalo  dvorce, pljačkalo imovinu i na  svirepe načine ubijalo njihove  stanovnike. Premda je Jacques  Bonhomme bio izvikan za  seljačkoga kralja, u djelovanju  pobunjenika je manjkalo neke  opće strategije osim mržnje za  krupne zemljoposjednike. Neki smjer pobuni moglo je dati  savezništvo s nezadovoljnicima  u Parizu koje je predvodio vitez  Etienne Marcel, no savezništvo  nije dugo potrajalo jer su pariški ustanici ubrzo poraženi.  Dan nakon toga Jacques Bonhomme otišao je na pregovore s Karlom II Navarskim  gdje je suprotno običajima i  zadanoj riječi bio odmah bačen  u tamnicu. Feudalci su se pravdali da obveza časne riječi ne  može vrijediti u pregovorima s  pobunjenim kmetovima. Jacquesa su pogubili mučeći ga  usijanim željezom, a njegova  vojska je uskoro doživjela poraz te je buna slomljena nakon  mjesec dana.
Gubec bi izvozio
No Žakerija je bila samo jedna u nizu seljačkih nemira koji  su potresali Europu u prošlosti.  Dvadesetak godina kasnije izbio je u Engleskoj seljački revolt, a pobune su se nastavile i u  petnaestom stoljeću: u Švedskoj (1434.-1436.), u Sedmogradskoj pod vodstvom Antala  Budaia Nagya (1437.-38.), u  Franačkoj 1476., Koruškoj  1478., a nemiri u jugozapadnoj  Njemačkoj trajali su od 1493.  do 1517. te zajedno s ustankom  u Wuertenbergu 1514. predstavljali uvod u Veliki seljački  rat koji je harao svim njemačkim zemljama 1524. – 1526.  U međuvremenu su bune izbijale i u Mađarskoj (Doszina  pobuna 1514.), Koruškoj  (1514.) i Falačkoj (1525.). U  drugoj polovici šesnaestoga  stoljeća seljačke pobune zahvatile su i hrvatske zemlje, otok  Hvar, Istru, Banovinu, a poglavito Hrvatsko Zagorje gdje  1573. izbila velika Seljačka buna Matije Gubca. No situacija  se u Europi nije smirivala ni  kasnije. Tako povijest bilježi  dva Gornjoaustrijska seljačka  rata: 1595.-97. i 1626., zatim  seljački ustanak u Donjoj Austriji 1632. kao i Švicarski  seljački rat 1653. te ustanak  Pugačova u Rusiji 1773.-75.
U ekonomskoj povijesti bi  nam posebno trebale biti zanimljive i saborske rasprave iz  šesnaestog stoljeća u kojima je  bilo navlasito govora o problematiki izvoza poljoprivrednih proizvoda. O tome je bilo  govora na zasjedanju godine  1560. i zaključeno je da izvoz  tih proizvoda mora i dalje biti  slobodan od nameta, što nam  pokazuje da je Hrvatska i u tim  vremenima znatno skučenih  granica pa i odnosu na ove  današnje, imala dovoljno poljoprivrednih proizvoda za izvoz. Iz Beča su tražili da i seljaci  mogu slobodno prodavati  proizvode, što je, međutim, Sabor odbio.
Seljaci su na takvo stanje odgovarali ne samo pobunama,  nego i prelaskom na tursku  stranu prigodom napada i opsada gradova što je osobito  došlo do izražaja u Požeškoj  kotlini još 1536. koju su Turci  zauzeli bez većeg odpora i uspostavili Požeški sandžak. A  slično se ponovilo i u Valpovu  1543. gdje se vojska i građani  pobuniše protiv zapovijednika  Mihalya Arkija. U ovome treba  tražiti i razloge velike Seljačke  bune 1573.
U šesnaestom stoljeću se od  seljaka ponovno počelo tražiti  da svoje dadžbine plaćaju u  plodovima umjesto u novcu. Te  su plodove potom feudalci po  visokim cijenama prodavali  vojnim liferantima koji su zbog  stalnih ratova s Otomanskim  carstvom bili izuzetno aktivni,  dok je seljacima istovremeno  bilo zabranjeno trgovati s vojskom. Tako se uska skupina  nakupaca koja je poslovala sa  strancima počela naglo bogatiti, dok je većina stanovništva  tonula u siromaštvo. Proces,  koji ni danas nije nepoznat.
Donekle je veći red i bolji  poredak u poljoprivredi vladao  u danas ozloglašenom srednjem vijeku. Tako se u statutima dalmatinskih gradova mogu naći veoma mudre i “suvremene” odredbe. Primjerice,  tko je sadio vinograd, morao je  na svakom vretenu vinograda  posaditi šest sadnica maslina, a  masline su se morale okopavati  i gnojiti pod prijetnjom globe.  Oštro se globila i sječa tuđih  maslinovih grana, a čak se ni  vlastitim maslinama nisu smjele sjeći grane bez dozvole gradskog kneza i kurije.
Pravedni srednji vijek
Posebna se pozornost tada  posvećivala proizvodnji žitarica s kojima se u Dalmacjji dosta  oskudjevalo te ih je trebalo  uvoziti. Kad Templari osnivaju  svoju Kuću u Vrani, zabilježeno je da su žito uvozili iz  Italije, a sami su se bavili uzgojem ovaca i konja. Stoga se u  komunama uz obalu pazilo da  se zemljište pogodno za uzgoj  žitarica ne pretvara u vinograde koji su bili profitabilniji za  pojedinca ali ne i za zajednicu,  budući da se u ta “mračna doba”, vlast brinula da ne bude  gladi i uvoz žita bi često bio o  trošku komune ili čak njennih  bogatijih članova. O tome ovako piše povjesničar Grga Novak: “Budući da je velika nestašica žita i soli, i jer siromašni  svijet treba više žita nego plemići, potrebno je da se izabere  jedan sindik, koji će raditi u ime  i mjesto komune i da mu se  dade do 400 dukata u svrhu da  pođe u Donju Romanju, da vidi  može li da kupi za našu komunu Splita i u ime i mjesto  cijeloga grada Splita žita, da ga  bude u gradu dosta i u obilju i  da može i siromašni svijet da  ima žita.”
No s dolaskom novog vijeka,  oceanske trgovine i sve intenzivnijeg ratovanja, ovakve su  mudre odredbe sve više padale  u zaborav. Nostalgija za boljom  prošlošću nije tako neka osobitost današnjice. Još 1544. se  puk u Grižanima ustao protiv  vlastelinskog upravitelja te  uputio molbu gospodaru Stjepanu Frankopanu da potvrdi  grižanski urbar, “prave i stare  zakone”, čemu je udovoljeno.  To je, ipak, bio samo izuzetak u  općem trendu pogoršanja položaja seljaka o čemu svjedoči i  gore naveden popis većih  seljačkih buna i ratova dočim se  manjima broja ni ne zna.  Odredđeni uspjeh postigli su  samo u Švedskoj, dok su u drugim zemljama, ukjlučivši i Hrvatsku, stanje održavalo mirnim pomoću nasilja.
Na Pašmanu i Sestrunju
Ipak, od druge polovice sedamnaestog stoljeća, seljačke  bune u zapadnoj Europi jenjavaju, ponajviše zbog uspješne  kolonijalne politike koja omogućava odljev viška stanovništva u prekomorske zemlje.  Nizozemci kao “boeri” odlaze u  Južnu Afriku, Englezi u Indiju i  Sjevernu Ameriku, Francuzi u  Kanadu, no poraz ovih potonjih u Sedmogodišnjem ratu i  gubitak većine kolonija, ponovno prebacuje težište tereta  društva na seljake u domovini i  uz par nerodnih godina i dugogodišnje ideološke pripreme  dovodi do Francuske revolucije  i začetka novih društvenih odnosa.
Pojačana industrijalizacija  također apsorbira dio osiromašenih poljoprivrednika koji  postaju tvornički radnici u prvobitnoj akumulaciji kapitala,  vjerojatno najstrašnijoj i najnečovječnijoj fazi razvoja ljudskih odnosa u kojoj su se ljudi  za minimalne nadnice iscrpljivali radeći uglavnom dvanaest  sati dnevno, a katkad i duže. No  sa smanjivanjem broja stanovnika na selu položaj poljoprivrednika se na zapadu kontinenta popravlja, dok istodobno  u našim krajevima ponovno  oživljavaju seljačke pobune,  osobito na otoku Pašmanu krajem XVIII stoljeća, a posljednja prava seljačka buna izbila  je na Sestrunju 1892-93. Vodio  ju je Šime Švorinić zvani sestrunjski Gubec, a intervenirali  su i oružnici s puškama. Neredi  su ugušeni no bili su uvod u  proces preuzimanja vlasništva  nad otokom od strane samih  Sestrunjaca koji je okončan  1904. godine.
Dinamično i burno dvadeseto stoljeće donijelo je  seljačkom staležu, kao i svima  drugima bezbrojne nevolje  stradanja ali i  mogućnosti.  Ipak, malo je poznato da se  status nekadašnjeg kmetstva  donekle upravo u ovom razdoblju obnovio i to od početka  tridesetih godina pa sve do  1976. godine u SSSR-u. Naime,  sovjetski građani nisu smjeli  putovati iz mjesta u mjesto bez  tzv unutarnjih putovnica koje  se seljacima nisu izdavale te su  sve do 1976. bili doslovno vezani uz zemlju, koja k tome više  nije bila njihovo nego državno  vlasništvo. Stanje se tek nešto  malo popravilo kad je zakonom  dozvoljeno imati vlastiti uzgoj  na malim okućnicama.
Današnjica nosi proizvođačima hrane u Europi pa  tako i Hrvatskoj nove i mnoge  izazove. Nevoljkost seljačkog  stanovništva da podijeli  oduševljenje s kojojm kasta političara gleda na ulazak u EU,  sve je veće o čemu svjedoči  i  fenomen Ante Tešije, autora  “Hrvatskih antiglobalističkih  pjesama” ali i prešućivanje takvih pojava u mainstream medijima. Kako je kazao Stipan  Bilić, zemlje EU su od 1956. do  1990. vodile politiku poticanja  poljoprivredne proizvodnje,  dok je njihov današnji cilj kristalizacija i održavanje dosegnutih razina, tako da fondovi za  razvitak proizvodnje faktički –  ne postoje.
– Kada Hrvatska bude primljena u EU, tada ćemo morati  plaćanja za ruralni razvoj provoditi prema istim načelima  kao i zemlje EU-a. Naši sadašnji kriteriji za poticanje ulaganja u nerazvijena i ruralna  područja morat će se prilagoditi jedinstvenim kriterijima jer  se zbog vlastitih rješenja ne  može narušavati ravnopravno  tržišno natjecanje – zaključuje  Bilić. A ove su činjenice ljudi na  hrvatskom selu mnogo više  svjesni nego li se to u eurolatrijom prožetim strukturama  društva misli.